Unatoč američko-iranskom memorandumu koji je otvorio diplomatski prozor od 60 dana, razmjene raketnih napada i prijetnje na moru sugeriraju da pregovori posustaju pod sve većim vojnim pritiskom.
RSE je razgovarao s Mary Kissel, višom znanstvenom suradnicom Hudson Instituta, o tome može li diplomacija još uvijek donijeti trajan mir i zašto vjeruje da iranske nuklearne ambicije ostaju ključno pitanje.
RSE: Svjedočimo razmjenama raketnih napada, incidentima na moru i novim prijetnjama u Hormuškom tjesnacu. Sugerira li to da su pregovori već na kušnji?
Kissel: Da, sugerira. Mislim da je to prilično jasno i u skladu je s onim što od tog režima opažamo ne samo tijekom proteklih nekoliko mjeseci ovog aktualnog sukoba, nego i kroz proteklih više od 40 godina. To je potpuno dosljedno, i u tome su vrlo slični komunističkoj Kini - testirat će vas sve dok ne odlučite uzvratiti i prisiliti ih da prestanu.
RSE: Jesu li obje strane još uvijek predane očuvanju diplomacije ili su nedavni vojni događaji iz temelja zakomplicirali te napore?
Kissel: Uvijek se morate zapitati: što je smisao diplomatskog procesa? Je li to samo pokazivanje da razgovarate ili stvarno postizanje svojih strateških ciljeva?
Strateški cilj Sjedinjenih Država vrlo je jasan. Ovaj režim je ubio tisuće Amerikanaca, da ne spominjemo desetke tisuća vlastitih ljudi, i želi nuklearno oružje. Već smo vidjeli za što je sposoban i bez njega napada civilna postrojenja u Zaljevu, prijeti [vojnoj bazi] Diego Garcia i razvija balističke rakete sposobne dosegnuti čak i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Dakle, ili smo u Teheranu pronašli diplomatske sugovornike koji zapravo imaju ovlasti provesti ono na što se obvežu, ili, ako nismo, morat ćemo preispitati pristup primirju.
Teheranu se ne može vjerovati. Ovaj režim je prekršio ne jedno, nego nekoliko obećanja o prekidu vatre, i iskreno, mislim da predsjednik [Donald] Trump to neće još dugo tolerirati. On je netko tko radi ono što kaže, i ako kaže da tjesnac [Hormuz] mora biti otvoren i da se Iran na to obvezao, mislim da će učiniti sve što je potrebno da osigura da se to i dogodi...
'Iranska moć poluge neće trajati zauvijek'
RSE: Komercijalni brodski promet počeo se vraćati u tjesnac, ali promet je i dalje daleko ispod normale. Brodovi izbjegavaju tradicionalne rute zbog straha od mina, dok Iran upozorava plovila da ne koriste alternativne pravce. Pokušava li Teheran pretvoriti vojni pritisak u dugoročnu političku polugu nad jednim od najvažnijih svjetskih plovnih putova?
Kissel: Mislim da da. Ali gledajući tržišta jutros, to ne funkcionira. Cijene nafte padale su prema 70 dolara po barelu. Nemamo problem s opskrbom. Zemlje koje uvoze energiju pronašle su druge izvore.
Srednjoročno do dugoročno gledano, nitko normalan se u budućnosti neće oslanjati na tranzit kroz tjesnac. Vidjet ćete plinovode i naftovode izgrađene preko Saudijske Arabije i kroz druge rute. To se neće dogoditi odmah, ali mislim da vam tržište upravo to poručuje - da Iran na kraju neće zadržati potpunu kontrolu.
Čitajte:
Iran tvrdi da ima isključivu kontrolu nad Ormuskim moreuzom dok se primirje kršiTakođer imamo i moćnu američku energetsku proizvodnju, koju bi europske zemlje i UK također mogle preslikati ako liberaliziraju svoja energetska tržišta...
RSE: Čini se da se iranski cilj proteže dalje od ometanja plovidbe. Pokušava li također redefinirati tko kontrolira plovidbu kroz Hormuz? I postaje li to dio širih mirovnih pregovora, a ne samo pitanje pomorske sigurnosti?
Kissel: To je svakako pitanje koje je Iran, ili tko god stvarno vodi Iran, stavio na stol. Ali ono što si slobodne nacije Zapada ne smiju dopustiti jest da to postane jedini fokus pregovora.
Jedna od taktika režima je skretanje pozornosti: "Ne brinite se sada o nuklearnom programu — riješimo najprije ovu krizu koju smo stvorili." To je stvarna opasnost.
Mislim da državni tajnik i [všitelj dužnosti] savjetnika za nacionalnu sigurnost Marco Rubio to vrlo dobro razumije i ne vjerujem da će nasjesti na to.
Ali ovo nije samo problem Irana. To je osovina Rusija-Kina-Iran koja djeluje protiv Sjedinjenih Država, Izraela i zaljevskih partnera poput UAE-a, Bahreina i Kuvajta. Ovo je zapravo natjecanje između dviju različitih vizija o tome kako bi svijet trebao funkcionirati. To je realističniji način da se shvati što se događa.
RSE: Tajnik Rubio upravo je završio svoje putovanje u Zaljev, naglašavajući da će regionalni partneri imati mjesto za stolom i da Washington neće prihvatiti iranska ograničenja u tjesnacu. Povlače li Sjedinjene Države čvršće crvene linije nego u prethodnim diplomatskim naporima?
Kissel: Ne znam. Mislim da su prethodne crvene linije već bile prilično jasne: otvorite tjesnac. Iran se toga nije pridržavao.
