Protok sirove nafte iz Persijskog zaliva oporavio se na nivo blizu prije rata, ali najnoviji podaci pokazuju da veliki dio nafte stiže na tržišta putem ruta i aranžmana za transport koji nisu postojali prije konflikta, što postavlja pitanje da li Iran gubi svoj uticaj u Ormuskom moreuzu.
Najmanje 16,5 miliona barela sirove nafte dnevno napustilo je region između 1. i 28. septembra, što je jednako prosjeku pred rat kada se Iran isključi, prema podacima firme za analizu robe Kpler.
Ali dok su nivoi sirove nafte porasli, usko grlo rafinerije koje je izazvalo globalni skok cijena dizela i dalje postoji. Podaci Evropske unije objavljeni 1. oktobra pokazali su da su cijene dizela na pumpama na rekordnim nivoima. Cijene su takođe porasle u Sjedinjenim Državama uprkos oporavku izvoza nafte.
Čitajte:
Izvoz nafte pronalazi put uprkos iranskim napadimaRuta se, u međuvremenu, dramatično promijenila.
Prije rata, 83 odsto sirove nafte u regionu prelazilo je Ormuski moreuz. U septembru je 40 odsto zaobišlo moreuz, a nafta se umjesto toga kretala cjevovodima i drugim rutama preko Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Oko 60 odsto, ili 9,9 miliona barela dnevno, fizički je prešlo Ormuz.
Kpler je rekao da je više od 70 odsto sirove nafte koja je prešla moreuz u avgustu, posljednjem dostupnom mjesecu sa podacima, promijenilo tankere na obali Omanskog zaliva, ističući koliko je trenutni sistem udaljen od normalnog komercijalnog brodarstva.
Za Iran, oporavak je znak da je njegova sposobnost da poremeti plovni put značajno smanjena.
Mohamed Gaedi, predavač na Univerzitetu George Washington, rekao je za Radio Farda Radija Slobodna Evropa (RSE) da je trenutni nivo saobraćaja već prevelik za Teheran i "neprihvatljiv" za tamošnje vlasti.
Ali brojke ne znače da je Iran jednostavno izgubio kontrolu nad Ormuzom. Teheran nikada formalno nije kontrolisao moreuz. Njegov uticaj se umjesto toga zasnivao na sposobnosti da učini prolaz opasnim, primoravajući brodarske kompanije da procijene rizike i troškove ulaska u Zaliv.
Čini se da je ta sposobnost oslabila kako američke snage pružaju zaštitu komercijalnom brodarstvu, a kompanije razvijaju načine za prevoz nafte, ograničavajući svoju izloženost moreuzu.
Ellen R. Wald, autorka i analitičarka energetskog tržišta, rekla je za RSE da iranska "sposobnost i/ili volja da napadne brodove u Zalivu opada", omogućavajući brodovima da tranzitiraju pod američkom vojnom zaštitom.
Ali je upozorila da oporavak protoka ne treba miješati sa povratkom u normalu.
Neke brodarske kompanije prihvataju značajne rizike kako bi efikasno transportovale naftu kroz moreuz do većih tankera koji čekaju izvan Zaliva. Druge rade bez osiguranja ili pod neobično teškim uslovima.
"Ovo nije povratak u normalu", rekla je Wald. "Ovo su značajni rizici i dolaze sa visokim troškovima".
I zato cijene nafte ne padaju mnogo uprkos povećanju protoka nafte.
Čitajte:
Iran prijeti energetskim postrojenjima na Bliskom istokuRatna premija
Oporavak protoka sirove nafte smanjio je dio neposrednog pritiska na globalne zalihe, ali Wald ne očekuje da će se cijene nafte vratiti na nivoe prije rata. Kontinuirana prijetnja brodovima, povećani troškovi osiguranja i zavisnost od američke vojne zaštite znače da "ratna premija" ostaje ugrađena u cijenu nafte.
Najnoviji podaci kompanije Kpler takođe pokazuju zašto oporavak izvoza ne treba miješati sa obnavljanjem starog sistema trgovine naftom u Zalivu.
Prije rata, skoro sav izvoz sirove nafte u regionu zavisio je od Ormuza. Sada, cjevovodi, rute Crvenog mora i priobalni transferi sa broda na brod pomažu proizvođačima da zaobiđu zagušenje. Kpler je rekao da je izvozni sistem regiona efikasno obnovljen oko poremećaja.
Što se više nafte kreće bez zaustavljanja, to je slabija sposobnost Teherana da koristi Ormuz kao sredstvo prinude. Ali vanredne mjere potrebne da se nastavi tok te nafte takođe pokazuju da moreuz ostaje izvor uticaja.
Gaidi je rekao da ne vjeruje da će Iran moguće napasti regionalnu energetsku infrastrukturu, uprkos komentarima iz Teherana da bi to moglo eskalirati ciljanjem naftnih postrojenja. Tvrdio je da izvještaji koji prikazuju Iran kao da je izgubio kontrolu nad Ormuzom sami po sebi mogu rizikovati da izazovu takav odgovor.
Za sada, međutim, dokazi ukazuju na postepeno smanjenje, a ne na potpuni nestanak iranskog uticaja. I sve dok brodovima i dalje treba vojna zaštita, neobične rute i skupa rješenja za prevoz te nafte, Ormuz ostaje ranjivo mjesto za Vašington, čak i ako Iran više nije u stanju da vrši isti stepen pritiska na njega kao što je to činio na vrhuncu rata.