Prošle sedmice javnosti je predstavljen veliki istraživački projekat pod naslovom Bosanski atlas ratnih zločina, koji se može pronaći na veb stranici Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva. Tim povodom u goste sam pozvao direktora Istraživačko dokumentacionog centra i lidera čitavog projekta Mirsada Tokaču.
Tokača: Hvala, Budo. I ja sam, iskreno govoreći, dugo čekao na ovaj trenutak. Projekat,sa nizom malih projekata u sebi, je završen, ali ne do kraja. Ostaje još puno posla da se radi.
Tokača: Vrlo jednostavno - dođe se na naš veb portal, adresa je vrlo jednostavna www.idc.org.ba i tamo na izborniku piše sve što može. Prvo se na portalu upoznate šta ti IDC radi, a onda odete na taj Bosanski atlas ratnih zločina i otvorite ga. Prije toga instalirate Google earth vrlo jednostavno, i kasnije imate uvijek pristup da provjeravate sve što vas zanima. Atlas je jedan veliki depozitarij podataka, informacija, fotografija, video zapisa, sudskih presuda, o svemu onome što se na teritoriji države BiH događalo. I, naravno, što ja uvijek volim da istaknem i da, nažalost, potenciram - bez obzira ko kojoj vjeri, naciji, političkoj opciji pripadao, tu nema nikakve diskriminacije.
Tokača: Ili se klikne ili se upiše samo na pregledu npr. Mostar, Sarajevo i onda vas Google earth vodi pravo na to mjesto.
Tokača: I na Mostaru nađete puno ikonica raznih koje imaju svoja značenja. Ima jedno uputstvo koje će objasniti šta koja ikonica znači, pa negdje gdje vidite automobil znaćete da je to neki saobraćajni objekat, da je to eventualno neki srušeni most, ili ako je kulturno.-historijski spomenik, kliknete na Stari most, on je kulturno-historijski spomenik, i otvori vam se odmah fotografija Starog Mosta, video zapis njegovog razaranja. Na nekom drugom mjestu ćete imati podatke o masovnim grobnicama, ikone o spomenicima, ikone o masovnim ubistvima, silovanjima. Dakle, o svemu onome što se događalo tokom ratu postoje ikonice koje iza sebe kriju te informacije, više ili manje.
Tokača: Ne, ne aposolutno. Mi hoćemo da ponudimo građanima činjenice da oni imaju što veći izbor i uvid u to šta se događalo. Nismo samo mi izvor informacija. Recimo, sudske presude koje su pred Tribunalom donesene, ili koje će se donositi ili su veće donesene pred domaćim sudovima - sve to mora da se nađena ovom Atlasu da bi ljudi imali potpun uvid.
Tokača: Ja mislim da je strašno važno da će on dobro doći mladim ljudima. To je jedna od naših ključnih ciljnih grupa. Zašto je to važno? Protekom vremena mnoge činjenice se znaju, što namjerno što nenamjerno, iskriviti. Ili čak ako se ne iskrive - izlape, nestane ih, jednostavno izgubi se svaki kontakt s tim. I kako mi sad nekoj generaciji djece koja će doći za 10, 15, 20 godina da objasnimo šta je to ovdje bilo. Vrlo teško. Mi, dakle, kreiramo memorijal digitalni, koji će sve to skupa da sačuva i da im ponudi u jednom vremenu koje dolazi informacije, činjenice o tome šta se tu događalo. Dakle, neće niko moći doći za 10, 15 godina pa falsificirati neke stvari, ili izmišljati neke stvari. Ja govorim i o demokratizaciji procesa suočavanja sa prošlošću. Mi moramo kreirati taj demokratski ambijent u kome ćemo ja svoju i ti svoju istinu staviti na sto, pa da imamo našu istinu. Ako ja zadržim samo svoju, ti svoju, gotovo je - neće biti među nama nikakvog dijaloga, neće biti respekta mene prema tvojoj žrtvi, tebe prema mojoj žrtvi. Dakle, to je jedan potpuno novi ambijent koji mi hoćemo da kreiramo. I to mora ljude nagnati da počnu da razmišljaju ne samo o sebi nego i onome ko mu je, možda, jučer bio s druge strane nišana.
