Sažetak
- Od ponovnog pokretanja proizvodnje 1997. godine do novog gašenja u julu 2019. godine Aluminij iz Mostara je izvezao milijarde eura i bio najveći izvoznik iz BiH.
- Od simbola poslijeratne industrijske obnove ostali su dugovi od oko 331 milijun eura.
- Radnici, sindikati, mali dioničari i dio članova Nadzornog odbora godinama podnosili kaznene prijave.
- Posebni odjel za suzbijanje korupcije i kriminala entitetskog Tužiteljstva Federacije BiH preuzeo je 17. aprila 2026. predmet od lokalnog tužiteljstva
- Godinu nakon gašenja Aluminija dio mostarske tvornice u zakup je 2020. preuzela kompanija iz Paname.
Šest radnika, predvođenih bivšim sindikalnim vođom Romeom Biokšićem, položilo je 10. jula 2020. godine vijenac i zapalilo svijeću podno spomenika Aluminija u Mostaru obilježavajući prvu "godišnjicu tragične smrti" ove tvornice.
Ove godine neće se okupljati.
Kažu da su se pomirili s tim da više nikad neće ući u krug nekadašnjeg industrijskog giganta.
"Neki od nas su uspjeli pronaći drugi posao tu po Hercegovini. Stotine njih nisu i rasuti su danas po svijetu, od Hrvatske do Irske. Znam da danas tamo u Aluminiju neko nešto radi, ali ne znam ni tko ni šta rade. Da budem iskren: ni ne zanima me", kaže Biokšić za Radio Slobodna Evropa.
Oko 900 ljudi radilo je u pogonima koje su 1992. godine uništile granate Jugoslavenske narodne armije i Vojske Republike Srpske. Od ponovnog pokretanja proizvodnje 1997. godine do novog gašenja prije sedam godina poduzeće je izvezlo aluminijske trupce vrijedne milijarde eura i bilo najveći izvoznik iz Bosne i Hercegovine.
Od simbola poslijeratne industrijske obnove ostali su dugovi od oko 331 milijun eura, većinom prema dobavljačima električne energije. Dijelovi tvornice su godinu kasnije za desetak hiljada eura mjesečno dani u zakup privatnoj kompaniji registriranoj u Panami.
Šest godina nakon toga Posebni odjel za suzbijanje korupcije i kriminala entitetskog Tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (POSKOK) preuzeo je 17. aprila 2026. od Tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) predmet koji se odnosi na prijavljene nepravilnosti u poslovanju Aluminija d.d. Mostar.
"Predmet se odnosi na okolnosti poslovanja ovog poduzeća prije gašenja proizvodnje", naveli su iz POSKOK-a za RSE. Iz ovog, nedavno formiranog posebnog odjeljenja su naveli i da federalni tužitelj "trenutno analizira spis" s dokazima i svjedočenjima koje je godinama prikupljalo lokalno tužiteljstvo.
Biokšić tvrdi da su radnici, sindikati, mali dioničari i dio članova Nadzornog odbora godinama podnosili kaznene prijave "i ništa se nije desilo".
"Pretpostavljam da je problem bio u Tužiteljstvu. Koji su bili razlozi, politički ili neki drugi, ja zaista ne znam. Znam samo da do danas nitko nije odgovarao", rekao je Biokšić za RSE.
Gdje su 'nestale' stotine milijuna eura?
Prvi poslijeratni direktor Aluminija Mijo Brajković napustio je kompaniju 2009. godine, u vrijeme kada je poslovala pozitivno, a danas živi u mirovini u Zagrebu.
Samir Anić, bivši radnik koji je član Nadzornog odbora ispred malih dioničara, tvrdi za RSE da je vidio sva izvješća Financijske policije Federacije BiH koja je kasnije utvrdila da je Brajković kroz nagrade, otpremnine i radeći nakon umirovljenja kao konzultant primio više od 350.000 eura te da je pod povoljnim uvjetima stekao stanove u Mostaru i Zagrebu koji su bili u vlasništvu društva.
To je i sam Brajković kasnije u "otvorenom pismu" potvrdio.
Čitajte:
Izvlačili pare iz umirućeg AluminijaTužiteljstvo Hercegovačko-neretvanskog kantona obustavilo je 2021. godine istragu pokrenutu protiv Brajkovića zbog sumnji na zloupotrebu položaja i nesavjestan rad u službi.
Nakon Brajkovićevog odlaska u idućih deset godina promijenjeno u upravama i nadzornim odborima se smijenilo oko 40 ljudi, dok su se gubici, prema financijskim izvješćima, povećavali za oko 20 milijuna eura godišnje.
Brajkovića je na mjestu prvog čovjeka Aluminija privremeno zamijenio Ivo Lasić, a potom Ivo Bradvica kad su krenuli problemi za kompaniju.
Pad cijena aluminija na svjetskim tržištima, rast cijena električne energije i skuplja sirovina dodatno su pogoršali poslovanje.
Prema financijskim izvještajima i nalazima Financijske policije, kompanija je sirovine i energente često nabavljala preko posrednika, dok je aluminij kao konačni proizvod prodavala putem drugih posredničkih firmi koje su na tome zarađivale.
Vlada Federacije BiH odbijala je dugoročno subvencionirati cijenu struje zbog neriješenih vlasničkih sporova koji su konačno okončani 2013. godine.
Aluminij je ostao bez stabilnog modela opskrbe električnom energijom iz Hrvatske elektroprivrede koji se ranije oslanjao na suradnju sa šibenskim TLM-om. Taj je aranžman bio predmet istrage hrvatskih tijela, koja je 2018. godine obustavljena.
Čitajte:
USKOK istražuje Polančeca, HEP i TLM"Aluminij je prodavan privatnim kompanijama ispod cijene. Imali ste 'šumu' od aluminijskih trupaca oko Širokog Brijega (grad u zapadnoj Hercegovini) koji su prodavani ispod cijene. I to se sve znalo, a niko nije kažnjen", kaže za RSE Samir Anić, bivši radnik koji je član Nadzornog odbora ispred malih dioničara.
Anić tvrdi da su "bagerima i novcem Aluminija pojedincima napravljene kuće, vinarije, kupovani stanovi po Hercegovini i Hrvatskoj" i da su sve prijavljivali tužiteljstvu u Mostaru.
"Saslušavali su me i u Mostaru, išli smo kao sindikat i u SIPA-u (državnu policiju u Sarajevu) gdje su nam rekli da oni nisu za to nadležni. Meni su 2015. godine zbog toga zapalili auto koji sam tek kupio na kredit. Zna se i ko je naredio to miniranje i ko je to uradio, ali ni to nije procesuirano", kaže Anić.
Gašenje proizvodnje i posljednje isplate
Kada je proizvodnja zaustavljena 10. jula 2019. zbog dugova za struju, obveze društva već su premašivale vrijednost kapitala.
Financijska policija kasnije je utvrdila da je dan uoči gašenja elektrolize uprava isplatila oko 275.000 eura bivšim direktorima na temelju sudskih presuda.
Najveći pojedinačni iznos, oko 153.000 eura, isplaćen je bivšem generalnom direktoru Ivi Bradvici.
Osim obustavljene istrage protiv Brajkovića, jedan od rijetkih postupaka koji je dobio sudski epilog odnosio se na Bradvicu koji je u januaru 2023. godine pravosnažno oslobođen optužbi za "nesavjestan rad u službi", odnosno da je omogućio prodaju imovine bivše Aluminijeve tvornice Glinica po pet puta nižoj cijeni.
Godinu kasnije Ivo Bradvica je preminuo.
Nakon Bradvice 2013. godine na čelu kompanije se smjenjivalo šest generalnih direktora i deseci nižih menadžera i članova odbora. Svi su bili imenovani sa zadatkom konsolidacije kompanije.
Vjekoslav Domljan bio je v.d. direktora tri mjeseca od novembra 2013. do februara 2014., zatim Željko Kordić koji je bio direktor dva mjeseca te Nikica Ljubić koji je nakon 18 mjeseci podnio ostavku u septembru 2014. godine, a Ružica Udovičić bila je nakon toga v.d. direktorice do avgusta 2016.
Mario Gadžić vodio je Aluminij od septembra 2016. do juna 2018. dok je Dražen Pandža bio direktor do februara 2020. godine i u njegovom mandatu je 2019. godine ugašena elektroliza.
RSE nije mogao stupiti u kontakt ni s jednim od bivših generalnih direktora.
Nakon gašenja elektrolize za generalne direktore su imenovani Ante Rezić te Danijel Bukovac koji danas upravlja preostalom imovinom i nekretninama.
Bukovac nije odgovorio na upit poslan na službeni email. Na upit RSE nisu odgovorili ni iz nadležnog Ministarstva energije, rudarstva i industrije Federacije BiH.
Dok dio nekadašnjih proizvodnih kapaciteta posluje kroz privatnu kompaniju, izvorni Aluminij d.d. Mostar ostao je opterećen dugovima koji se mjere stotinama miliona eura.
Vlada Federacije Bosne i Hercegovine i radnici posjeduju po 44 posto dionica, dok Republika Hrvatska ima 12 posto udjela.
Vlada je proglasila Aluminij kompanijom "u procesu financijske konsolidacije", a rok za završetak postupka produžen je do kraja 2027. godine.
To, pored ostalog, podrazumijeva i da nije proglašen stečaj, da su potraživanja povjerilaca trenutno zamrznuta, dok je u kompaniji, prema zvaničnim podacima, ostalo 19 zaposlenih u administraciji dok firma posluje preko posebnog računa zaštićenog od prinudne naplate.
Tijekom 2023. godine Aluminij je dobio oko 150.000 eura iz proračuna za povezivanje radnog staža radnika. Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije priopćilo je da je društvo u prethodne tri godine primilo više od 1,7 milijuna maraka (oko 850.000 eura) državne pomoći.
Čitajte:
Šta se može spasiti od mostarskog Aluminija?Udruženje malih dioničara Aluminija (DIAL), koje okuplja dio radnika i manjinske vlasnike, godinama upozorava na upravljanje društvom nakon gašenja proizvodnje.
Tvrde da Vlada Federacije BiH više od šest godina nije usvojila financijska izvješća i završne račune te da je zadržan isti ili sličan sastav Nadzornog odbora pod kojim su nastali višemilijunski dugovi.
Navode i da su svi računi blokirani, da je imovina pod hipotekom te da od 2019. nije provedena potpuna inventura imovine.
Od gašenja proizvodnje, dug Aluminija d.d. Mostar se povećao za dodatnih 35 miliona eura.
"Suprotno zakonu, nisu pokrenuti stegovni i kazneni postupci niti podnesene tužbe za nenaplativa potraživanja, a tolerirani su netočne bilance, nenamjensko korištenje i uništavanje imovine", tvrde iz ove udruge.
Šta se danas dešava s Aluminijem?
Dok pravosudne institucije pokušavaju razjasniti okolnosti gašenja Aluminija, dio nekadašnje tvornice već šest godina posluje u privatnom vlasništvu.
Godinu nakon zatvaranja proizvodnje dio infrastrukture iznajmljen je za oko 30.000 eura mjesečno kompaniji Aluminij Industries, koja posluje u okviru grupacije M. T. Abraham Group registrirane u poreznoj oazi Panami.
U javnosti je prvobitno predstavljeno da će u projekt biti uključene i kineske kompanije China Machinery Engineering Corporation (CMEC) i China Industry of Engineering Metal & Foreign Co. Ltd. (NFC).
Na kraju je kao ključni investitor i vlasnik mostarske kompanije ostao izraelski poduzetnik Amir Gross Kabiri, a nikada nisu u potpunosti objašnjene okolnosti pod kojima se to dogodilo, odnosno tko je tu koga pronašao, kako i zašto.
Aluminij Industries ugovor o zakupu sklopio je s Aluminijem d.d. Mostar, kompanijom čiji su najveći dioničari Vlada Federacije BiH i radnici s po 44 posto udjela, dok Republika Hrvatska posjeduje 12 posto dionica.
Prema dostupnim revizorskim izvješćima, dioničari od najma nemaju značajniju financijsku korist. Prema uvjetima ugovora, zakupnina je u prvim godinama iznosila oko 35.000 eura mjesečno, zatim oko 45.000 eura, a u idućem razdoblju predviđeno je oko 60.000 eura mjesečno.
Ukupna vrijednost zakupa u 15 godina procjenjuje se na oko 9,3 milijuna eura.
Uz proizvodne kapacitete, privatna kompanija dobila je pravo korištenja i prepoznatljivog brenda Aluminij.
Prije gašenja 2019. godine Aluminij je bio proizvođač tzv. primarnog aluminija. U pogonima za elektrolizu, iz glinice dobivene preradom boksita, proizvodio se aluminij uz godišnju potrošnju oko 1,5 miliona megavatsati električne energije, što približno odgovara potrošnji grada od 250.000 stanovnika.
Europska unija postupno uvodi mehanizam ugljične prilagodbe na granicama (CBAM), kojim se dodatno oporezuje uvoz proizvoda s visokim ugljičnim otiskom, uključujući aluminij. Zbog toga, naprimjer, automobilska industrija traži isključivo "zeleni" aluminij koji koristi struju iz obnovljivih izvora ili reciklirani aluminij.
Aluminij Industrija Mostar danas upravlja dijelom ljevaoničkih kapaciteta koji se bave preradom uvezenog aluminija i reciklažom, što zahtijeva znatno manju potrošnju energije od one potrebne za elektrolizu.
Prema dostupnim podacima, kompanija je od 2020. do 2024. godine ostvarila dobit od oko 43,6 milijuna eura i zapošljavala oko 300 radnika, prema podacima Financijsko-informatičke agencije BiH i Company Walla.
Ukupni prihodi i financijski tokovi grupacije M. T. Abraham Group nisu javno dostupni jer je sjedište registrirano u Panami, jurisdikciji koja ne obvezuje na objavu financijskih izvješća.
Austrijska kompanija Hammerer Aluminium Industries postala je u aprilu ove godine suvlasnik Aluminij Industrije uz M. T. Abraham Group. Obje kompanije se profiliraju kao proizvođači aluminija za tržište Europske, koja do kraja ove godine planira u potpunosti zabraniti uvoz ruskog aluminija nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine. Financijski detalji transakcije nisu objavljeni.
Podaci o vanjskotrgovinskoj razmjeni pokazuju da su uvoz i izvoz aluminija i aluminijskih proizvoda u pojedinim godinama nakon gašenja mostarske elektrolize 2019. godine bili i do četiri puta veći.
Najveći dio uvoza formalno dolazi iz Švicarske, gdje posluju globalni trgovci poput Glencorea i Duferca, iako se fizički aluminij često nabavlja iz zemalja Bliskog istoka, Indije i Afrike.