Međunarodni dan podrške žrtvama torture u srijedu je obilježen u Tuzli. Udruženje Vive žene okupilo je žrtve torture iz svih dijelova BiH kako bi javno ispričali svoju životnu priču, pružili jedni drugima ruku i onda poslali poruku mira. Žrtve torture u BiH danas grade mir jer smatraju da prošlost kakvu su prošli razdvaja ljude u ovoj zemlji, a oni se prvi žele okrenuti budućnosti. S druge strane, institucije ove zemlje ne samo da im okreću leđa i ne daju da ostvare svoja osnovna ljudska prava, već im produžavaju patnje - bilo diskriminatornim zakonima, bilo svojim neradom.
Dragiša Andrić iz Višegrada prošao je tijekom rata strašne torture u zatočeništvu. Izgladnjivan je, ranjavan, ponižavan.
„Svi smo mi logoraši prošli maltene iste torture. Logori su nam bili skoro isti, mučitelji skoro isti, kao da ih je jedna majka rodila. Svi smo žrtve zločina zločinaca. Najteže pada ono kad čovjeku ubija ono njegovo ljudsko, ponižava te, da vi više niste ljudsko biće. I samo čekate i očekujete smrt i molite Boga za smrt. Kad se probudim iz nesvijesti, onda mi žao što sam se probudio. Volio bih da se ne probudim“, kaže Andrić.
I Ifeta Mejremić iz Bratunca i danas se sjeća strahota u srebreničkim logorima.
„Izlaskom iz Srebrenice doživjela sam mnoge stvari. Doživjele su sve ove žene, zajedno sa mnom. I zamislite da vam neko uzme dijete iz krila i odvede, i vi ga više nikad ne vidite. To su žene doživljavale. Možete misliti kroz kakav pakao te žene prolaze, i kroz kakav pakao i danas prolaze, i niko ih ne razumije. I danas im niko neće da pomogne“, priča Mejremić.
Kroz kakva su sve mučenja prolazili, danas im je veoma teško govoriti. Zatočenik Anđelko Kvesić iz Busovače svaku svoju patnju koju je prošao devedesetih godina, ponovno doživljava svaku noć.
„Ožiljci u duši su mnogo teži. U rovu u kojem sam ja bio, poginuo je mladić iza mene, pogođen sred čela, ja sam slušao taj njegov samrtnički hropac. I sada me probudi noću, onda mi je potrebno nekoliko dana da bih se riješio tog strašnog proživljavanja i traume, koja je puno teža od onog što je bilo tada.“
Sve jača diskriminacija
No, torture svi oni prolaze i danas – jer su im institucije BiH okrenule leđa, a diskriminacija prema njima nikada veća i gora.
„Žrtve torture, jedina kategorija koja je proistekla iz prošlog rata, koja nema svoje zakonsko rješenje. Ako mi kao žrtve torture podržavamo i zastupamo mir u svijetu, onda i oni koji odlučuju o nama, a to su predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti, trebali bi da učine jedan napor, da sedamnaest godina nakon prestanka rata, konačno donesu zakon o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini“, kaže Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.
Žrtve torture hrvatske nacionalnosti uspjele su ostvariti brojna prava, zahvaljujući Republici Hrvatskoj.
„Zahvaljujući Republici Hrvatskoj, većina koja se obratila, dobila je neku naknadu, i materijalnu i sve druge vrste. Ovi drugi nisu. Kad je u pitanju BiH – ja recimo, imam samo 54 marke, što nikako ne bi bilo dovoljno da bih mogao preživjeti“, navodi Anđelko Kvesić.
Nedim Mustačević, kao pripadnik Armije BiH, bio je mučen i zlostavljan. Devedestih je prolazio fizičke i psihičke torture, danas prolazi one zakonske.
„Mi sad imamo torturu od naših zakonodavaca. Evo, pokušavaju da donesu zakon, i vjerovatno će ga donijeti, da mi ne možemo i da nemamo pravo da tužimo i da tražimo naknadu za nešto što smo pretpjeli, duševnu bol, slomljene ruke, noge, vilice...“
Za žrtve torture u Bosni i Hercegovini najvažnije je okrenuti se budućnosti, jer vraćanje na prošlost za njih je ponovno preživljavanje onoga zbog čega su već jednom poželjeli umrijeti.
„Gledajući život kakav je danas, gledajući ono što sam doživio – ja savjetujem svima: moramo se mi okrenuti budućnosti, okrenuti našoj djeci, njima stvarati državu, a toga nema bez oprosta i pomirenja. Mi moramo trasirati taj put suživota u ovoj državi.“
O diskriminaciji žrtava torture neophodno je govoriti, smatraju u udruženjima. Na zatvorena vrata institucija skoro da su i navikli, ali ne mogu se nikako navići na činjenicu da društvo u Bosni i Hercegovini još uvijek nije spremno biti pokretač promjena.
Dragiša Andrić iz Višegrada prošao je tijekom rata strašne torture u zatočeništvu. Izgladnjivan je, ranjavan, ponižavan.
„Svi smo mi logoraši prošli maltene iste torture. Logori su nam bili skoro isti, mučitelji skoro isti, kao da ih je jedna majka rodila. Svi smo žrtve zločina zločinaca. Najteže pada ono kad čovjeku ubija ono njegovo ljudsko, ponižava te, da vi više niste ljudsko biće. I samo čekate i očekujete smrt i molite Boga za smrt. Kad se probudim iz nesvijesti, onda mi žao što sam se probudio. Volio bih da se ne probudim“, kaže Andrić.
I Ifeta Mejremić iz Bratunca i danas se sjeća strahota u srebreničkim logorima.
„Izlaskom iz Srebrenice doživjela sam mnoge stvari. Doživjele su sve ove žene, zajedno sa mnom. I zamislite da vam neko uzme dijete iz krila i odvede, i vi ga više nikad ne vidite. To su žene doživljavale. Možete misliti kroz kakav pakao te žene prolaze, i kroz kakav pakao i danas prolaze, i niko ih ne razumije. I danas im niko neće da pomogne“, priča Mejremić.
Kroz kakva su sve mučenja prolazili, danas im je veoma teško govoriti. Zatočenik Anđelko Kvesić iz Busovače svaku svoju patnju koju je prošao devedesetih godina, ponovno doživljava svaku noć.
„Ožiljci u duši su mnogo teži. U rovu u kojem sam ja bio, poginuo je mladić iza mene, pogođen sred čela, ja sam slušao taj njegov samrtnički hropac. I sada me probudi noću, onda mi je potrebno nekoliko dana da bih se riješio tog strašnog proživljavanja i traume, koja je puno teža od onog što je bilo tada.“
Sve jača diskriminacija
No, torture svi oni prolaze i danas – jer su im institucije BiH okrenule leđa, a diskriminacija prema njima nikada veća i gora.
„Žrtve torture, jedina kategorija koja je proistekla iz prošlog rata, koja nema svoje zakonsko rješenje. Ako mi kao žrtve torture podržavamo i zastupamo mir u svijetu, onda i oni koji odlučuju o nama, a to su predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti, trebali bi da učine jedan napor, da sedamnaest godina nakon prestanka rata, konačno donesu zakon o pravima žrtava torture u Bosni i Hercegovini“, kaže Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša BiH.
Žrtve torture hrvatske nacionalnosti uspjele su ostvariti brojna prava, zahvaljujući Republici Hrvatskoj.
„Zahvaljujući Republici Hrvatskoj, većina koja se obratila, dobila je neku naknadu, i materijalnu i sve druge vrste. Ovi drugi nisu. Kad je u pitanju BiH – ja recimo, imam samo 54 marke, što nikako ne bi bilo dovoljno da bih mogao preživjeti“, navodi Anđelko Kvesić.
Nedim Mustačević, kao pripadnik Armije BiH, bio je mučen i zlostavljan. Devedestih je prolazio fizičke i psihičke torture, danas prolazi one zakonske.
„Mi sad imamo torturu od naših zakonodavaca. Evo, pokušavaju da donesu zakon, i vjerovatno će ga donijeti, da mi ne možemo i da nemamo pravo da tužimo i da tražimo naknadu za nešto što smo pretpjeli, duševnu bol, slomljene ruke, noge, vilice...“
Za žrtve torture u Bosni i Hercegovini najvažnije je okrenuti se budućnosti, jer vraćanje na prošlost za njih je ponovno preživljavanje onoga zbog čega su već jednom poželjeli umrijeti.
„Gledajući život kakav je danas, gledajući ono što sam doživio – ja savjetujem svima: moramo se mi okrenuti budućnosti, okrenuti našoj djeci, njima stvarati državu, a toga nema bez oprosta i pomirenja. Mi moramo trasirati taj put suživota u ovoj državi.“
O diskriminaciji žrtava torture neophodno je govoriti, smatraju u udruženjima. Na zatvorena vrata institucija skoro da su i navikli, ali ne mogu se nikako navići na činjenicu da društvo u Bosni i Hercegovini još uvijek nije spremno biti pokretač promjena.