Tokača: Pazi, Budo, radi se o jednoj matrici koju mi, nažalost, ovdje u Bosni imamo. To je matrica da se pokušavaju ljudi satjerati u torove. Dakle, Budo i Mirsad mogu egzistirati samo u svom etničkom toru, ili u svom vjerskom toru, ili u nekom drugom političkom toru - nije bitno. Nas dvojica nemamo pravo da egzistiramo kao slobodni pojednici. I kritika, zapravo, dolazi od ljudi koji su dio tih tzv. etnopolitičkih ili vjerskih elita. To su u osnovi kvazi elite nisu to ljudi iza kojih stoji neka argumentacija. Znate ono - počnu vas prvo lijepiti i optuživati da ste izdajnik nacionalnih interesa, pa ste onda špijun, pa ste ovo, pa ste ono, pa vam metodologija ne valja, ali niko od njih neće da ponudi činjenice. Ja cijelo vrijeme ponavljam: „Dobro, ljudi, nema veze, ovo što ja radim hajdemo reći i da ne valja, ali dajte vi ponudite nešto.“
Tokača: Jeste. Jer u nauci je komparativna metoda neprevaziđena. Dakle, nas dvojica nešto radimo, ja ne mogu reći da nešto ne valja ako ne znam kako to izgleda. Ili ne mogu ako nemam nikakav uvid. Mnogi ljudi koji pokušaju nešto da naprave odmah su izloženi kritici jer su ušli u nečije zabrane, u nečije monopole, dirnuli su u neke političke istine koje niko ne smije da dovede u pitanje jer je, zaboga, neki političar rekao neki broj, pa evo sad Mirsad doveo taj broj u pitanje. Pa naravno da ga treba dovesti u pitanje.
Tokača: Apsolutno ludilo, neprihvatljivo potpuno. Upravo je to što mi hoćemo da izbjegnemo - hoćemo ne priču o brojevima, nego priču o individualnim sudbinama, priču tih pojedinih ljudi, tih potpuno marginaliziranih ljudi koji su se pretvorili u političke brojeve, u neke tamo kvazi statistike, umjesto da im se posveti pažnja na način da sačuvamo sjećanje na Peru, Husu, Hasu u bazi podataka koju smo mi kreirali da njihovu žrtvu, njihovu pogibiju, njihovu tragediju individualiziramo i da je sačuvamo - da kažemo: „Ljudi, rat nije rješenje nikakve situacije.“ Nekad kažem da bih volio neke ljude odvesti na ta groblja, a ja sam obišao 600 grobalja po Bosni, pa da vide na tim krstovima, na nišanima itd. tu djecu koja su izginula, da počnu razmišljati iz potpuno druge perspektive.
Tokača: Ne bih ja rekao da su bili - oni su radili slične stvari kao i mi, ali mi smo se uvijek sukobljavali oko toga da li je nama potreban cjelovit pristup, ili ćemo se mi povinovati političkim pritiscima da naša istraživanja reduciramo na nivo etničkog. Ja sam vodio državnu Komisiju za ratne zločine više od 10 godina i cijelo vrijeme je bio sukob. Ja sam bio izložen pristisku da to radim kao „eto, Mirsade, ti si kao Bošnjak, e ti sad moraš da radiš samo to, a oni neka rade svoje“. Ja tu podjelu nisam prihvatio. Nisam je prihvatio tad, a pogotovo danas - i kad sam ja odbio to, onda su odmah ukinuli pare za rad dražvne Komisije za ratne zločine i ja sam, naravno, odlučio da napravim ovaj centar i da radim slobodno i da ideja o tome da se žrtve ne smiju diskriminrati zbog svoje pripadnosti etničke ne može proći. Nije to nikakvo balansiranje zločina, nije to nikakvo umanjivanje ili povećavanje nečega, već jednostavno ili ćemo priznati da postoje žrtve, ili ne možemo ništa uraditi. I ti koji su se na neki način sada protiv mene okrenuli, oni su se okrenuli zapravo i da bi malo prikrili svoj nerad, iskreno govoreći.
