Ostaju ili odlaze? Ruski mirovnjaci na postsovjetskom prostoru

Član ruskih mirovnih trupa stoji pored tenka u blizini granice s Armenijom nakon potpisivanja sporazuma o okončanju vojnog sukoba između Azerbejdžana i armenskih snaga u Nagorno-Karabahu.

Više od 400 ruskih vojnika od planiranih 2.000 već je bilo postavljeno 11. novembra u okviru obnovljive petogodišnje mirovne misije.

Vojna vozila pored aviona nakon dolaska ruskih mirovnjaka na aerodrom izvan Erevana, 11. novembar. 

Iako je najava sporazuma o prekidu vatre pokrenula proslave u Azerbejdžanu, izazvala je proteste u Armeniji, a demonstranti su napali vladine zgrade i parlament.

Primirje je uslijedilo nakon što su azerbejdžanske snage ostvarile dobitke na bojnom polju, kao i, prema izvještajima, da su se približile glavnom gradu Nagorno-Karabaha, Stepanakertu, nakon što su zauzele obližnji strateški grad Shushi, poznat kao Susa u Azeriju.

U junu 1992. ruski predsjednik Boris Jeljcin (desno) i Gruzijac Eduard Ševardnadze sastali su se u Sočiju i potpisali sporazum kojim su okončane sporadične borbe u Južnoj Osetiji, u kojima je tokom prethodnih nekoliko godina poginulo do 1.000 ljudi. Kao rezultat sporazuma nastale se trilateralne zajedničke mirovne snage koje su obuhvaćale po 500 mirovnjaka iz Rusije, Gruzije i Sjeverne Osetije, kao i komisija koja ih je nadzirala.

Ruski mirovnjaci čuvaju kontrolni punkt u Južnoj Osetiji.

Mir se održao do 2004. godine, kada je na vlast u Gruziji došao Mihail Sakašvili. Između suzbijanja prekograničnog krijumčarenja i neuspjelog tajnog pokušaja povrata regije silom, tenzije su rasle a mirovna komisija se uopšte nije sastala jer je svaka strana iznosila prigovore.

Ruski tenkovi kreću se kroz Chinvali u avgustu 2008.

Početkom avgusta 2008., snage Južne Osetije započele su granatiranje gruzijskih sela, a gruzijske snage su im uzvratile. Svaka strana optužila je drugu za pokretanje nasilja. Gruzija je 7. avgusta poslala trupe i pokušala da povrati kontrolu nad Južnom Osetijom. Moskva je brzo odgovorila tenkovima i velikim trupama, porazivši gruzijske trupe i zauzevši brojne gradove prije prekida vatre 12. avgusta.

Ruski mirovnjak čuva kontrolni punkt na rijeci Inguri u Abhaziji, 14. avgusta 2008.

U drugom otcjepljenoj regiji Gruzije, Abhaziji, ruski mirovnjaci bili su smješteni od 1994. godine kako bi zaustavili vojne sukobe i etničko čišćenje započete 1992. godine, zajedno s nenaoružanim posmatračima UN-a. Ova snaga sporadično se borila s lokalnim gruzijskim militantima, kao i militantima iz susjednog Sjevernog Kavkaza. Kako su u avgustu 2008. godine izbile borbe u Južnoj Osetiji, ruske i abhaške snage napale su gruzijske trupe u klisuri Kodori, a zatim se povukle u Gruziju.

Ruski predsjednik Dmitrij Medvedev (u sredini) rukuje se s čelnicima Južne Osetije i Abhazije Eduardom Kokoityjem (desno) i Sergejem Bagapshom u Moskvi, septembar 2008. godine.

Rusija je 26. avgusta 2008. priznala dvije regije kao nezavisne države. Moskva je održala trupe u obje regije, koje je samo nekoliko drugih zemalja, uključujući Siriju, 2018. priznalo kao nezavisne.

Kolona ruskih oklopnih vozila povlači se kroz Rukhi u Gruziji na putu za Abhaziju u oktobru 2008.

Nakon što je priznala Abhaziju i Južnu Osetiju, Rusija je izgradila mnoge vojne baze u te dvije regije, a takođe štitila njihove granice i finansijski ih podržava. Abhazija i Južna Osetija su, zapravo, postale zavisne od Rusije.

Ruski mirovnjaci čuvaju kontrolni punkt u otcjepljenoj regiji Moldavije, Transdnjestar (Pridnjestrovlje), u januaru 2012. godine.

Snage koje su činile trupe iz Moldavije, Rusije i otcjepljene regije Transdnjestar uspostavljene su nakon primirja 1992. godine kako bi se zaustavile borbe između moldavskih snaga i transdnjestarskih snaga koje podržavaju Kozaci i ruske trupe smještene u enklavi. Mir se od tada održao, ali nijedna zemlja nije priznala nezavisnost Transdnjestra. Rusija je odbila ponovljene zahtjeve moldavske vlade da ruske trupe zamijeni s međunarodno priznatim mirovnjacima i održava snažan uticaj u Moldaviji.