Đikić: Dodikova retorika izgovor za njegovo bavljenje kriminalom

Još jedan od ciklusa besmislenog ponavljanja sukoba, a da zapravo ne znamo ni oko čega se sukobljavaju: Ivica Đikić

Ivica Đikić, nagrađivani pisac i novinar u intervjuu za RSE kaže da zaoštrene retoričke odnose zemalja regije ne treba ozbiljno shvatati i da je to samo predizborna pirotehnika na koju su građani već naviknuti. Đikić naglašava da međunarodna zajednica Milorada Dodika i Republiku Srpsku (RS) mora natjerati da uđu u izgradnju Bosne i Hercegovine, a ne u njeno rušenje, jer, kako navodi Đikić, Dodikova ideja o podjeli BiH nije realna, već izgovor pod kojim on sebe želi zaštititi od pravosudnih institucija zbog višemilijunskog kriminala.

RSE: Kako vidite odnose u regiji koji su ovih dana zaoštreni?

Đikić: Izgleda mi poprilično besmisleno, jer ne vidim neki poseban razlog za ovakvu eskalaciju odnosa, osim neke predizborne pirotehnike koja je očito neizbježna kada je riječ o ovim prostorima. Kada se god radi o izborima izmisli se neka međunacionalna i međudržavna napetost i traje sve dok ne završe izbori. Nakon toga, opet se ulazi u fazu ničega.

Ovo je jedan od tih ciklusa besmislenog ponavljanja nekih sukoba, a da zapravo ne znamo ni oko čega se sukobljavaju. Sukobi su tu, čini mi se, sami sebi svrha, i nećemo se toga tako brzo riješiti.

RSE: Ne vidite ništa ozbiljno u takvoj zaoštrenoj retorici?

Đikić: Pa, teško je reći da ne shvaćam ozbiljno, jer ipak imate premijere i predsjednike država koji na takav način razmjenjuju poruke ili uvrede. Ali, mislim da tome treba pridavati što manje pažnje, jer u osnovi toga nema ničega. Suština toga je potpuno prazna.

RSE: Kako gledate na situaciji u BiH, jer ovdje se sve više govori o zemlji koja će uskoro biti podijeljena?

Đikić: Mislim da je RS trajni problem BiH, pogotovo s Miloradom Dodikom čija se politika posljednjih deset godina svodi na to da se BiH obesmisli, a sve da bi mogao reći da ta država ne funkcionira i da bi mogao reći da je se podijeli na dva ili tri dijela, na dvije ili tri državice.

Dok se taj strukturni problem RS ne riješi, mislim da Bosna i Hercegovina ne može biti funkcionalna država. Mislim da nije realno očekivati da se tako brzo ukine Republika Srpska, ali da se nekako RS i Dodika natjera da budu konstruktivni, da Daytonski sporazum shvate kao podlogu za konstrukciju BiH, a ne isključivo kao podlogu za dekonstruiranje i razvaljivanje BiH.

Milorad Dodik pokazuje granice RS-a


Daytonski mirovni sporazum možete shvaćati i ovako i onako, Dodik ga je shvaćao isključivo kao podlogu za razbijanje Bosne i Hercegovine, za pokazivanje da ta zemlja nije funkcionalna. Mislim da se to mora promijeniti. Ne nužno sutra, jer to nije realno da se ukine Republika Srpska, ali da se natjera RS da se ponaša konstruktivno, da pokuša graditi BiH.

RSE: No, iako su svi deklarativno protiv Dodikove politike, on, ipak, sve što zamisli dovede do kraja. Kako to komentirate?

Đikić: Boje se valjda zaoštravanja, boje se neke vrste primicanja konkretnijim sukobima. I onda kada s jedne strane imaju prijetnju zaoštravanjem do maksimuma, i s druge strane Dodika, oni će ići na to da Dodika primire, da on odustane od tih svojih sumanutih ideja o kojima i nije mislio ozbiljno nego su one uvijek u funkciji toga da uplaši međunarodnu zajednicu i da onda njemu međunarodna zajednica malo progleda kroz prste.

Prije svega tu mislim na njegovo bavljenje kriminalom i onim što se posljednjih deset godina događalo pod njegovom kapom u RS a to je, prije svega, ozbiljan kriminal u kojem su milijuni nestali ili su uzeti od građana u njegovoj režiji. Mislim da je njemu, prije svega, interes da sebe zaštiti od istraga nezavisnih pravosudnih tijela jer zna da kada bi se njime bavila nezavisna pravosudna tijela da ne bi imao šanse da bude na slobodi. Mislim da on sve svoje akcije zato radi.

RSE: Što napraviti i postoji li netko tko Bosnu i Hercegovinu može iz svega ovoga izvući?

Đikić: Mislim da ovo što govori Zoran Milanović, bivši hrvatski premijer, da se BiH preko reda na neki način ugura u EU, sa što manje uvjetovanja, sa što manje pritiskanja, da joj se gleda kroz prste, da je se primi u EU, jer je to jedini način da se zemlja očuva kao cjelovita BiH, a da se onda, kada Bosna i Hercegovina bude u EU, kroz mehanizme EU, rješavaju ove stvari koje se danas čine nerješivima.

Mislim da ako BiH ostavimo izvan EU, da će ovo stanje kakvo je sada biti sve gore i gore. Smatram da bi za Bosnu i Hercegovinu bilo dobro da što prije uđe u EU jer bi to značilo neku vrstu sigurnosti, neku vrstu zaštite, pravne sigurnosti – a to je po meni temelj i ključ svega.

Đikić: Za BiH bi bilo dobro da što prije uđe u EU


RSE: Vidite li u novim generacijama koje nisu opterećene prošlošću neku snagu koje bi zemlje regije mogle izvući iz politike prošlosti?

Đikić: Teško mi je odgovoriti na to pitanje, jer mladi ljudi koji imaju struku, koji nešto znaju bježe zapravo od politike. Ljudima se politika gadi. Politika je toliko ocrnjena da ko god ima ozbiljan posao, ozbiljnu struku neće ni primirisati politici. I onda u politiku dolaze isključivo ljudi koji imaju neke vlastite i privatne interese, a ne interese građana, ne interese ljudi. Ja sam oko toga skeptičan, jer mislim da smo politiku prvo trebali učiniti nekim časnim zanimanjem.

RSE: Jesmo li se mi uopće odmaknuli od tog vremena od prije dvadeset godina?

Đikić: Nismo. Smatram da rat na našim prostorima i dalje traje, samo što se ne puca, ljudi ne ginu, ljudi nisu po skloništima. Ali rat u nekim svojim vrlo bitnim segmentima traje pogotovo kroz tu braniteljsku ili boračku populaciju koja se postavlja kao arbitar svih društvenih, političkih i sportskih procesa. Ja ne vidim da će to prestati. Ne vidim da ta moć braniteljskih organizacija splašnjava. Naprotiv, ona postaje sve važnija.

U Hrvatskoj su, recimo, oni ravnopravan sugovornik budućem predsjedniku Vlade. Oni su ljudi koji se postavljaju kao politički faktor bez čije se suglasnosti ili odobrenja ne može napraviti praktično ništa. Mislim da je to nastavak rata, samo se ne puca i ne gine, ali ratne poltike i dalje diktiraju naš život. To je razlog te apatije među ljudima. Dvadeset godina nakon rata ništa se bitno nije promijenilo.