Tokača: Upravo tako. Budo, pa prva greška koju svaki istraživač napravi jeste da on smatra da je on doveo posao do kraja. To je jednostavno nemoguće. Ovakva vrsta posla prvo nije ad hoc, ona ne traje godinu, dvije, tri - ona traje generacijski. Yad Vashem i 60 godina nakon holokausta još uvijek radi na prikupljanju građe. Dakle, mi tek otvaramo procese ovdje. Mi smo napravili na neki način ambijent, mi smo napravili instrumente, ovo je 21. vijek. Ja pripremam tu Bosansku knjigu mrtvih koja će biti, što kažu, ukoričena, ali isto tako imamo i ovu elektronsku verziju, imamo elektronski memorijal na koji se može uticati, pa ćemo onda, možda, neko novo izdanje za pet godina štampati ako bude nekih promjena. Ali mi ne želimo zakovati stvari, mi ne želimo ništa proglasiti nedodirljivom, vječnom istinom, nego ponuditi javnosti i tu mogućnost da neko dođe na ovaj naš Atlas i da otkrije grešku i da kaže: „Mirsade, ovdje ste pogriješili, nije datum rođenja mog oca, rođaka, prijatelja taj i taj nego je taj i taj.“ I logično mi ćemo to zamijeniti i popraviti. Ali vi ste ovdje uvijek izloženi prvo kritici za ono što niste uradili, a ne za ono što jeste uradili.
Tokača: Hvala Budo. Ja sam i u srijedu, kad smo radili javnu prezentaciju, rekao da ovo više prestaje biti vlasništvo Istraživačko dokumentacionog centra, ovo postaje javno dobro. To znači da odgovornost još uvijek jeste na nama, mi ćemo nastaviti da radimo, ali, bogami, ne mogu sada ni građani ove zemlje reći da oni ne mogu da utiču na nešto. Ja ne pretendiram da je ovo 100 posto tačno, završeno - i to će ostati otvoreno. I koristim vaš radio i ovu našu dugogodišnju dobru saradnju da ih pozovem da oni dođu na naš veb portal, a da dođu na Atlas, da provjerevaju stvari, da vide fali li šta. Mnogi od njih, možda, imaju neke podatke, fotografije, video zapise - sve to može biti dragocjeno, i da uspostavimo liniju, da uspostavimo kontakt, da radimo zajedno da ovo javno dobro, koje smo mi napravili, zaista proizvede one rezultate koje hoćemo, a to je da stabiliziramo mir, izgradimo povjerenje u ovoj zemlji i, u krajnjoj liniji, da nađemo neki smiraj - jer imamo prostora za život ovdje svi.
RSE: Mirsade, činjenica da je tvoj projekat konačno dostupan javnosti podrazumijeva iskrene čestitke.
Tokača: Hvala, Budo. I ja sam, iskreno govoreći, dugo čekao na ovaj trenutak. Projekat,sa nizom malih projekata u sebi, je završen, ali ne do kraja. Ostaje još puno posla da se radi.
RSE: Naravno, odmah podrazumijeva objašnjenje kako ću ja doći do baze koja sadrži Atlas?
Tokača: Vrlo jednostavno - dođe se na naš veb portal, adresa je vrlo jednostavna www.idc.org.ba i tamo na izborniku piše sve što može. Prvo se na portalu upoznate šta ti IDC radi, a onda odete na taj Bosanski atlas ratnih zločina i otvorite ga. Prije toga instalirate Google earth vrlo jednostavno, i kasnije imate uvijek pristup da provjeravate sve što vas zanima. Atlas je jedan veliki depozitarij podataka, informacija, fotografija, video zapisa, sudskih presuda, o svemu onome što se na teritoriji države BiH događalo. I, naravno, što ja uvijek volim da istaknem i da, nažalost, potenciram - bez obzira ko kojoj vjeri, naciji, političkoj opciji pripadao, tu nema nikakve diskriminacije.
