Dok Vašington raspravlja o tome da li nedavno primirje sa Iranom odražava strateško ograničenje ili strateško skretanje, penzionisani američki pukovnik David Des Roches kaže da šira putanja sukoba priča drugačiju priču.
Des Roches, bivši direktor za politiku Arapskog poluostrva u Pentagonu, a sada profesor u Centru za strateške studije Bliskog istoka i Južne Azije u Vašingtonu, tvrdi da Iran gubi igru na duge staze i da je njegov pad kao regionalne sile počeo mnogo prije posljednjeg rata.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE), Des Roches je rekao da je, uprkos naporima Teherana da rat prikaže kao uspjeh, Islamska Republika izašla vojno slabija, diplomatski izolovanija i ekonomski sve ranjivija.
RSE: Počnimo sa pregovorima o Iranu. Posrednici u Dohi opisali su posljednju rundu kao "pozitivnu", ali nije bilo napretka u vezi sa većim strateškim pitanjima. Pregovarači su se fokusirali na pitanja pomorstva i finansija, a ne na nuklearni dosije ili regionalnu silu. Da li to sugeriše da obje strane imaju manje uticaja nego što su mnogi očekivali?
David Des Roches: Da, mislim da se može tako reći. Ne znamo šta se zaista dešava, ali postoji nekoliko problema za obje strane.
Prvo, obje strane očajnički žele da ovo prikažu kao pobjedu. Obje strane govore, mi smo pobijedili, druga strana nije. To očigledno otežava postizanje dogovora kada pokušavaju da nametnu uslove za koje druga strana kaže da ne može da prihvati.
Drugi problem je što nismo baš sigurni ko je glavni u Iranu. Pregovarači će reći jedno, a onda će različiti oficiri Korpusa islamske revolucionarne garde (IRGC) ili članovi parlamenta reći, ne, ne možemo ovo da prihvatimo, ne možemo ono da prihvatimo.
David Des Roches
To je bilo očigledno od početka ovog procesa. Nakon razgovora u Islamabadu, i zapamtite, poslali smo potpredsjednika u Islamabad, što je dug let, gotovo čim su razgovori završeni, Tasnim, iranska novinska agencija, saopštila je da je ministar inostranih poslova prekoračio svoj mandat i da ono što je rekao nije iranska politika. I to vidimo iznova i iznova.
Mislim da je sasvim moguće da su neki od napada na brodove koje vidimo pojedinačni oficiri Revolucionarne garde koji djeluju bez opšte komande. Teško je postići dogovor kada zaista niste sigurni šta se dešava, kada iranski pregovarači moraju da zadovolje tvrdolinijaše kod kuće, a istovremeno pokušavaju da postignu dogovor sa Amerikancima. To je jednostavno haos, i mislim da je to nešto što bismo trebali očekivati neko vrijeme.
RSE: Sljedeća runda diplomatije je sada odložena do poslije sahrane ajatolaha. Koliko neizvjesnosti stvara ova tranzicija rukovodstva?
Des Roches: Gledajte, mi čak ni ne znamo da li je sadašnji ajatolah živ. Nema dokaza. Nismo čuli njegov glas. Nismo vidjeli njegovu sliku.
Dakle, ovo bi mogla biti tvrdokorna frakcija koja smišlja svoju poruku i kaže: "Ovo je ono što kaže vrhovni vođa", pripisuje mu poruke. Ovdje ima mnogo neizvjesnosti i, iskreno, mislim da ćemo biti u poziciji u kojoj se trenutno nalazimo još neko vrijeme.
Obje strane rizikuju da pretjeraju. Jasno mi je da ono što motiviše [američkog] predsjednika [Donalda] Trumpa je cijena nafte, jer to ima domaći uticaj u Sjedinjenim Državama i utiče na srednjoročne izbore.
Trenutno su cijene nafte pale, a iranska mornarica je toliko uništena da je njihova sposobnost da remete neutralni civilni brodarski saobraćaj smanjena.
I važno je napomenuti: Iran nije pokazivao mišiće protiv američke mornarice. Pokazivao je mišiće protiv indijskih teretnih brodova. Nafta i dalje prolazi. Ako se pregovori odugovlače nakon izbora, sasvim je moguće da će Trump reći: "Dali smo ovome šansu" i vratiti se borbenim operacijama.