Ono što nemamo jest detaljan uvid u to tko stvarno donosi odluke u Teheranu. Je li to samo IRGC [Iranska revolucionarna garda]? Postoje li druge ličnosti koje komuniciraju tajnim kanalima s Rubiom i drugima u Washingtonu? To jednostavno ne znamo. Ta nesigurnost također može objasniti zašto Washington vjeruje da sada ima dodatnu polugu u pregovorima.
Vidjet ćemo što će se dogoditi.
Čitajte:
Primirje donosi smirenost dok se pojedini Iranci pitaju hoće li doći i do promjenaRSE: Unatoč uvjeravanjima Washingtona, zaljevske se zemlje ponovno suočavaju s iranskim prijetnjama i novim napadima. Potkopava li to povjerenje da sama diplomacija može pružiti sigurnosna jamstva koja američki partneri traže?
Kissel: Znamo da sama diplomacija pruža jamstva samo kada jedna strana postigne konačnu pobjedu. Ako Iran još uvijek napada tankere, a Kina daje obavještajne podatke iranskim snagama koje ciljaju Amerikance u Zaljevu, onda to nije pobjeda.
Zaljev sada ima puno više na kocki od samog tranzita energije. Doha, Dubai, Rijad i drugi regionalni financijski centri duboko su integrirani u globalno gospodarstvo. Njihovi državni investicijski fondovi uvelike ulažu u zapadna tržišta. Ti su dobici također ugroženi ako se ovo ne riješi.
Iako zaljevske države nemaju nužno vojne sposobnosti da same riješe ovaj problem, svakako mogu pomoći diplomatski potičući europske partnere da daju svoj vojni doprinos kako bi pomogli u osiguravanju pomorskog tranzita.
Sumnjam da je to dio poruke tajnika Rubija: *Ako cijenite svoj prosperitet i svoje partnerstvo sa Zapadom, pomozite nam da vam pomognemo.
RSE: Svjedočimo li sada dvama paralelnim kolosijecima, diplomatima koji teže deeskalaciji dok Iran nastavlja s vojnim pritiskom, ili se ti kolosijeci zapravo međusobno nadopunjuju iz perspektive Teherana?
Kissel: Ne mogu govoriti u ime Teherana, niti bih to željela. Ali nije samo Iran taj koji je spreman upotrijebiti vojni pritisak. Predsjednik Trump je također bio vrlo jasan da je spreman to učiniti.
Tijekom vikenda vidjeli smo napade na bespilotne letjelice i vojna postrojenja nakon što je Iran pokušao napasti tanker u blizini Omana.
Predsjednik Trump je jedinstven po tome što je on jedini američki predsjednik, republikanac ili demokrat, spreman upotrijebiti značajnu vojnu silu protiv ovog režima. Iskreno, krajnje je vrijeme.
Dovoljno sam stara da se sjećam Reaganovih godina, ubojstva Amerikanaca u Libanonu, terorizma kojem svjedočimo od tada i stotina američkih vojnika koje je Iran pomogao ubiti tijekom ratova u Iraku.
Ovo je teroristički režim i stvara nestabilnost u cijeloj regiji. Miran, stabilan Iran otvorio bi izvanredne mogućnosti za Bliski istok. To bi bio dar svijetu.
Čitajte:
Da li dogovor s Vašingtonom razbija konsenzus u iranskoj eliti?RSE: Osim formalnih pregovora, što bi promatrači trebali najpažljivije pratiti u nadolazećim danima?
Kissel: Ima nekoliko stvari.
Prvo, jesu li Sjedinjene Države doista ozbiljne u namjeri da trajno uklone iranski nuklearni program i kako će se to provjeravati.
Drugo, koliku će toleranciju Washington imati prema nastavku iranskih napada u tjesnacu?
Treće, što nam cijene nafte i tržišta osiguranja govore o stvarnom utjecaju Irana na globalna energetska tržišta?
I četvrto, hoćemo li ponovno početi govoriti o iranskom narodu?
Oni su najveće žrtve tog režima. Hrabro su izašli na ulice tražeći slobodu, a mi o njima nismo dovoljno govorili. Trebali bismo ih potaknuti da vrate svoju zemlju.
U konačnici, oni će imati najviše koristi od slobodnijeg i otvorenijeg Irana, i nadam se da ću to jednog dana vidjeti.
RSE: Na kraju, ako ovi pregovori trebaju donijeti trajan regionalni okvir, a ne samo još jednu privremenu stanku, kako bi zapravo izgledao stvarni uspjeh?
Kissel: Mnogo je mogućih ishoda. Najbolji — i možda najmanje vjerojatan — bio bi slobodan i demokratski Iran, gdje narod ruši ovaj strašni režim i gradi slobodnu zemlju.
Druga mogućnost je fragmentacija duž etničkih linija, sa zasebnim kurdskim, perzijskim, balučkim i azerbajdžanskim regijama.
Treća mogućnost bila bi pojava vojnog vođe koji kontrolira sigurnosne snage, ali je spreman surađivati sa Sjedinjenim Državama i Izraelom na uklanjanju nuklearnog programa — nešto slično Venezueli: ne slobodna zemlja, ali ona koja ne prijeti svojim susjedima.
Mnogo je mogućih puteva i ne znamo koji će se pojaviti.
Ali jednu stvar znamo, a to je da se radikalnom islamističkom režimu koji je predan eliminaciji Izraela, protjerivanju nacija koje vole slobodu iz regije i ubijanju desetaka tisuća vlastitih ljudi, ne smije dopustiti posjedovanje nuklearnog oružja.
Preveo: Zvjezdan Živković