David Schenker, viši saradnik Washingtonskog instituta za bliskoistočne poslove, rekao je za Current Time da su "sve opcije na stolu" za predsjednika Sjedinjenih Država Donalda Trumpa, u trenutku kada Sjedinjene Države i Iran ostaju "vrlo daleko" jedna od druge uoči pregovora u Pakistanu.
U intervjuu 10. aprila, Schenker, koji je od 2019. do 2021. godine obavljao dužnost pomoćnika državnog sekretara SAD-a za bliskoistočna pitanja, rekao je da američku operaciju u Iranu smatra značajnim konvencionalnim vojnim uspjehom.
Međutim, naglasio je da neka od ključnih pitanja u sukobu, poput iranskog programa obogaćivanja uranija i kontrole Hormuškog moreuza, još nisu riješena. Dodao je i da bi iransko rukovodstvo moglo biti "manje fleksibilno" nego što je bilo prije rata.
Ovaj intervju je skraćen i uređen radi jasnoće.
RSE: Za početak, ovaj prekid vatre, kako ga vi vidite? Da li je to strateška pobjeda SAD-a ili neka vrsta prilike za iranski režim da se pregrupiše? Kako vi to tumačite?
Schenker: Mislim da ovaj prekid vatre odražava rastuću frustraciju administracije u Washingtonu zbog toga što nije uspjela proizvesti promjenu režima, kao i zbog naglog rasta cijena nafte i drugih globalnih roba. S druge strane, Iran je pretrpio, odnosno apsorbovao, ogromnu količinu udara i također traži izlaz iz ovog rata.
Nema sumnje da su Sjedinjene Države postigle mnogo na ratištu. Američka vojska je oslabila konvencionalne kapacitete Irana, dodatno unazadila njihovu industrijsku bazu, njihov nuklearni program, mornaricu. Ali, istovremeno, nemaju dobar politički ishod.
I dalje postoji uporni problem iranskog obogaćivanja uranija, posjedovanja 450 kilograma visoko obogaćenog uranija, kao i sada zatvaranja Hormuškog moreuza. Sve su to teme koje su na stolu tokom pregovora, ali smatram da su obje strane još veoma udaljene. Mislim da Iran vjeruje da u ovom trenutku ima pregovaračku prednost.
RSE: Šta je, po vašem mišljenju, pošlo po zlu u ovom slučaju? Da li je riječ o pogrešnoj procjeni na početku, planu koji nije bio dovoljno dobar ili nečem trećem?
Schenker: Ne, mislim da je vojska imala vrlo dobar plan da oslabi iransku industrijsku bazu za proizvodnju naprednih balističkih projektila i dronova, da dodatno unazadi nuklearni program, neutralizira mornaricu, zračne snage i protivzračne sisteme, kao i da cilja visoke zvaničnike režima.
Problem je bio, i mislim da je administracija toga bila svjesna i ranije, da je izuzetno rijetko moguće promijeniti režim isključivo zračnom silom. Administracija je ujedno bila nevoljna da koristi kopnene snage zbog visokog rizika od velikog broja žrtava.
Dakle, rekao bih da je administracija uspjela da oslabi iranske regionalne hegemonijske ambicije, ali još nije uspjela postići nešto opipljivo - sporazum koji bi se ozbiljno pozabavio nuklearnim programom.
Konačni ishod još nije poznat. Za sada postoje određena postignuća, ali po mom mišljenju ona su nedovoljna u odnosu na ono što je administracija priželjkivala da ostvari.
RSE: Kada je riječ o samom režimu, mislite li da je on u ovom mjesecu postao snažniji nego što je bio prije svih tih napada?
Čitajte:
Više prepreka na putu ka miru dok SAD i Iran počinju pregovoreSchenker: Ne, rekao bih da je došlo do promjene u rukovodstvu, ali ne i do promjene režima. Režim i dalje postoji. U suštini, ranije je Ali Khamenei, zajedno s IRGC‑om, Korpusom islamske revolucionarne garde, bio sila iz sjene. Sada mislim da IRGC zapravo sjedi na prijestolu. Čini mi se da sada imaju potpunu kontrolu nad prirodom države. Zbog toga režim može biti još ideološkiji, manje pragmatičan i vjerovatno manje fleksibilan nego prije rata.
