Potpredsjednik Sjedinjenih Država JD Vance suočio se s najznačajnijim diplomatskim izazovom svog mandata, stigavši u Islamabad kako bi predvodio ključne pregovore s Iranom.
Ovi razgovori mogli bi na kraju odlučiti hoće li krhki dvosedmični prekid vatre opstati ili će region ponovo upasti u sukob.
Američku delegaciju čine specijalni izaslanici Steve Witkoff i Jared Kushner, kao i zvaničnici Nacionalnog vijeća za sigurnost, State Departmenta i Pentagona. Nasuprot njima stoji iranska delegacija koju predvode ministar vanjskih poslova Abbas Araqchi i predsjednik parlamenta Mohammad Baqer Qalibaf.
U Washingtonu je, u međuvremenu, predsjednik SAD-a Donald Trump nastupio s kombinacijom optimizma i upozorenja.
Govoreći novinarima 10. aprila, Trump je rekao da očekuje napredak koji bi mogao "otvoriti Zaljev sa ili bez" formalnog sporazuma, istovremeno upozorivši da neće dozvoliti Iranu da naplaćuje prolaz ili de facto kontroliše Hormuški moreuz.
Ipak, dok bi pregovori trebalo da počnu 11. aprila, put ka trajnom rješenju ostaje duboko neizvjestan - oblikovan suprotstavljenim pritiscima, dinamikom regionalnih sukoba i temeljnim neslaganjima o uslovima za mir.
Pregovori rođeni iz pritiska, a ne povjerenja
Za Ryana Bohla, višeg analitičara za Bliski istok i Sjevernu Afriku u kompaniji za procjenu rizika RANE, ozbiljnost razgovora nije sporna, ali njihov ishod je daleko od izvjesnog.
"Pregovori su ozbiljni", rekao je Bohl za RSE 10. aprila, ukazujući na smanjenu američku spremnost za dugotrajan sukob i hitnu potrebu Irana da pronađe put ka obnovi i unutrašnjoj stabilnosti.
"Ali i dalje postoji neizvjesnost u pogledu toga koliko je svaka strana spremna na kompromis", dodao je.
Prema Bohlovoj procjeni, i Washington i Teheran pregovaraju pod pritiskom, ali s nejednakom pregovaračkom snagom. Iran vjeruje da ima stratešku prednost zahvaljujući uticaju nad Hormuškim moreuzom i većoj spremnosti da podnese kratkoročne teškoće.
"Iranska politička volja, barem u kratkom roku, nije slaba kao američka", rekao je Bohl. "Čini se da vjeruju kako to mogu iskoristiti za iznuđivanje ustupaka."
Ta prednost nije samo materijalna, već i psihološka. Bohl smatra da Teheran uočava priliku u neujednačenim porukama koje dolaze iz Washingtona.
"Teheran vjerovatno vidi donekle haotičnu komunikaciju iz Washingtona kao znak slabosti i hitnosti", rekao je, dodajući da to ohrabruje iransku stranu da traži ustupke, poput odmrzavanja sredstava za obnovu zemlje.
Istovremeno, politički proračuni Donalda Trumpa dodatno komplikuju američku poziciju. Odlučan da ne ostavi utisak popuštanja Teheranu, predsjednik bi mogao ograničiti fleksibilnost potrebnu za napredak u pregovorima, uprkos unutrašnjim slabostima koje, kako Bohl sugeriše, mogu oslabiti pregovaračku poziciju Washingtona.
Hormuz: Strateška prednost ili eskalacijska zamka?
Ova napetost najizraženija je u Hormuškom moreuzu, ključnoj arteriji globalne energetike, čiji je prolaz Iran djelimično ograničio.
Dan Arbell, bivši diplomata izraelske vanjske službe i gostujući istraživač na Američkom univerzitetu, opisuje situaciju kao krajnje nestabilnu.
"Zatvaranje Hormuškog moreuza i dalje je u velikoj mjeri na snazi", rekao je Arbell za RSE. Iako se odvija "ograničen prolaz" brodova, Iran je ponovno uspostavljanje punog tranzita povezao s izraelskim vojnim djelovanjem u Libanu. "To svakako potkopava trenutne napore", dodao je.
Bohl iranski stav vidi kao proračunati rizik.
"Iran je pokazao da zasad efektivno kontroliše Hormuz", rekao je. "Ali Trump i dalje može vjerovati da će morati upotrijebiti silu kako bi ponovo otvorio moreuz, ukoliko ga Iran predugo koristi kao pregovarački adut."
Rezultat je nestabilna ravnoteža: strateško gušenje koje Teheranu daje prednost, ali istovremeno nosi rizik izazivanja vojnog odgovora koji Iran želi izbjeći.
