Neki krive Teheran. Drugi krive Vašington. Ali skoro svi na južnoj obali Irana mogu se složiti oko jedne stvari: obnavljanje vazdušnih udara između Sjedinjenih Država i Irana snažno pogađa, donoseći ljeto bez struje, goriva ili mogućnosti zarade za život.
Preko obala Huzestana i Bušera u Persijskom zalivu, i duž obale Makrana u Hormozganu u Omanskom moru, život je dugo bio vezan za vodu.
Ali nedavni američki udari, za koje Vašington kaže da su izazvani iranskim napadima na komercijalne brodove u i oko Ormuskog moreuza, na luke, plovila i ribarske čamce preokrenuli su egzistenciju ribara, mornara i svih koji zavise od pomorske trgovine.
"Toliko čamaca je potonulo, nestalo pod raketama", rekao je stanovnik juga u videu podijeljenom na društvenim mrežama. "Toliko čamaca je izgorjelo... Zaboravite novac, pomislite koliko je života izgubljeno".
Čitajte:
Otvaranje Ormuskog moreuza lakše nego vraćanje povjerenja, kaže pomorski analitičar TallisIranske vlasti kažu da je u bombardovanjima poginulo oko 50 ljudi, uključujući civile, otkako su SAD krajem juna počele da ciljaju južni Iran. Napadi su postali svakodnevni u posljednjih devet dana.
Sjedinjene Države kažu da im je primarni cilj sistematsko uništavanje iranskih pomorskih kapaciteta oko Ormuskog moreuza, vitalnog globalnog energetskog tranzitnog koridora koji je Iran efikasno blokirao kao odgovor na rat. Vašington kaže da su napadi usmjereni na vojne mete koje se koriste za ugrožavanje brodarstva kroz moreuz.
Stanovnici kažu da uticaj zadire duboko u svakodnevni život.
Napadi na elektrane i prenosne trafostanice duž obale onesposobili su sisteme za hlađenje u regionu gdje julske vrućine često prelaze 40 stepeni Celzijusa.
U lučkom gradu Bandar Abas, jedan stanovnik je opisao kako je sjedio u parkiranom automobilu sa svojom porodicom jer u kući nisu imali struje.
"Nemamo struju. Noću kada želimo da spavamo, čuje se zvuk rata, bombi... Šta smo uradili da ovo zaslužimo, sjedimo u autu sa cijelom porodicom u podne umjesto da spavamo kod kuće? Na vrućini od 41 stepena, bez struje, jednostavno sve ključa".
U naftom bogatoj provinciji Huzestan, stanovnici opisuju nestanke struje koji su se nadovezali na već brutalni toplotni talas.
"Gase struju po ovoj vrućini", rekla je jedna osoba o Abadanu, Horamšaru i široj pokrajini. "Nepodnošljivo je".
U međuvremenu, oštećeni putevi i mostovi pogoršali su krizu, blokirajući puteve u i iz priobalnih gradova, a vozači na društvenim mrežama pozivaju ljude da ne pokušavaju da putuju drumom.
Dugi redovi za gorivo postali su dio svakodnevne rutine, a nestanci struje su prekinuli i komunikacione mreže, ostavljajući satima zabrinute porodice, zbog nemogućnosti da se čuju sa rodbinom u pogođenim područjima.
Dok su američki udari bili raštrkani po zemlji, glavni fokus je bio na južnoj obali Irana gdje su hiljade brodova nasukane u Persijskom zalivu zbog rata.
Čitajte:
Iranci peticijom šalju antiratnu poruku tvrdokornim pristalicamaObje strane su uprle prstom jedna u drugu zbog kršenja memoranduma o razumijevanju, potpisanog prošlog mjeseca, kojim su zaustavljene borbe kako bi se omogućio 60-dnevni period mirovnih pregovora za rješavanje sukoba koji je izbio 28. februara.
Situacija je postala toliko ozbiljna da su desetine hiljada Iranaca prošle nedelje potpisale onlajn peticiju pozivajući tvrdokorne lidere zemlje da posjete jug i iz prve ruke iskuse uslove, umjesto da donose odluke iz daljine koje ugrožavaju živote običnih ljudi.
"Ova akcija može dovesti do empatije, efikasnije podrške i realnijeg donošenja odluka na nacionalnom nivou", navodi se u peticiji.
Drugi, frustrirani povratkom rata, rekli su da Vašington takođe snosi odgovornost za obnovljene borbe. Jedan čovjek je opisao ono što je nazvao kampanjom "koja nam ne da da spavamo".
Sukob je takođe teško uticao na turizam, istorijska mjesta u Huzestanu i na ostrvu Kešm su izbjegla direktnu štetu, ali su priobalna područja pretvorena u bezbjednosne zone, prazneći pansione i ostavljajući turističke vodiče bez posla uoči onoga što je trebalo da bude vrhunac jesenje i zimske sezone u regionu.
U Kešmu i Siriku, izgorjeli drveni čamci su sa sobom odnijeli ne samo sredstva za život ribara, već i dio pomorskog nasljeđa juga.
Ali usred štete, stanovnici opisuju solidarnost, Iranci u drugim dijelovima svijeta otvaraju svoje domove onima koji su raseljeni iz teško pogođenih područja.
Upravo je ta veza, kao i nada u kraj rata, ono što ljudi duž Persijskog zaliva kažu da ih održava.
"Prva stvar koju moramo da provjerimo je da li smo živi, da li je naš komšija živ, da li još uvijek imamo prijatelje i porodicu u blizini", rekla je jedna stanovnica sa juga Irana.