Vojne operacije između SAD i Irana ponovo su skrenule pažnju na Ormuski moreuz, uski plovni put kroz koji obično prolazi gotovo petina svjetske pomorske trgovine naftom.
Uprkos značajnom američkom vojnom prisustvu, brodarske kompanije i dalje nerado prolaze kroz moreuz, što ističe realnost koja prevazilazi pomorsku moć: najveći izazov može biti obnavljanje povjerenja među komercijalnim operaterima.
Radio Slobodna Evropa (RSE) razgovarao je sa pomorskim strategom i analitičarem pomorske bezbjednosti Joshuom Tallisom, direktorom istraživačkog programa u Centru za pomorske analize, o razvoju vojne ravnoteže, asimetričnim sposobnostima Irana, slobodi plovidbe, diplomatiji i o tome šta bi zapravo značio uspjeh u Ormuskom moreuzu.
RSE: Samo da damo kontekst, kako biste okarakterisali bezbjednosno okruženje u Ormuskom moreuzu danas?
Joshua Tallis: Trenutno bezbjednosno okruženje danas, govorimo o 16. julu, okarakterisao bih kao vjerovatno prilično slično onome što smo imali u maju.
Vratili smo se, nakon pauze sa prekidom vatre, u period prilično značajne neizvjesnosti, gdje jednostavno ne znamo kako će ova američka administracija riješiti problem prividne prednosti koju Iran ima zbog sposobnosti da nameće troškove brodovima koji prolaze kroz Ormuski moreuz i mogućnost da stvori veći efekat smanjenja uticaja na šire pomorsko tržište, što u krajnjoj liniji određuje da li su pojedinačni brodovlasnici spremni da šalju brodove kroz moreuz.
RSE: Uprkos teškim američkim vojnim aktivnostima, komercijalni brodovi i dalje oklijevaju da prolaze moreuzom.
Sugeriše li to da problem više nije u kontroli plovnog puta, već u vraćanju povjerenja?
Tallis: Podijelio bih ga na dva dijela.
Vojna dimenzija je važna, ali vojna dimenzija je više od pomorske.
Trenutno vjerujemo da potencijalno postoje postavljene iranske mine u Ormuskom moreuzu, duž međunarodno priznate saobraćajne rute, gdje se u normalnim okolnostima odvija većina brodskog saobraćaja u i iz Perzijskog zaliva i u Omanski zaliv.
Joshua Tallis, pomorski strateg
Budući da se ta centralna ruta više ne smatra sigurnom ili održivom, postoje dvije alternativne rute.
Jedna ide južno kroz omanske teritorijalne vode, što je ruta koju promovišu SAD.
Druga ide na sjever kroz iranske teritorijalne vode, što je ruta koju Iran promoviše. To je i ruta na kojoj Iran navodno nameće porez ili cestarinu brodovima koji prolaze tuda.
Vojni izazov je u tome što zaštita brodova kroz moreuz ne znači samo njihovu zaštitu od mina ili pomorskih prijetnji. Takođe ih morate braniti od prijetnji iz vazduha: dronova, krstarećih i balističkih projektila.
Za SAD i druge zemlje koje žele usmjeriti brodove južnim koridorom izbjegavajući iranske vode i iranske cestarine, odbrana od tih prijetnji iz vazduha na vrlo malim udaljenostima koje su uključene u moreuz izuzetno je teška.
Osim tog vojnog izazova, tu su i sile tržišta.
I dalje vidimo povišene premije osiguranja od ratnog rizika. Brodari su zabrinuti da će brodovi ostati zarobljeni u Perzijskom zalivu ako neprijateljstva eskaliraju. Brodovlasnici su razumljivo zabrinuti zbog gubitka brodova ili posada. Za mnoge kompanije koje prevoze naftu pojedinačni brod predstavlja ogromnu finansijsku investiciju.
Oporavak te tržišne dinamike može trajati jako dugo, kao što smo vidjeli u Crvenom moru i Bab al-Mandabu nakon napada Huta.