Ali ne bih rekao da je snažniji. Mislim da su mnogo izgubili. Čak i uz zatvoren Hormuški moreuz i rast cijena nafte, Sjedinjene Države bi, ukoliko se zatvaranje Hormuškog moreuza nastavi, mogle spriječiti bilo kakav izlazak brodova iz moreuza. To bi bilo posebno bolno za Iran, ne samo za njega već i za druge zemlje - naše saveznike na zapadnoj strani Perzijskog zaljeva - koje trenutno ionako ne izvoze kroz Hormuški moreuz.
RSE: Spomenuli ste kopnene snage. Mislite li da ne postoji nikakva mogućnost da započne neka vrsta kopnene operacije, ili su šanse ipak veće od nule?
Schenker: Ne bih rekao da su šanse nula. Mislim da to zavisi od ishoda ovih pregovora i od toga hoće li Iran biti spreman na ustupke po pitanju obogaćivanja uranija i sudbine 450 kilograma visoko obogaćenog uranija - što je, usput rečeno, količina dovoljna za izradu otprilike deset bombi. Vjerujem da je moguće pronaći rješenje koje bi dovelo do okončanja ovog rata.
Ali, kao što smo vidjeli uoči samog prekida vatre, prijetnje predsjednika - ne samo psovke u objavama na društvenim mrežama nego i prijetnja "brisanja iranske civilizacije" - jasno su pokazivale frustraciju zbog statusa quo i činjenice da tekuće operacije nisu donosile željeni pomak. Zbog toga je razmatrana ili se barem razmišljalo o određenoj eskalaciji, koja nije uključivala samo prijetnje elektroenergetskoj mreži, već i postrojenjima za desalinizaciju.
Zato ne bih u potpunosti isključio raspoređivanje kopnenih snaga. Predsjednik je govorio o otoku Kharg, glavnom iranskom čvorištu za izvoz nafte, ali postoje i druge oblasti i ostrva koja bi se mogla razmatrati. Sve to, međutim, nosi veći rizik. U osnovi, mislim da je predsjednik tradicionalno sklon kratkim, intenzivnim vojnim kampanjama koje ne uključuju upotrebu kopnenih snaga, upravo zbog visokog nivoa rizika.
U fotografijama: Šesta sedmica rata s Iranom
RSE: Želio bih vas pitati i o odnosima SAD‑a i NATO‑a, jer je tu bilo dosta frustracija. Kako mislite da će se ti odnosi razvijati ubuduće, s obzirom na to da se čini da su trenutno često na suprotnim stranama?
Schenker: Odnosi između Trumpove administracije i NATO‑a, kako tokom prvog, a posebno tokom drugog mandata, bili su problematični i predstavljali su veliki izazov. Tokom prvog mandata predsjednik je snažno pritiskao članice NATO‑a da ispune obavezu izdvajanja dva posto BDP‑a za odbranu, u čemu su znatno zaostajale. Smatram da se njegovo insistiranje na tom pitanju pokazalo opravdanim. Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, Evropljani su bili u lošem položaju, nesposobni da pruže ono što je bilo potrebno za odbranu Ukrajine ili njeno snabdijevanje.
Danas je fokus na zahtjevima da NATO pomogne u Perzijskom zaljevu i obnovi slobodu plovidbe. Predsjednik nije konsultovao partnere i saveznike u vezi s ratom, a sada očekuje da se uključe i rasporede snage. U prvom redu, te države nemaju velike i snažne mornarice, pa nemaju ni potrebna sredstva. Također, oklijevaju da izlože vlastite ljude opasnosti, posebno imajući u vidu da ranije nisu bili konsultovani.