RSE: Dakle, ja kliknem, nađem neki lokalitet, grad, recimo...
Tokača: Ili se klikne ili se upiše samo na pregledu npr. Mostar, Sarajevo i onda vas Google earth vodi pravo na to mjesto.
RSE: I šta nađem na Mostaru?
Tokača: I na Mostaru nađete puno ikonica raznih koje imaju svoja značenja. Ima jedno uputstvo koje će objasniti šta koja ikonica znači, pa negdje gdje vidite automobil znaćete da je to neki saobraćajni objekat, da je to eventualno neki srušeni most, ili ako je kulturno.-historijski spomenik, kliknete na Stari most, on je kulturno-historijski spomenik, i otvori vam se odmah fotografija Starog Mosta, video zapis njegovog razaranja. Na nekom drugom mjestu ćete imati podatke o masovnim grobnicama, ikone o spomenicima, ikone o masovnim ubistvima, silovanjima. Dakle, o svemu onome što se događalo tokom ratu postoje ikonice koje iza sebe kriju te informacije, više ili manje.
RSE: Koliko sam razumio, u pitanju su isključivo činjenice do kojih ste došli višegodišnjim istraživanjem - nema komentara, izjava, ocjena, sugestija, savjeta.
Tokača: Ne, ne aposolutno. Mi hoćemo da ponudimo građanima činjenice da oni imaju što veći izbor i uvid u to šta se događalo. Nismo samo mi izvor informacija. Recimo, sudske presude koje su pred Tribunalom donesene, ili koje će se donositi ili su veće donesene pred domaćim sudovima - sve to mora da se nađena ovom Atlasu da bi ljudi imali potpun uvid.
Nećemo priču o brojevima već o individualnim sudbinama
RSE: Kome će posebno dobro doći ovaj Atlas?
Tokača: Ja mislim da je strašno važno da će on dobro doći mladim ljudima. To je jedna od naših ključnih ciljnih grupa. Zašto je to važno? Protekom vremena mnoge činjenice se znaju, što namjerno što nenamjerno, iskriviti. Ili čak ako se ne iskrive - izlape, nestane ih, jednostavno izgubi se svaki kontakt s tim. I kako mi sad nekoj generaciji djece koja će doći za 10, 15, 20 godina da objasnimo šta je to ovdje bilo. Vrlo teško. Mi, dakle, kreiramo memorijal digitalni, koji će sve to skupa da sačuva i da im ponudi u jednom vremenu koje dolazi informacije, činjenice o tome šta se tu događalo. Dakle, neće niko moći doći za 10, 15 godina pa falsificirati neke stvari, ili izmišljati neke stvari. Ja govorim i o demokratizaciji procesa suočavanja sa prošlošću. Mi moramo kreirati taj demokratski ambijent u kome ćemo ja svoju i ti svoju istinu staviti na sto, pa da imamo našu istinu. Ako ja zadržim samo svoju, ti svoju, gotovo je - neće biti među nama nikakvog dijaloga, neće biti respekta mene prema tvojoj žrtvi, tebe prema mojoj žrtvi. Dakle, to je jedan potpuno novi ambijent koji mi hoćemo da kreiramo. I to mora ljude nagnati da počnu da razmišljaju ne samo o sebi nego i onome ko mu je, možda, jučer bio s druge strane nišana.
RSE: Nažalost, Mirsade, kod nas je oduvijek bilo da se nečija korist drugom učini dobrom prilikom za zloupotrebu, za kritiku, za primjedbu. Tebe nisu štedjeli ni u Sarajevu, ni u Banjoj Luci - da ove gradove iskoristim kao simbole dviju različitih opcija.