Dakle, da, postoji vojni izazov, ali u osnovi ovo je postala bitka za sposobnost odbrane trgovačkih brodova od prijetnji iz vazduha.
RSE: Tvrdili ste da iranske asimetrične sposobnosti, mine, dronovi, rakete i brza borbena plovila, ostaju opasne čak i ako je veliki dio njegove konvencionalne mornarice degradiran. Vidimo li to sada?
Tallis: Vidimo. Dodao bih napomenu da je geografija važan faktor. Iran ne pokušava da projektuje asimetrične mogućnosti na izuzetno velike udaljenosti. Djeluje vrlo blizu Ormuskog moreuza, a ta geografska blizina daje mu prednost iskorištavanja jeftinih, marginalno efikasnih sposobnosti kao što su mine, jeftine bespilotne letjelice, te povremeno jeftine površinske dronove, kako bi stvorio održive, jeftine metode nametanja rizika.
Vaš browser nepodržava HTML5
SAD koriste pomorske dronove dok se sukobi u Ormuskom moreuzu pojačavaju
Zajedno, ti sistemi daju Iranu širok raspon održivih i jeftinih načina oblikovanja tržišnog ponašanja čineći veliki komercijalni saobraćaj kroz moreuz manje privlačnim.
RSE: Mogu li sami vazdušni napadi značajno smanjiti iransku sposobnost ugrožavanja brodova ili je te asimetrične pomorske prijetnje puno teže eliminisati nego suzbiti?
Tallis: Izuzetno je teško eliminisati ih.
Dio razloga je proizvodnja. Kada govorimo o jeftinim dronovima ili jeftinim krstarećim raketama, ti se sistemi mogu proizvoditi u puno širem rasponu postrojenja od sofisticiranog, vrhunskog oružja.
Pronalaženje industrijske infrastrukture koja podržava te mogućnosti znatno je teže. Takođe se mogu lansirati bez opsežne infrastrukture potrebne za sisteme poput balističkih raketa kratkog dometa. U nekim slučajevima, oni čak ne zavise ni od obalnih radarskim mrežama.
Budući da su ovi sistemi jeftiniji, lakši za proizvodnju na više lokacija i manje zavisni od vidljive infrastrukture, puno ih je teže locirati i uništiti. To opet nameće značajne finansijske i tehničke troškove.
Čitajte:
SAD i Iran razmjenjuju napade, Bijela kuća tvrdi diplomatija i dalje mogućaRSE: Ako je cilj Washingtona sloboda plovidbe, a ne promjena režima, kako bi zapravo izgledao uspjeh? Je li ponovno otvaranje moreuza dovoljno ili se mora vratiti i komercijalno povjerenje?
Tallis: Ako je sloboda plovidbe krajnji cilj, uspjeh znači više od pukog ponovnog otvaranja moreuza.
To znači povratak normalnom obimu saobraćaja, više od 100 brodova koji svakodnevno prolaze, i taj saobraćaj se kreće kroz međunarodno priznati sistem odvojenog prometa, bez poreza, cestarina ili tarifa koje nameće Iran ili bilo koji drugi lokalni akter.
Sve su to bitne komponente slobode plovidbe. Ne radi se samo o ponovnom kretanju komercijalnog prometa. Radi se o komercijalnom prometu koji se kreće kroz međunarodno priznate brodske koridore bez prisile ili oporezivanja, što je, prema međunarodnom pravu, nezakonito.
RSE: Američki predsjednik Donald Trump upozorio je da bi se Iran mogao suočiti s dodatnim vojnim napadima ako se ne vrati pregovorima. Neki posmatrači opisuju tu strategiju kao pokušaj "bombardovanja Irana natrag za pregovarački sto". Kako gledate na taj pristup?
Tallis: Na apstraktnoj razini, prisila, upotreba sile kako bi konkurent bio prisiljen na dogovoreni ishod, bilo da se radi o vraćanju statusa quo ili uspostavljanju novog nakon sukoba, normalan je način na koji države koriste vojnu moć u ostvarivanju diplomatskih ciljeva.