Libanski front: Mogući faktor koji ruši dogovor
Dodatni komplikacijski faktor u diplomatiji predstavlja sukob između Izraela i Hezbolaha, organizacije koju su Sjedinjene Države i Izrael označile kao terorističku. Iran tvrdi da se ovaj front ne može izdvojiti iz šireg sporazuma o prekidu vatre.
Bohl naglašava da Teheran ovu grupu smatra ključnom za odvraćanje budućih izraelskih vojnih operacija.
"Iran ne može dozvoliti da Izrael postepeno eliminiše Hezbolah", rekao je.
Arbell kao glavnu prepreku ističe kontinuirano nasilje. "Izrael bombarduje ciljeve širom Libana, dok Hezbolah nastavlja ispaljivati rakete prema sjeveru Izraela", rekao je.
Ovi događaji predstavljaju direktan izazov pregovorima koji se vode u Islamabadu.
Uporedo se ulažu napori da se ovo pitanje riješi i drugim kanalima. Očekuje se da će State Department SAD-a 14. aprila u Washingtonu biti domaćin razgovora na ambasadorskom nivou između Izraela i Libana. Ipak, Arbell upozorava da očekivanja treba zadržati skromnima.
"Moramo biti realni", rekao je Arbell. "Promjene neće doći preko noći. Ovo je proces." Dodao je da je, iako je prioritet Izraela razoružavanje Hezbolaha, malo vjerovatno da će se ta militantna grupa razoružati bez šire regionalne promjene.
SAD i Izrael: Usklađeni, ali ne identični
Ključna tačka razilaženja odnosi se na pitanje treba li izraelska vojna kampanja u Libanu biti povezana s američko-iranskim pregovorima. Premijer Benjamin Netanyahu nastojao je zadržati slobodu djelovanja protiv Hezbolaha, ali se taj stav mijenja pod američkim pritiskom.
"Izrael se zalagao za to da se ta dva procesa ne povezuju", rekao je Arbell. "Ali posljednjih dana postaje jasno da SAD očekuje od Izraela deeskalaciju, kako se ne bi potkopali širi diplomatski napori."
Arbell je pojasnio da je riječ o "razlici u pristupu", a ne o pukotini u savezništvu. Dok su SAD fokusirane na ponovno otvaranje Hormuškog moreuza i stabilizaciju globalnih tržišta, Izrael je usmjeren na slabljenje vojnih kapaciteta Hezbolaha.
On je ocijenio da bi tokom vikenda mogla uslijediti odlučnija poruka Washingtona Netanyahuu, s pozivom na uzdržanost kako bi se diplomatiji dala šansa.
U fotografijama: Šesta sedmica rata s Iranom
Granice diplomatije i potreba za realizmom
Suština pregovora ostaje vezana za dugogodišnje zahtjeve SAD-a: ograničavanje iranskog nuklearnog programa, smanjenje razvoja raketnog arsenala te prekid podrške regionalnim saveznicima poput Hamasa i jemenskih Huta.
Arbell upozorava da SAD ne mogu očekivati da će Iran "promijeniti kurs preko noći" ili kapitulirati. Zalaže se za pragmatičan pristup: "Sjedinjene Države moraju ponuditi ideje koje je moguće provesti i koje Iran može prihvatiti. U suprotnom, do dogovora neće doći."
Oba analitičara smatraju da postoji preklapanje interesa u pauziranju sukoba. Arbell ističe da Iranu treba "prostor za predah" kako bi se oporavio od razaranja izazvanih nedavnim napadima.
Bohl, međutim, upozorava na rizik zastoja. "Jedan realističan izlaz jeste uzajamni zamor", rekao je. Međutim, upozorio je i na nestabilniju opciju: ako Washington iscrpi svoju političku volju prije Teherana, Iran bi mogao zadržati neformalnu kontrolu nad Hormuškim moreuzom, uz sposobnost da ga ponovo poremeti u budućnosti.
Zašto Islamabad ima ključnu ulogu
Iako postoji više diplomatskih kanala, oba stručnjaka se slažu da razgovori u Islamabadu nose najveću neposrednu težinu.
"Mislim da su pregovori u Pakistanu važniji", zaključio je Arbell. "Ono što se dogodi između SAD-a i Irana ima veći uticaj na ukupnu situaciju." Za razliku od složenog izraelsko-libanskog procesa, ovi pregovori mogli bi rezultirati mjerama koje bi se provele u roku od nekoliko dana.
Za potpredsjednika JD Vancea, ovaj trenutak je presudan. Uspjeh bi mogao stabilizirati nestabilan region i predstavljati veliko diplomatsko dostignuće administracije. Neuspjeh, međutim, nosi rizik cementiranja ciklusa sukoba obilježenog ponavljajućim nasiljem i trajnim prijetnjama globalnoj ekonomiji.
Kako razgovori počinju, ključno pitanje više nije žele li obje strane izlaz iz sukoba, već mogu li se oko njega dogovoriti prije nego što se krhka ravnoteža između pritiska i eskalacije potpuno uruši.