Godinama su kreatori politike u Vašingtonu posmatrali Aziju prvenstveno kroz prizmu Tajvana, Južnog kineskog mora i vojnog uspona Kine. Ruska invazija na Ukrajinu samo je pojačala tu perspektivu, učvršćujući Evropu i istočnu Aziju kao glavne arene geopolitičkog nadmetanja.
Međutim, stručnjaci za bezbednost u jugoistočnoj Aziji sve više tvrde da bi još jedna kriza hiljadama kilometara dalje na Bliskom istoku na kraju mogla da promeni regionalnu ravnotežu moći mnogo dublje nego Ukrajina ili Tajvan.
Za vlade širom jugoistočne Azije sada je postalo nemoguće da ignorišu strateški značaj Ormuskog moreuza kroz koji prolazi otprilike petina svetske nafte.
Kako tenzije u vezi s Iranom prete jednoj od najvažnijih energetskih tačaka na svetu, analitičari kažu da posledice već menjaju regionalne računice o bezbednosti, diplomatiji i savezima.
Čitajte:
Christopher Walker: Zapad mora prestati da tretira Rusiju, Kinu i Iran kao izolovane izazove"Već vidimo kako se ASEAN (Asocijacija zemalja Jugoistočne Azije) kreće ka Rusiji, ne u bezbednosti već u energetskoj zavisnosti", rekao je za RSE Lester Džozef Buitizon (Lester Joseph Buitizon), analitičar za pretnje i bezbednost iz koji radi u kompaniji Aldebaran Threat Consultants, čiji se rad fokusira na međunarodnu bezbednost i politiku na Bliskom istoku i u severnoj Africi (MENA).
Vojne operacije između Sjedinjenih Država i Irana poslednjih dana ponovo su usmerile pažnju na Ormuski moreuz.
Iran tvrdi da ima kontrolu nad strateškom tranzitnom rutom, dok SAD navode da su izvele vazdušne napade na ciljeve na jugu Irana "kako bi dodatno oslabile iranske vojne kapacitete koji se koriste za napad na komercijalne brodove u Ormuskom moreuzu".
Uprkos značajnom američkom vojnom prisustvu, brodske kompanije i dalje nerado prolaze kroz moreuz, što ističe realnost koja prevazilazi moć mornarice: najveći izazov može biti obnavljanje poverenja kod komercijalnih operatera.
Tranzit nafte u Ormuskom moreuzu je od ključne važnosti za jugoistočnu Aziju jer je i dalje duboko zavisna od energenata s Bliskog istoka.
Filipini, na primer, uvoze više od 90 odsto svoje nafte s Bliskog istoka, zbog čega su poremećaji u protoku Ormuzom trenutna ekonomska i politička briga, a ne daleko spoljnopolitičko pitanje.
Iako je Manila jedan od najbližih saveznika Vašingtona po sporazumu i javno mnjenje i dalje favorizuje SAD u odnosu na Kinu, vlasti u toj zemlji su nastojale da povećaju pristup ruskoj sirovoj nafti i proširile diskusije o dugoročnoj energetskoj saradnji.
Za Buitizona, poruka je jednostavna. Čak i ako je najbliži regionalni američki saveznik primoran da sarađuje s Moskvom kako bi zaštitio snabdevanje energentima, zemlje sa neutralnijom spoljnom politikom, poput Indonezije i Malezije, verovatno će to radije raditi.
"Ako Rusija uspešno preorijentiše svoju ekonomiju ka istoku", rekao je on, "zapadne sankcije postaju strukturno manje efikasne".
Dok Rusija može imati ekonomske dobiti, Kina u toj situaciji može videti diplomatske dobitke.
Čitajte:
Samit Trumpa i Sija pokazao oprezno balansiranje Kine po pitanju IranaNekada je, prema Vinsentu Kajlu Paradi (Vincent Kyle Parada), analitičaru odbrambenih istraživanja u Kancelariji za pomorske strateške studije i upravljanje strategijom Filipinske mornarice, ASEAN mogao uspešno da balansira između Istoka i Zapada: Kina je obezbeđivala ekonomski rast, dok su SAD garantovale regionalnu bezbednost.
Danas, rekao je Parada, ta razlika je sve zamagljenija. On je ukazao na iransku krizu kao dokaz da su ekonomska bezbednost i nacionalna bezbednost postale nerazdvojne.
"Preklapanje između ekonomije i bezbednosti postalo je mnogo veće nego što je bilo pre 10 ili 20 godina", rekao je Parada za RSE.
On je dodao da su nedavne političke odluke SAD, uključujući smanjenje regionalne razvojne pomoći, trgovinske tenzije i intervenciju u Iranu, oslabile uporište Vašingtona širom jugoistočne Azije, istovremeno stvarajući mogućnosti za Kinu da proširi svoj ekonomski uticaj.
"Kina zapravo ne mora ništa da radi osim da čeka", rekao je on.