Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Šta se može spasiti od mostarskog Aluminija?


Radnici Aluminija ispred fabrike, nakon odluke o gašenju, 10. jul 2019.

Bura oko nedavnog gašenja proizvodnje u mostarskom Aluminiju se ne stišava.

Taj nekadašnji gigant, koji je do 1992. godine zapošljavao oko 3.600 radnika, a u kojem je konačni kraj, nakon višegodišnje agonije, dočekalo oko 900 zaposlenih, nagomilao je dugovanja na oko 400 miliona konvertibilnih maraka (približno 200 miliona eura). Od te sume više od polovine otpada na dug za glavnu Aluminijevu sirovinu – električnu energiju.

Nakon naprasnog isključenja struje u noći između 9. i 10. jula, uslijed čega je većina ćelija u pogonu elektrolize nepovratno oštećena, uslijedili su višednevni protesti radnika, koji su tražili da se istraži ko je odgovoran za krah nekadašnjeg hercegovačkog diva.

Dan kasnije su protestirali i pred centralom HDZ-a (Hrvatska demokratska zajednica) BiH u Mostaru, očito okrivljujući vodeću hrvatsku stranku u BiH, predvođenu predsjednikom Draganom Čovićem, za propast kompanije.

Treba podsjetiti kako je više osoba iz javnog života u BiH optužilo HDZ BiH da stoji iza svih poslijeratnih uprava u Aluminiju, koje su – kako sve više izlazi u javnost – izvlačile ogroman novac iz te firme.

Stečaj više nije opcija?

Iako je javnosti nedugo nakon gašenja pogona saopćeno kako je naredna opcija stečaj, poslije serije sastanaka predstavnika Uprave, Nadzornog odbora i radnika Aluminija sa liderom HDZ-a BiH, Draganom Čovićem i njegovom saradnicom, ministricom finansija Federacije BiH, Jelkom Miličević, rečeno je kako stečaj više nije opcija, te kako će se napori usmjeriti ka brizi za svih 900 radnika, ali i postepenoj obnovi proizvodnje u Aluminiju, počevši od pogona Livnice.

Iz Aluminija su posljednjih dana saopćili i kako su urađene analize, koje su pokazale i ekonomsku opravdanost odluke o obnovi proizvodnje, počevši od one najmanje zahtjevne u smislu potreba za strujom, u Livnici.

Jovičić: Stečaj je rješenje za Aluminij, a razotkrio bi sve
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:04:58 0:00

Međutim, ekonomski eksperti dovode u pitanje ovakve poteze rukovodstva Aluminija i politike. Akademik Muris Čičić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu ističe kako je trenutno vrlo teško reći da li, ustvari, isti ljudi koji su doveli do ovog stanja u Aluminiju sad kao nude nešto novo.

"Da bi se napravilo nešto što oni nude, to bi trebalo da radi neka nezavisna ekipa i ovo što oni rade u suštini jeste neka vrsta stečaja, jer ako vi zatvorite kompaniju, ugasite postrojenja i onda počnete da gledate koji dio unutar kompanije bi mogao da živi samostalno, to je tipična stečajna procedura, znači, da spasite šta se spasiti može, da ostane nešto radnih mjesta što se može", rekao je Čičić za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Goran Đukanović, analitičar i konsultant za aluminijsku industriju iz Podgorice, naglašava da je za pokretanje livnice potreban aluminijum kojeg će pretapati.

"Znači, ako ga neće proizvoditi u elektrolizi, onda ga moraju kupovati, odnekud dovoditi sa strane da bi ga tu pretapali. Ne mogu livnicu otvarati bez ulaznih sirovina, inputa i materijala", ističe Đukanović.

'Menadžeri radili u korist političkih gospodara'

O konačnom slomu Aluminija posljednjih dana sve više govore i mediji u Hrvatskoj. Neki od vodećih hrvatskih političkih sedmičnika otvoreno dovode u vezu poslijeratno rukovodstvo u Aluminiju sa HDZ-om BiH.