Sa stanovišta SAD‑a postoji jedno važno pitanje: decenijama su Sjedinjene Države uglavnom same garantirale slobodu plovidbe širom svijeta, gotovo bez pomoći. Postavlja se pitanje da li se može očekivati da SAD to i dalje rade same i neograničeno. S obzirom na opterećenja američke vojske širom svijeta i važnost ovih pomorskih pravaca - ne samo Hormuškog moreuza nego i Bab el‑Mandeba, Južnog kineskog mora i drugih - postavlja se pitanje kakva bi trebala biti uključenost drugih zemalja, uključujući NATO saveznike. To je danas ključno pitanje.
Mislim da su Evropljani vjerovatno mogli ovo riješiti malo bolje nego jednostavnim odbijanjem. Ipak, NATO ostaje izuzetno važan i učinkovit savez, posebno u suprotstavljanju ruskoj agresiji. Bila bi šteta kada bi ga predsjednik odbacio ili se udaljio od njega zbog neslaganja oko Perzijskog zaljeva.
Vaš browser nepodržava HTML5
'Vozim dok imam para': Uticaj naftne krize na Srbiju
RSE: Kada govorimo o ruskoj agresiji, mislite li da je Vladimir Putin jedan od najvećih dobitnika u ovom trenutku zbog ovog rata? Cijene nafte su porasle, a on sada može nastaviti rat protiv Ukrajine bez velikog pritiska na budžet. Ko su, po vašem mišljenju, najveći dobitnici i gubitnici?
Schenker: Putin je glavni dobitnik. Više cijene nafte i manja pažnja posvećena Ukrajini idu mu u prilog. Ali istovremeno treba napomenuti da je Iran bio snažan saveznik Rusije, isporučujući joj dronove, napredne projektile i pomažući Putinu u ratnim naporima. Vjerujem da će Iranu ubuduće biti mnogo teže nastaviti s tom podrškom.
Mislim da je Kina sada, diplomatski gledano, u vrlo povoljnoj poziciji. Ima vjerovatno najveći uticaj na Iran od svih zemalja i može profitirati od diplomatske uloge. S druge strane, prije rata Kina je kupovala iransku naftu po cijeni od oko 30 dolara po barelu, znatno ispod tržišne cijene od 60 do 70 dolara. To se sada više ne dešava. Ipak, objektivno gledano, Kina ima koristi i od činjenice da SAD vode ovaj rat - mogu iz prve ruke vidjeti američke vojne sposobnosti i operativne procedure. Također, SAD su tokom ove kampanje potrošile velike količine municije, što ih čini manje spremnim za eventualne buduće izazove u Aziji.
Najveći gubitnici, po mom mišljenju, za sada su zemlje Perzijskog zaljeva. One su u proteklih 50 dana bile izložene značajnom broju raketnih i dronskih napada. Ipak, izdržale su i pokazale veliku otpornost. Međutim, sada su ozbiljno zabrinute da SAD možda neće postići dogovor s Iranom koji bi uzeo u obzir njihove sigurnosne interese. Najviše ih brine mogućnost da rat završi tako što će Iran imati veći stepen kontrole nad Hormuškim moreuzom.
RSE: Da vas je neko prije mjesec dana pitao da li podržavate ovu vrstu operacije, biste li je i dalje podržavali?
Schenker: Sve zavisi od cilja. Ako je cilj bio da se unazade iranske sposobnosti da se miješaju u arapske zemlje i destabilizuju region, mislim da je s konvencionalnog vojnog stanovišta to postignuto.
S druge strane, predsjednik je imao više ciljeva. Jedan od njih bila je promjena režima - to nije ostvareno. Drugi cilj bio je postizanje prihvatljivog rješenja ili krajnjeg dogovora po pitanju nuklearnog programa, a do toga još nismo došli. Zato ne mogu reći da li bih podržao operaciju dok ne vidim kakav će biti konačni sporazum u Pakistanu. Ako dođe do ustupaka na nuklearnom planu i ako se Hormuški moreuz ponovo otvori, sasvim je moguće da ćemo za ovih proteklih 50 dana reći da su se, uprkos svemu, isplatili.