Malo je građana Hrvatske koji se ne sjećaju što su radili i gdje su bili kada su čuli da je pao Vukovar. Ja sam gledala Dnevnik Televizije Slovenije. Počeo je strašnim slikama užasa, bez riječi, tek s Mozartovom muzikom. „Requiem“ - Lacrimosa. Ostajem skamenjena.
Domaći su mediji, pritisnuti okovima državne cenzure, još dva-tri dana oklijevali objaviti istinu. Ponovno listam „Vjesnik“ iz tih dana. Tri dana se ne objavljuje pad grada. Uskraćivanje informacija čelnik državne televizije kasnije objašnjava: „Za nas Vukovar nije pao“.
Ali ljudi su se u tim ratnim vremenima naučili potražiti informacije na satelitima i čitati između redova. Svi su znali. U Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj dani teške depresije.
Prisjećam se i srpskih državnih medija. Govori se o „oslobađanju“, likuje se i slavi. Već drugi dan u Vukovar stiže predsjednik Skupštine Srbije Bora Petrović i pred tenkovima JNA čestita pobjedu: “Srbija se s ovog mesta više nikada neće pomaći“.
Pomakla se, osramoćena.
Strašna bilanca je poznata – više od 2.000 poginulih, tisuće ranjenih, tisuće su završile u logorima. Od 28.188 kuća i stanova u Vukovaru uništeno je ili oštećeno 25.580.
Mitsko mjesto
To su učinili tenkovi armije koja se nazivala jugoslavenskom i narodnom u operaciji o kojoj je TV Srbije, kako je to nedavno u svom blogu na ovoj web stranici podsjetio Nenad Pejić, izvijestila: „Jedinice JNA u okviru strategijskog pregrupisavanja napustile su glavni grad“ . A građani u Novom Beogradu masovno ih obasipali cvijećem.
Uslijedilo je dobro znano masakriranje i teror. I uspostava novih paravlasti, pod okriljem i kontrolom službenog Beograda.
Vukovar se, zajedno s istočnom Slavonijom, mirno reintegrirao u Republiku Hrvatsku u studenom 1995. godine. Jedna od uspjelijih mirovnih misija međunarodne zajednice.
Rat u Hrvatskoj je time bio završen. Odnio je između 23.000 i 24.000 života. Od toga na hrvatskoj strani oko 15.000 tisuća, na srpskoj između 6 i 7 tisuća, a na strani JNA i raznih paravojski 1.500 - 2.000 ljudi. (Podaci iz knjige „Goli život“ Ozrena Žuneca, jednoj od najtemeljitijih knjiga o ratu u Hrvatskoj u kojoj su korišteni vjerodostojni podaci svih strana).
Godine su prošle. Blizu polovice nekadašnjeg hrvatskog stanovništva se vratilo u Vukovar. Više od polovice nekadašnjeg domicilnog srpskog stanovništva ostalo je ili se vratilo u Vukovar i istočnu Slavoniju. (Podatak Vojislava Stanimirovića iz nedavnog intervjua „Politici“).
Kuće su dobrim dijelom obnovljene, privreda više-manje propala, kao i drugdje. Nezaposlenost među najvećima u Hrvatskoj.
Dvije etničke zajednice žive u relativnom miru, jedna pored druge. I škole su odvojene.
Vukovar je u međuvremenu postao stvarno i mitsko mjesto - simbol stradanja u proteklom ratu.
Pretpostavka vraćanja u kakvu-takvu normalu je pravedno i temeljito kažnjavanje zločinaca i njihovih nalogodavaca, pronalaženje nestalih, odnosno najvjerojatnije njihovih posmrtnih ostataka. Tu jest nešto učinjeno, ne sve što se moglo i moralo. Srbija je ostala dužnik, pa i nakon potrebnog i korisnog posjeta predsjednika Tadića.
Pomirenje je nježna biljka
Hrvatska u tome ima također neodrađenu dionicu. I Srbi su stradali u Vukovaru, neki prije masovne JNA invazije. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava 20-tak vukovarskih Srba nestalo je u ljeto 1991. godine. Osoba koja se najčešće spominje kao nalogodavac tih „nestajanja“, notorni Tomislav Merčep je na slobodi.
Vukovar, 5. listopad 2010.
Ne radi se o izjednačavanju i ravnoteži krivnje. Sa zločinom se ne smije pomiriti niti jedna zajednica koja drži do sebe.
Za obitelji žrtava vjerojatno nikada zadovoljština neće biti adekvatna, ali političarima bi naprosto trebalo biti zabranjeno profitirati na njihovoj muci. A to neprekidno rade. I time dosoljuju ranu. Jer žrtve drže u stanju hibernirane mržnje koja ih ljudski uništava, ne dopušta da krenu dalje.
Političari svake godine u ove dane koriste Vukovar i njegova stratišta kao patetičnu mizanscenu za svoju promociju. Brojne udruge stradalnika u tome sudjeluju, neka od njihovih vodstava samo su paravani za političke interese i probitke pojedinih stranaka, najčešće vladajuće. Tako se neprestano narodi drže konfrontirani, a ne izdvajaju zločinci.
To postaje odbojno, osobito mladima.
Ima naznaka da se stvari polagano kreću, ali pomirenje je nježna biljka.
Više od ritualnih prisjećanja na Vukovar i njegove patnje svakog studenog, korisniji bi bio svaki mali korak u obnovi života, gospodarstva, povjerenja među ljudima.
Ratne traume ne mogu se zaboraviti. Zrelo društvo ih liječi, ublažava, prevladava.
Vrijeme je da Vukovar ponovno postane mjesto života.
Domaći su mediji, pritisnuti okovima državne cenzure, još dva-tri dana oklijevali objaviti istinu. Ponovno listam „Vjesnik“ iz tih dana. Tri dana se ne objavljuje pad grada. Uskraćivanje informacija čelnik državne televizije kasnije objašnjava: „Za nas Vukovar nije pao“.
Ali ljudi su se u tim ratnim vremenima naučili potražiti informacije na satelitima i čitati između redova. Svi su znali. U Zagrebu i cijeloj Hrvatskoj dani teške depresije.
Prisjećam se i srpskih državnih medija. Govori se o „oslobađanju“, likuje se i slavi. Već drugi dan u Vukovar stiže predsjednik Skupštine Srbije Bora Petrović i pred tenkovima JNA čestita pobjedu: “Srbija se s ovog mesta više nikada neće pomaći“.
Pomakla se, osramoćena.
Strašna bilanca je poznata – više od 2.000 poginulih, tisuće ranjenih, tisuće su završile u logorima. Od 28.188 kuća i stanova u Vukovaru uništeno je ili oštećeno 25.580.
Mitsko mjesto
To su učinili tenkovi armije koja se nazivala jugoslavenskom i narodnom u operaciji o kojoj je TV Srbije, kako je to nedavno u svom blogu na ovoj web stranici podsjetio Nenad Pejić, izvijestila: „Jedinice JNA u okviru strategijskog pregrupisavanja napustile su glavni grad“ . A građani u Novom Beogradu masovno ih obasipali cvijećem.
Uslijedilo je dobro znano masakriranje i teror. I uspostava novih paravlasti, pod okriljem i kontrolom službenog Beograda.
Vukovar se, zajedno s istočnom Slavonijom, mirno reintegrirao u Republiku Hrvatsku u studenom 1995. godine. Jedna od uspjelijih mirovnih misija međunarodne zajednice.
Rat u Hrvatskoj je time bio završen. Odnio je između 23.000 i 24.000 života. Od toga na hrvatskoj strani oko 15.000 tisuća, na srpskoj između 6 i 7 tisuća, a na strani JNA i raznih paravojski 1.500 - 2.000 ljudi. (Podaci iz knjige „Goli život“ Ozrena Žuneca, jednoj od najtemeljitijih knjiga o ratu u Hrvatskoj u kojoj su korišteni vjerodostojni podaci svih strana).
Godine su prošle. Blizu polovice nekadašnjeg hrvatskog stanovništva se vratilo u Vukovar. Više od polovice nekadašnjeg domicilnog srpskog stanovništva ostalo je ili se vratilo u Vukovar i istočnu Slavoniju. (Podatak Vojislava Stanimirovića iz nedavnog intervjua „Politici“).
Pretpostavka vraćanja u kakvu-takvu normalu je pravedno i temeljito kažnjavanje zločinaca i njihovih nalogodavaca, pronalaženje nestalih, odnosno najvjerojatnije njihovih posmrtnih ostataka.
Kuće su dobrim dijelom obnovljene, privreda više-manje propala, kao i drugdje. Nezaposlenost među najvećima u Hrvatskoj.
Dvije etničke zajednice žive u relativnom miru, jedna pored druge. I škole su odvojene.
Vukovar je u međuvremenu postao stvarno i mitsko mjesto - simbol stradanja u proteklom ratu.
Pretpostavka vraćanja u kakvu-takvu normalu je pravedno i temeljito kažnjavanje zločinaca i njihovih nalogodavaca, pronalaženje nestalih, odnosno najvjerojatnije njihovih posmrtnih ostataka. Tu jest nešto učinjeno, ne sve što se moglo i moralo. Srbija je ostala dužnik, pa i nakon potrebnog i korisnog posjeta predsjednika Tadića.
Pomirenje je nježna biljka
Hrvatska u tome ima također neodrađenu dionicu. I Srbi su stradali u Vukovaru, neki prije masovne JNA invazije. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava 20-tak vukovarskih Srba nestalo je u ljeto 1991. godine. Osoba koja se najčešće spominje kao nalogodavac tih „nestajanja“, notorni Tomislav Merčep je na slobodi.
Ne radi se o izjednačavanju i ravnoteži krivnje. Sa zločinom se ne smije pomiriti niti jedna zajednica koja drži do sebe.
Za obitelji žrtava vjerojatno nikada zadovoljština neće biti adekvatna, ali političarima bi naprosto trebalo biti zabranjeno profitirati na njihovoj muci. A to neprekidno rade. I time dosoljuju ranu. Jer žrtve drže u stanju hibernirane mržnje koja ih ljudski uništava, ne dopušta da krenu dalje.
Političari svake godine u ove dane koriste Vukovar i njegova stratišta kao patetičnu mizanscenu za svoju promociju. Brojne udruge stradalnika u tome sudjeluju, neka od njihovih vodstava samo su paravani za političke interese i probitke pojedinih stranaka, najčešće vladajuće. Tako se neprestano narodi drže konfrontirani, a ne izdvajaju zločinci.
To postaje odbojno, osobito mladima.
Ima naznaka da se stvari polagano kreću, ali pomirenje je nježna biljka.
Više od ritualnih prisjećanja na Vukovar i njegove patnje svakog studenog, korisniji bi bio svaki mali korak u obnovi života, gospodarstva, povjerenja među ljudima.
Ratne traume ne mogu se zaboraviti. Zrelo društvo ih liječi, ublažava, prevladava.
Vrijeme je da Vukovar ponovno postane mjesto života.