Mislim da je u interesu obje strane da se postigne sporazum. Ali pozicija Irana je mnogo nesigurnija nego što ljudi misle.
Ormuski moreuz i 'rat osiguranja'
RSE: Iranska zajednička vojna komanda upozorila je da svi tankeri za naftu koji prolaze kroz Ormuski moreuz moraju da prate rute koje je odobrio Iran. Da li je to znak pomorske dominacije ili odbrambene pozicije oslabljenog režima?
Des Roches: Važno je napomenuti da ciljna publika Irana u tom slučaju nije vojska, to je komercijalno tržište osiguranja u Londonu. U osnovi, oni pokušavaju da stvore neizvjesnost, pa društva koja naplaćuju pomorsko osiguranje naplaćuju pretjerano visoke cijene. To obeshrabruje neutralne komercijalne brodove da saobraćaju moreuzom.
Trenutno, pomorsko osiguranje je oko osam procenata osigurane vrijednosti. To je previsoko za većinu kompanija. To je ono što pokušavaju da urade.
U međuvremenu, državni tankeri i američki ratni brodovi i dalje prolaze. Oni operišu u omanskim teritorijalnim vodama. I kad god je iranski napad usmjeren protiv jednog od ovih brodova, dolazi do trenutnog odgovora protiv mjesta lansiranja i povezanih sistema komandovanja i kontrole. Dakle, vojno, to nije prava prijetnja.
Ono što Iran ovdje radi je komercijalna ucjena. To je kao da neko kaže farmaceutskoj kompaniji sa četiri miliona bočica paracetamola na tržištu: Otrovaćemo dvije bočice negdje. To je ekvivalent.
RSE: Iranski zvaničnici stalno upozoravaju na trenutnu odmazdu ukoliko budu ugroženi. Da li Teheran i dalje ima konvencionalni kapacitet za održivu vojnu eskalaciju?
Des Roches: Ne. Iranski kapacitet nije vojno značajan, i nije bio tokom cijelog ovog rata. Da je Iran želio da se bori kao u pravom ratu i nanese ozbiljnu štetu Sjedinjenim Državama, onda bi prvog dana lansirao stotine raketa na američke vazduhoplovne baze na Levantu.
Da su imali 600 raketa i efikasno lansirali 400, možda bi neke prošle. Možda biste vidjeli satelitske snimke koji prikazuju uništene lovce Joint Strike Fighters na zemlji.
Čitajte:
Da li dogovor s Vašingtonom razbija konsenzus u iranskoj eliti?To bi bilo katastrofalno. Ali oni to nisu mogli da urade. Umjesto toga, pokrenuli su raštrkane napade, ne koncentrisane plotune, na civilnu infrastrukturu u Zalivu i neke američke objekte. To nije vojno značajno. To je uznemiravanje.
Nisu potopili brod američke mornarice. Napadaju neutralne civilne teretne brodove. Ništa od toga nije dozvoljeno prema zakonu kopnenog ratovanja. Ovo je ponašanje umirućeg režima koji pokušava da svoju krizu pretvori u globalnu krizu napadajući ljude koji ne mogu da uzvrate udarac.
Poziv na buđenje u Zalivu
RSE: Tvrdili ste da su države Zaliva imale strateški poziv na buđenje. Da li se pokušaj Irana da ih odgurne od Vašingtona zapravo obio o glavu?
Des Roches: Apsolutno. Prije ovih napada, u Zalivu je postojala nova generacija koja je na Iran gledala onako kako su neki zapadnjonemački političari 1960-ih i 1970-ih gledali na Istočnu Njemačku: To je problem, ne sviđa nam se, ali je naš susjed. Moramo pronaći način da živimo sa tim.
Postojalo je vjerovanje da će komercijalne i kulturne veze pružiti izolaciju. Ta iluzija je nestala. Zemlje Zaliva su uskratile SAD i Izraelu pristup i pravo preletanja za ove operacije. Ostale su van toga. Ipak su bile napadnute. To mijenja sve.
Biće potrebna promjena režima i vjerovatno jedna generacija da bi se Iran posmatrao kao bilo šta drugo osim kao stalna prijetnja. Budući odnosi između Zaliva i Irana biće shvaćeni kroz prisilu, gotovo iznudu, a ne angažovanje.
RSE: Da li Iran i dalje drži svoju regionalnu mrežu posrednika na okupu, ili vidimo kako osovina otpora počinje da se lomi?
Des Roches: Iran i dalje zadržava uticaj, ali je očigledno da su izdali libanski Hezbolah. Čitav proces pregovora se svodio na to da Iran dobije novac.
I kada je ovo počelo, ako bi se vodio iskren razgovor, priznali bi da više ne mogu da podnesu ekonomsku patnju zbog Hezbolaha. Tek nakon izvještaja Axiosa, gdje je predsjednik Trump citiran da će postaviti maksimalističke zahtjeve, iranski lideri su pokušali da gurnu Liban u prvi plan pregovora. To je bilo prividno. Nisu mogli javno da priznaju da napuštaju Hezbolah. Ali nisu učinili gotovo ništa da pomognu. I dobro su znali kada su naredili Hezbolahu da djeluje da će Izrael to pozdraviti kao priliku da ih eliminiše.
Ono što vidimo je da iransko rukovodstvo daje prioritet iranskim interesima. To je ekonomski. Takozvana osovina otpora nije savez jednakih. To je točak.
Iran je čvorište. Hezbolah, iračke milicije, Asad – oni su prečke. A prečke su potrošne. Možete voziti bicikl i bez dvije prečke.
Strateški pad Irana
RSE: Gledajući van bojnog polja, šta bi kreatori politike trebalo da prate kako bi procijenili da li je ovaj rat zaista promijenio stratešku ravnotežu?
Des Roches: Ključna tačka je odnos između politike i vojske. Ono što vidite u Iranu jeste vojna grana, Revolucionarna garda, koja je postala centar političke moći.
Ona od 2009. godine izvodi usporeni puč. Njen cilj je da Iran ostane usko fokusiran na dominaciju nad svojim bliskim susjedima. To je potrošilo ogromno bogatstvo. Iran je zemlja neiskorišćenog komercijalnog potencijala i intelektualnog genija, a sve je to odneseno.
Ako se sukob nastavi, ono što je bilo najefikasnije jesu ciljana ubistva pripadnika Revolucionarne garde i povećanje izolacije Garde i njihovih porodica. To je ono što zaista pritiska sistem. Oni neće dobrovoljno odustati od vlasti. To je realnost.
Čitajte:
Iranski tvrdokorni propovjednici podijeljeni oko sporazuma sa SADRSE: Na osnovu svega što ste rekli, ograničene diplomatije, ograničenih vojnih opcija i ekonomskog pritiska, da li Iran ulazi u period dugoročnog strateškog pada?
Des Roches: Iran je u strateškom padu od pada [bivšeg sirijskog predsjednika] Bašara el Asada. Mislim da ćemo, kada se arhive otvore, otkriti da je sirijski rat iscrpio ogromne resurse iz Irana, ljudstva i novca. Pokušali su da ga održe uvozom boraca iz iračkih, pakistanskih i avganistanskih milicija.
Ali osnovni kadar, oficiri Revolucionarne garde, pretrpjeli su velike gubitke. A količina potrošenog novca je bila ogromna. To je bila prekretnica. Zatim, kada je Asad pobjegao u Moskvu, logistički kanal Hezbolaha je poremećen na način koji je učinio Hezbolah ranjivim. Tada se pad zaista ubrzao.
Ali ako se vratite još dalje, do 2009. godine, kada je Revolucionarna garda odlučila da dominira iranskom politikom tokom Zelenog pokreta (Iranski Zeleni pokret bio je masovni politički ustanak i ustanak za građanska prava koji je izbio nakon spornih predsjedničkih izbora 12. juna 2009. godine).
To bi se moglo pokazati kao dublja prekretnica. Kada bezbjednosni aparat države počne da upravlja zemljom, pojedinci u njoj počinju da donose odluke koje koriste njima samima, a ne naciji. I tada počinje nacionalni pad. U slučaju Irana, taj proces je počeo davno.