Na površinu su isplivali nalazi federalnih revizora da je prosječna plata u Aluminiju 2013. godine iznosila oko 1.650 eura, a da je plata bivšeg direktora Aluminija Ive Bradvice iznosila oko 10.000 eura. Bivši direktor Mijo Brajković je u dva navrata na ime nagrade primio oko 200.000 eura s računa mostarske firme.

Brajković je, podsjećanja radi, bio visoko pozicionirani član HDZ-a u Mostaru, a obavljao je i funkciju gradonačelnika zapadnog dijela Mostara, prije formalnog ujedinjenja grada.

U autorskom članku, na zvaničnom blogu Ambasade SAD u BiH, ambasador Eric Nelson je napisao da se kompanija jeste suočavala sa teškim tržišnim uslovima, uz visoke troškove glinice i struje, ali da postoje i drugi dodatni razlozi njenog pada.

Nije ovo prvi put da se političarima dopusti da neku kompaniju dovedu do bankrota
Eric Nelson

"Bolna je istina da je Aluminij lagano propadao otkako je poslije rata, 1997. godine, u njemu ponovo pokrenuta proizvodnja, jer je njegova svrha postala da bude od koristi političkim strankama, a ne radnicima i privredi Hercegovine. Sada vidimo logične posljedice pogrešnog upravljanja, čiju cijenu plaćaju radnici i njihove porodice. Nije ovo prvi put da se političarima dopusti da neku kompaniju dovedu do bankrota, a neće biti ni posljednji ukoliko se nešto ne promijeni. Menadžeri Aluminija su, radeći u korist političkih gospodara, umjesto da rade na prilagođavanju teškim tržišnim uslovima, proizveli sadašnju situaciju u kojoj su radnici iznenada ostali bez zaposlenja od kojeg zavise i oni i njihove porodice", naveo je uz ostalo ambasador Nelson.

Čović: Uglavnom su oni zvali Dragana

Međutim, bez obzira na to što su i sami radnici Aluminija tokom protesta pred zgradom HDZ-a BiH u Mostaru skandirali "Dragane, lopove", lider te stranke, Dragan Čović odbacio je svaku odgovornost za propast nekadašnjeg mostarskog giganta.

"Ne postoji baš nikakva, ali apsolutno nikakva osobna, moralna, kakva god hoćete odgovornost, moja. Štaviše, ako se nekome trebalo zahvaliti što je radio u zadnjih četiri-pet godina, da bi ovo što se desilo prije mjesec dana da nije bilo prije pet godina, vjerojatno bi tad bio ta osoba. Nikad, ama baš nikad, nekakav Dragan nije nekoga zovnuo, pa kazao 'uradite to i to'. Uglavnom su oni zvali Dragana, pa pitali može li se nešto premostiti", rekao je Čović na nedavnoj pres-konferenciji.

Mostarski Aluminij pred gašenjem
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:02:58 0:00

Ipak, akademik Muris Čičić, profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, naglašava da pitanje Aluminija jeste prije svega političko pitanje.

"Jer kompanija koja evidentno pravi gubitke već godinama i koja je napravila tolike gubitke, a s druge strane dijeli ogromne plaće, prosjeka 3.100 maraka (oko 1.550 eura), i čiji rukovodioci imaju konstantno plaće od 20.000 maraka itd. (oko 10.000 eura), a oni hladno prave neke gubitke, koje bi onda trebalo isporučiti svima nama, javnosti. Očigledno je sad došlo do toga da se više nema šta reći, i te izjave da će se oni pobrinuti za sve radnike i da će na kraju pokrenuti elektrolizu nemaju nikakvu ekonomsku logiku, jer da se to moglo to bi se i uradilo u svim ovim godinama koje su iza nas", smatra Čičić.