Tokača: Pazi, Budo, radi se o jednoj matrici koju mi, nažalost, ovdje u Bosni imamo. To je matrica da se pokušavaju ljudi satjerati u torove. Dakle, Budo i Mirsad mogu egzistirati samo u svom etničkom toru, ili u svom vjerskom toru, ili u nekom drugom političkom toru - nije bitno. Nas dvojica nemamo pravo da egzistiramo kao slobodni pojednici. I kritika, zapravo, dolazi od ljudi koji su dio tih tzv. etnopolitičkih ili vjerskih elita. To su u osnovi kvazi elite nisu to ljudi iza kojih stoji neka argumentacija. Znate ono - počnu vas prvo lijepiti i optuživati da ste izdajnik nacionalnih interesa, pa ste onda špijun, pa ste ovo, pa ste ono, pa vam metodologija ne valja, ali niko od njih neće da ponudi činjenice. Ja cijelo vrijeme ponavljam: „Dobro, ljudi, nema veze, ovo što ja radim hajdemo reći i da ne valja, ali dajte vi ponudite nešto.“
RSE: Napravi nešto bolje, pa onda kritikuj.
Tokača: Jeste. Jer u nauci je komparativna metoda neprevaziđena. Dakle, nas dvojica nešto radimo, ja ne mogu reći da nešto ne valja ako ne znam kako to izgleda. Ili ne mogu ako nemam nikakav uvid. Mnogi ljudi koji pokušaju nešto da naprave odmah su izloženi kritici jer su ušli u nečije zabrane, u nečije monopole, dirnuli su u neke političke istine koje niko ne smije da dovede u pitanje jer je, zaboga, neki političar rekao neki broj, pa evo sad Mirsad doveo taj broj u pitanje. Pa naravno da ga treba dovesti u pitanje.
RSE: Zapravo, cijela priča vrti se tu negdje oko tih oko tih nesretnih brojki - kao da je 100.000 mala tragedija.
Tokača: Apsolutno ludilo, neprihvatljivo potpuno. Upravo je to što mi hoćemo da izbjegnemo - hoćemo ne priču o brojevima, nego priču o individualnim sudbinama, priču tih pojedinih ljudi, tih potpuno marginaliziranih ljudi koji su se pretvorili u političke brojeve, u neke tamo kvazi statistike, umjesto da im se posveti pažnja na način da sačuvamo sjećanje na Peru, Husu, Hasu u bazi podataka koju smo mi kreirali da njihovu žrtvu, njihovu pogibiju, njihovu tragediju individualiziramo i da je sačuvamo - da kažemo: „Ljudi, rat nije rješenje nikakve situacije.“ Nekad kažem da bih volio neke ljude odvesti na ta groblja, a ja sam obišao 600 grobalja po Bosni, pa da vide na tim krstovima, na nišanima itd. tu djecu koja su izginula, da počnu razmišljati iz potpuno druge perspektive.
Ne želimo zakovati stvari
RSE: Mirsade, šta misliš zašto su ti leđa okrenuli neki ljudi koji su koliko do jučer bili s tobom, bili na istom kursu, na istom projektu?
Tokača: Ne bih ja rekao da su bili - oni su radili slične stvari kao i mi, ali mi smo se uvijek sukobljavali oko toga da li je nama potreban cjelovit pristup, ili ćemo se mi povinovati političkim pritiscima da naša istraživanja reduciramo na nivo etničkog. Ja sam vodio državnu Komisiju za ratne zločine više od 10 godina i cijelo vrijeme je bio sukob. Ja sam bio izložen pristisku da to radim kao „eto, Mirsade, ti si kao Bošnjak, e ti sad moraš da radiš samo to, a oni neka rade svoje“. Ja tu podjelu nisam prihvatio. Nisam je prihvatio tad, a pogotovo danas - i kad sam ja odbio to, onda su odmah ukinuli pare za rad dražvne Komisije za ratne zločine i ja sam, naravno, odlučio da napravim ovaj centar i da radim slobodno i da ideja o tome da se žrtve ne smiju diskriminrati zbog svoje pripadnosti etničke ne može proći. Nije to nikakvo balansiranje zločina, nije to nikakvo umanjivanje ili povećavanje nečega, već jednostavno ili ćemo priznati da postoje žrtve, ili ne možemo ništa uraditi. I ti koji su se na neki način sada protiv mene okrenuli, oni su se okrenuli zapravo i da bi malo prikrili svoj nerad, iskreno govoreći.
RSE: Da ne bismo ulazili sad u politiku pošto nemamo sada drugu stranu, to ćemo preskočiti. A mene, zapravo, impresionira ova činjenica da si se odlučio za elektronsku verziju, za knjigu koja, dakle, nije zatvorena. Svaka štampana knjiga je ukoričena i ona ima svoj početak i svoj kraj. Ti si projekat, znači, ostavio otvorenim zbog mogućnosti dolaženja do novih činjenica i do novih imena i događaja koji bi našli svoje mjesto.
Tokača: Upravo tako. Budo, pa prva greška koju svaki istraživač napravi jeste da on smatra da je on doveo posao do kraja. To je jednostavno nemoguće. Ovakva vrsta posla prvo nije ad hoc, ona ne traje godinu, dvije, tri - ona traje generacijski. Yad Vashem i 60 godina nakon holokausta još uvijek radi na prikupljanju građe. Dakle, mi tek otvaramo procese ovdje. Mi smo napravili na neki način ambijent, mi smo napravili instrumente, ovo je 21. vijek. Ja pripremam tu Bosansku knjigu mrtvih koja će biti, što kažu, ukoričena, ali isto tako imamo i ovu elektronsku verziju, imamo elektronski memorijal na koji se može uticati, pa ćemo onda, možda, neko novo izdanje za pet godina štampati ako bude nekih promjena. Ali mi ne želimo zakovati stvari, mi ne želimo ništa proglasiti nedodirljivom, vječnom istinom, nego ponuditi javnosti i tu mogućnost da neko dođe na ovaj naš Atlas i da otkrije grešku i da kaže: „Mirsade, ovdje ste pogriješili, nije datum rođenja mog oca, rođaka, prijatelja taj i taj nego je taj i taj.“ I logično mi ćemo to zamijeniti i popraviti. Ali vi ste ovdje uvijek izloženi prvo kritici za ono što niste uradili, a ne za ono što jeste uradili.
RSE: Mirsade, za kraj možda da pozovemo naše čitaoce da otvore vašu stranicu, da nađu Atlas i da nađu vremena da ukoliko imaju neke nove činjenice, neke nove spoznaje da ih upute.
Tokača: Hvala Budo. Ja sam i u srijedu, kad smo radili javnu prezentaciju, rekao da ovo više prestaje biti vlasništvo Istraživačko dokumentacionog centra, ovo postaje javno dobro. To znači da odgovornost još uvijek jeste na nama, mi ćemo nastaviti da radimo, ali, bogami, ne mogu sada ni građani ove zemlje reći da oni ne mogu da utiču na nešto. Ja ne pretendiram da je ovo 100 posto tačno, završeno - i to će ostati otvoreno. I koristim vaš radio i ovu našu dugogodišnju dobru saradnju da ih pozovem da oni dođu na naš veb portal, a da dođu na Atlas, da provjerevaju stvari, da vide fali li šta. Mnogi od njih, možda, imaju neke podatke, fotografije, video zapise - sve to može biti dragocjeno, i da uspostavimo liniju, da uspostavimo kontakt, da radimo zajedno da ovo javno dobro, koje smo mi napravili, zaista proizvede one rezultate koje hoćemo, a to je da stabiliziramo mir, izgradimo povjerenje u ovoj zemlji i, u krajnjoj liniji, da nađemo neki smiraj - jer imamo prostora za život ovdje svi.