Hoće li to funkcionisati u ovom konkretnom slučaju, naravno, otvoreno je pitanje za široku raspravu.
Jedan od trajnih izazova za SAD jeste što će Iran uvijek imati geografsku prednost zbog blizine moreuza.
Iz moje perspektive, izuzetno je malo vjerovatno da postoji isključivo vojno rješenje za ponovno otvaranje Ormuskog moreuza.
U nekom trenutku, čak i ako se vojna sila koristi kako bi se Iran prisilio da prihvati razumnije uslove, vojna prisila će morati da se upari sa diplomatijom kako bi se postiglo rješenje koje vraća slobodu plovidbe na način koji sam ranije opisao.
RSE: Ako bi se pregovori nastavili, koliko bi važna bila pomorska sigurnost? Mogu li garancije oko brodarstva postati jedna od najranijih mjera izgradnje povjerenja?
Tallis: Mislim da bi svakako mogla. Jedna stvar koju je lako previdjeti jeste da je samom Iranu potreban moreuz kako bi ostao održiv, jer režim zavisi od izvoza nafte kojim se finansira.
To stvara potencijalne prednosti i za Iran i za SAD.
Mjere izgradnje povjerenja koje obnavljaju protok kroz moreuz koristile bi globalnoj ekonomiji, a istovremeno bi omogućile Iranu da poveća vlastiti izvoz nafte i plina.
Ako tražite područja u kojima bi rane mjere izgradnje povjerenja mogle stvoriti istinske obostrano korisne ishode, obnavljanje normalnog komercijalnog saobraćaja kroz Ormuski moreuz vjerovatno je jedan od najjačih primjera.
Vaš browser nepodržava HTML5
Američki napadi usmereni na iranske luke, pomorska blokada se nastavlja
RSE: Jedna lekcija iz Crvenog mora bila je da je zaštita ratnih brodova jedno, a uvjeravanje komercijalnih brodovlasnika da prihvate rizik nešto sasvim drugo.
Svjedočimo li istoj strateškoj dilemi koja se pojavljuje u Ormuskom moreuzu?
Tallis: To su bliske teme, ali postoje važne razlike.
U Bab al-Mandabu (moreuz u Crvenom moru između Jemena i Afrike), vrsta pomorske trgovine koja je najviše pogođena bila je kontejnerska plovidba. Ta industrija je vrlo konsolidovana.
Otprilike šest kompanija kontroliše veliku većinu globalnog kontejnerskog prometa i izuzetno su sklone riziku. Takođe posluju po fiksnim rasporedima, pa promjena ruta stvara značajne poremećaje u cijelom širem lancu snabdijevanja.
Druga važna razlika je da je postojala alternativna ruta. Iste te kompanije prihvatile su jednokratni trošak preusmjeravanja oko Afrike umjesto korištenja Sueckog kanala i uglavnom su nastavile jer ostaju sklone riziku i jer česte promjene ruta stvaraju velike logističke poremećaje.
Ormuski moreuz se razlikuje u dva važna aspekta.
Prvo, ne postoji dobra alternativna ruta. Nema dovoljno kapaciteta naftovoda za premještanje izvoza nafte i plina iz Meksičkog zaliva izvan Perzijskog zaliva, što stvara ogroman pritisak na nastavak brodarstva uprkos povećanim rizicima.
Drugo, sektor koji je najviše pogođen je brodarstvo nafte i prirodnog gasa, koje ima daleko raspršeniju vlasničku strukturu. Postoje desetine i desetine vlasnika, a postoji i puno aktivnije tržište.
Zbog toga je vjerovatnije da ćete vidjeti malu do srednju grupu brodovlasnika spremnih da se prihvate rizika prije nego veći, etabliraniji igrači.
Dakle, mislim da ćete vidjeti jači komercijalni pritisak da se nastavi sa izvozom nafte jer jednostavno nema drugog puta. A budući da je vlasništvo puno raspoređenije, možete vidjeti i značajnu manjinu brodovlasnika spremnih da apsorbuju veće rizike mnogo ranije nego što smo to vidjeli u Crvenom moru.