"Treba najprije razumjeti kako Dragan Čović izravno nema odgovornost prema Aluminiju, on nikada nije bio u bilo kojem tijelu uprave ovog poduzeća, ali neizravno, on je de facto prvi čovjek bosanskohercegovačkih Hrvata i posjeduje mehanizme kojima se može utjecati na rad domaćih vlasti, primjerice Vlade federacije Bosne i Hercegovine", smatra kolumnista portala Bljesak.info iz Mostara, Igor Božović.

To se može dovesti u vezu i sa pitanjima koje su tokom izražavanja nezadovoljstva postavljali radnici o tome zašto Vlada FBiH, kao vlasnik 44 posto udjela u Aluminiju – mali dioničari takođe su vlasnici 44 posto, a Vlada RH 12 posto – nije učinila ništa posljednjih godina da se spriječi gomilanje dugova kompanije.

Pronaći strateškog partnera, ali...

S obzirom na to da se daljnji koraci dogovaraju s politikom, stručnjaci postavljaju pitanje koliko je ponovno pokretanje proizvodnje u Aluminiju ekonomski opravdano.

Poređenja radi, jedan od ekonomista koji je želio ostati neimenovan, Aluminij poredi sa kompanijom Slovalco iz Slovačke, koja je u norveškom vlasništvu.

On podsjeća da je Slovalco sa Slovenskom elektrarnom (u italijanskom vlasništvu) razvio model cijene električne energije, na koju se Uprava Aluminija cijelo vrijeme žalila.

"Ako su se norveška i italijanska kompanija mogle dogovoriti o energiji za proizvodnju aluminija poštujuću tržišna i pravna pravila EU, mogla je i Federacija BiH kao većinski vlasnik elektroprivreda i Aluminij", mišljenja je taj ekonomista, dodajući kako je razlika u tome što je Aluminij poslovao po političkoj, a Slovalco po ekonomskoj logici.

Analitičar Goran Đukanović podsjeća da je većina ćelija u tom pogonu oštećena i pitanje je da li će ikada biti moguće bez ogromnih sredstava restartati ih.

Navodi kako ćelije mogu najviše četiri-pet sati bez struje, nakon čega se tečni metal u ćelijama stvrdne, što se ne smije dozvoliti, jer su te ćelije više neupotrebljive. “Često je jeftinije raditi novu elektrolizu i raditi nove ćelije, nego opravljati te sa stvrdnutim, kako se to kaže, ‘zaleđenim’ metalom”, dodaje Đukanović.

On smatra da narednih mjeseci, ako se želi sačuvati Aluminij, treba pokušati naći neku kompaniju sa kojom bi imali dugoročnu saradnju.

"Moje je mišljenje da možda najprije potraže saradnju sa nekom automobilskom kompanijom, velikim proizvođačem automobila u Evropi i eventualno da se potpiše neki dugoročni ugovor oko isporuke određenog proizvoda ili određene količine metala, s tim što bi ta fabrika investirala određenu sumu u Aluminij, da bi se omogućila proizvodnja tog proizvoda", govori Đukanović za RSE.

Druge velike kompanije poput Glencorea, kojeg su – podsjetimo – iz Aluminija često spominjali kao mogućeg strateškog partnera, imaju svoje proizvodne kapacitete širom svijeta, koji su ili zatvoreni ili sa smanjenom proizvodnjom u ovom trenutku, podsjeća Đukanović.

Đukanović primjećuje da se koristi termin "spasiti kompaniju", što je, kako kaže, nerealno očekivanje.

"Niko neće od investitora sa strane doći da spasi neku kompaniju. Doći će usput ako ima neki interes i ako ima neku korist, pa onda usput možda eventualno pomogne i spasiti kompaniju", smatra Đukanović, dodajući kako je jedino država ta koja može spasiti takvu vrstu kompanije.

  • 16x9 Image

    Mirsad Behram

    U novinarstvu je od 1994. godine. Diplomirao je žurnalistiku na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Dopisnik je Radija Slobodna Evropa iz Mostara od 2012. godine.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG