Nedavna odluka Njemačke da pozove kineskog ambasadora nakon izvještaja da su ruski vojnici možda obučavani u Kini ponovo je pokrenula ispitivanje podrške Pekinga ratu Moskve protiv Ukrajine.
Za Christophera Walkera, potpredsjednika Centra za analizu evropske politike (CEPA), navodna obuka ne bi trebalo da se posmatra kao izolovani događaj. Umjesto toga, on tvrdi, to odražava širi obrazac saradnje među autoritarnim vladama koje sve više sarađuju u diplomatskoj, ekonomskoj, vojnoj i informacionoj oblasti, čak i bez formalnog saveza.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), Walker govori o podršci Kine ratnim naporima Rusije, o razvoju odnosa između Moskve, Pekinga i Teherana i o tome zašto je demokratijama potrebna održiva, dugoročna strategija za trku sa autoritarnim silama.
RSE: Njemačka je pozvala kineskog ambasadora zbog obavještajnih izvještaja da je Peking navodno obučavao ruske vojnike. Da li ovo predstavlja značajan novi razvoj događaja?
Christopher Walker: Mislim da je fer reći da je Kina pružila ruskim ratnim naporima u Ukrajini sistematsku podršku i stoga vjerovatno ne bi trebalo da bude veliko iznenađenje što su kineske vlasti očigledno odlučile da pruže ovu vrstu podrške ruskim ratnim naporima.
Kao što su drugi posmatrači primijetili, kineska podrška je zaista bila ključna za ruske ratne napore.
RSE: Proširuje li se uloga Pekinga sada daleko izvan diplomatske podrške i postaje ključni ekonomski i logistički partner Moskve?
Walker: Mislim da je Kina pokušala i jedno i drugo signalizirajući putem svojih informacijskih i propagandnih kanala da želi djelovati kao pošten posrednik ili kao neka vrsta promatrača, ali njeni postupci i podrška odaju tu ideju, kako u smislu ovih posljednjih vijesti koje se odnose na očitu podršku ruskim vojnicima koji su obučeni, a zatim su otišli da se bore u Ukrajinu, tako i u ekonomskom smislu, u osiguravanju rezervnih dijelova, diplomatske podrške te informacione i propagandne podrške.
Ovo je, u određenom smislu, dio paketa podrške koju Kina efikasno pruža Rusiji od početka invazije na Ukrajinu [u februaru 2022.].
Štaviše, odnos koji se razvio između Rusije i Kine datira od ranije.
Moglo bi se tvrditi da je Si Đinping došao na mjesto generalnog sekretara Komunističke partije Kine i na druge visoke rukovodeće pozicije 2012. i Vladimir Putin se vratio na mjesto predsjednika Rusije otprilike u isto vrijeme.
S vremenom su izgradili vrlo blizak odnos. Vjerovatno su se sastali oko 70 puta, bilo lično ili virtuelno, otkako se Putin vratio na dužnost, a Si Đinping preuzeo najviši vodeći položaj u Kini.
Zaista su dosegli ono što smo opisali kao zajedničku svijest u načinu na koji pristupaju širim pitanjima u svijetu.
RSE: Nedavni izvještaj CEPA-e ispituje razvoj odnosa između Rusije, Kine i Irana. U kojoj su mjeri te vlade razvile koordinisano strateško partnerstvo i kako to utiče na sistem saveza koje predvode SAD?
Walker: Pa, možda nije slučaj da su sinhronizovani na opsežan način. Mislim da su došli do radnog odnosa u kojem pružaju podršku među tim silama po potrebi.
Kao što napominjemo u izvještaju, to nije uvijek besprijekorna saradnja i nije neograničena. Ali na važnim područjima djelovanja koja se odnose na ekonomsku podršku, energetsku podršku ili u određenim slučajevima vojnu podršku; ne možemo zaboraviti da je Iran Rusiji isporučivao dronove u velikim količinama za napad na Ukrajinu tokom dužeg vremenskog perioda.
Mislim da svi ovi režimi vide korist od smislene saradnje. U mnogim aspektima, svakako s gledišta od prije 15 ili 20 godina, mislim da se ovaj odnos razvio na neočekivan način do te mjere da režimi u Teheranu, Moskvi i Pekingu prilično učinkovito sarađuju, čak i ako to tehnički nije sinhronizovano.
RSE: U vašem izvještaju navodi se da te vlade često sarađuju bez formalnih institucionalnih struktura kakve se nalaze u NATO savezu. Trebaju li kreatori politike tu fleksibilnost smatrati slabošću ili bi bilo pogrešno pretpostaviti da odsutnost formalnog saveza ograničava njihovu sposobnost učinkovite saradnje?
Walker: Pa, na neki način može biti pomalo i jedno i drugo.
Mislim da se ovi režimi, dijelom zato što nemaju demokratski pristanak stanovništva, strahuju od njega.
Ne zaboravimo da je iranski režim posljednjih mjeseci ubio na hiljade ljudi u zemlji. Rusija brutalizuje vlastite građane na razne načine dok desetine hiljada njih odlučuju da napuste zemlju. Kina takođe vodi vjerovatno najučinkovitiju tehno-autoritarnu mašinu na planeti.
Dakle, ovo su zemlje čije se vodstvo očito boji svoje javnosti. U tom smislu, one su krhke.
Ali istovremeno bi bilo neodgovorno da SAD i druga slobodna društva olako shvate dogovor koji se razvio među tim zemljama. U određenom smislu, oni jedni drugima pružaju kapacitet za povećanje snage [sposobnost brzog pružanja podrške kada je potrebno] i vrste koristi koje dolaze kroz saradnju, koristi koje bi same demokratske zemlje trebale nastojati postići.
RSE: Neki kreatori politike tvrde da bi rastuća ekonomska zavisnost Rusije od Kine na kraju mogla stvoriti napetosti unutar njihovog odnosa, efektivno čineći Moskvu mlađim partnerom. Vidite li tu neravnotežu kao ranjivost koju Zapad može iskoristiti ili je vjerovatno da će njihovo zajedničko protivljenje SAD nadmašiti te razlike?
Walker: Pa, i tu mislim da je slika upravo sada, u smislu odnosa između vodstava u Pekingu i Moskvi, takva da je antipatija prema Zapadu i želja da se SAD oslabi prisutna, i sumnjam da je prilično trajna.
Istovremeno, Vladimir Putin dijelom stavlja pod hipoteku budućnost svoje zemlje čineći je daleko slabijim, zavisnim partnerom u odnosu s Kinom.
Dakle, u mjeri u kojoj to stvara pukotine unutar vladajućih elita u Rusiji, mislim da je to poželjno u ovom kontekstu. Možemo li računati na brz razvoj stvari u bliskoj budućnosti, mislim da bi to bilo nepromišljeno i neodgovorno, jer su ti režimi tu doživotno. Nemaju namjeru otići i ponašaju se u skladu s tim.
To, po mom mišljenju, zahtijeva dugoročnu, održivu predanost Zapada i SAD da se suprotstave tim suparnicima s kojima se suočavamo. Ti konkurenti ulažu na više razina s ciljem slabljenja SAD. Mislim da mi i naši prirodni saveznici moramo biti spremni za to takmičenje na duge staze.
RSE: Osim vojne i ekonomske saradnje, i Peking i Moskva nastavljaju ulagati u globalne medijske i informacione aktivnosti. Analitičari su često opisivali ruske i kineske informacione strategije kao različite, pri čemu je Rusija usmjerena na poremećaje, dok Kina promoviše dugoročniju priču o upravljanju i međunarodnom poretku. Međutim, sve više se njihovi napori međusobno pojačavaju?
Walker: Mislim da se odnos koji se razvio tokom dužeg vremena između informacionih aparata u Rusiji i Kini sada preklapa, bilo da je to namjerno ili jednostavno slučajno, i moramo to shvatiti ozbiljno u oba slučaja.
Na primjer, u Latinskoj Americi danas postoji značajno preklapanje u narativima koje promovišu i kineski i ruski državni mediji. Ti narativi su posljednjih godina takođe pojačali poruke koje dolaze od režima u Karakasu i Havani.
U tom smislu, imate grupu medijskih aktivnosti koje djeluju iz autoritarnih izvora u zemljama španskog govornog područja širom regije.
Vidimo verzije ovoga koje se odvijaju u dijelovima subsaharske Afrike, kao i na Bliskom istoku.
Moramo ovo shvatiti ozbiljno jer ako se ne trkate, logično je da će tim koji je na terenu, ulaže resurse i igra jače, imati prednost.
Ovi narativi, koji uključuju dosljedno propitivanje američkog prestiža, dolaze u različitim oblicima i iz ruskih i iz kineskih državnih medijskih izvora. Mislim da to ide na strateški nepovoljan položaj SAD i zaslužuje veću pažnju i trajnu posvećenost.
RSE: Koliko su Rusija i Kina bile uspješne u oblikovanju javnog mnijenja u regijama poput Afrike, Latinske Amerike i Bliskog istoka, posebno u vezi s ruskim ratom protiv Ukrajine?
Walker: Ako kao jedan pokazatelj koristimo ruski rat protiv Ukrajine, zapanjujuće je vidjeti u kojoj mjeri publika u različitim dijelovima svijeta, uključujući, ali ne ograničavajući se na subsaharsku Afriku i Latinsku Ameriku, doživljava taj sukob.
Rusija je nedvosmisleno agresor. Pokrenula je ničim izazvan napad na Ukrajinu. Pa ipak, to nije percepcija u velikim dijelovima svijeta. To je, barem djelimično, posljedica sistematskog širenja informacija i argumenata iz izvora koje usmjeravaju i upravljaju Peking i Moskva, a koji gotovo uvijek na taj način prikazuju događaje.
Mislim da to moramo shvatiti ozbiljno jer ako se to može dogoditi u tom slučaju, naravno da se može dogoditi i u drugim pitanjima, uključujući način na koji se SAD prikazuje.
To nije novina. Države Kine i Rusije godinama poduzimaju globalne napore, u modernom kontekstu sežu više od decenije unazad, i mislim da je to nešto što moramo shvatiti vrlo ozbiljno.