Hrvatska još nije u Europskoj uniji zbog masovnih zločina počinjenih tokom i naposredno poslije vojne akcije „Oluja“.
Dopuštajući ih, ne sprječavajući ih i tvrdoglavo odbijajući da ih prizna tadašnja je vlast prouzrokovala međunarodnu izolaciju Hrvatske i zaustavila proces približavanja euro-atlanskim integracijama.
I, možda važnije od toga, politički lideri moralno su i civilizacijski devastirali Hrvatsku dopuštajući nedopustivo, braneći neobranjivo.
Svijet se nije dao zavarati tisućama pojedinačnih kaznenih prijava koje su uslijedile nakon „Oluje“. Bilo ih je gotovo 4.000, a doneseno je i nešto manje od 2.000 osuđujućih presuda. Za pojedinačna ubojstva, palež, pljačke. Ali niti jedna za ratni zločin. Stav je Tuđmanova pravosuđa bio da se u oslobodilačkom ratu ne može počiniti ratni zločin.
Kada su svjetski moćnici pritisnuli, izručeno je desetak bosanskohercegovačkih Hrvata, ujedno i državljana Republike Hrvatske, optuženih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. HDZ je bez milosti izručio svoje najvjernije kadrove.
Nakon promjena 2000-te godine i donošenja saborske odluke o nadležnosti Međunarodnog suda u Haagu i za zločine u „Oluji“, tadašnja je koalicijska Račanova vlada, pod pritiskom pučistički raspoloženog HDZ-a i dijela vojnog establišmenta, dopustila osumnjičenom generalu Anti Gotovini bijeg, a ratnog zapovjednika Glavnog stožera HV pokojnog generala Janka Bobetka, odbila izručiti.
Kolone Srbijanskih izbjeglica tijekom akcije Oluja, 1995.
Već širom otvorena vrata EU opet su pritvorena, put usporen.
Račan je oprezno kalkulirao, otvorio prve procese za ratne zločine u zemlji (generalu Norcu), ali se pravio nevješt u pitanju Gotovine. Njegov je višegodišnji bijeg logistički podržavan i financiran iz Hrvatske.
Nikada nije provedena ozbiljna istraga da se utvrdi put novca, niti su zaštitnici Gotovine procesuirani. Javna je tajna da je logistiku pokrivao HDZ.
I tako su i Tuđman i Račan usporili Hrvatsku na putu u Europu. Ovaj potonji nastojeći smanjiti štetu koju je nanio prethodnik. Ili čuvajući svoj položaj, to je sada ionako manje važno.
Potom je Ivo Sanader, kada je postalo jasno da bez Gotovine u Haagu Hrvatska može zaboraviti europski put na dulje vrijeme, munjevito pronašao generala na ladanju na Kanarima i isporučio ga.
U međuvremenu je general-legionar priskrbio mitsku slavu neke vrste hajdučkog viteza. Javnost je sistematski držana u uvjerenju da su optužnice nepravedne a suđenje političko.
„Oluja“ je u službenoj javnosti opstojala kao briljantna oslobodilačka akcija bez mrlje. Spoznaja o masovnim zločinama se polako širila, ali se establišment „kao pijan plota“ držao teze o pojedinačnim, sporadičnim zločinima kokošara, desperadosa i usamljenih osvetnika.
Jednostavna i logična pitanja – zašto toliko zločina, zašto su cijela sela gorila tako dugo i paljena sistematski (dim se vidio s jadranske obale), te zašto su mjesec dana po „Oluji“ doneseni propisi kojima je izbjeglim Srbima praktički bio onemogućen povratak – nisu dobili odgovora.
Jer odgovori bi vodili zna se gdje.
Račun na naplatu
Prisjećam se prvih press konferencija aktivista Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava koji su 10-tak dana po „Oluji“ užasnuti dolazili s terena. Iskusni svećenik i novinar, tada član Odbora, don Živko Kustić, usprotivio se ekstenzivnom iznošenju tih zastrašujućih priča, jer će se to „iskoristiti protiv Hrvatske“. Dugogodišnji ministar vanjskih poslova Mate Granić neumorno je uvjeravao strane ambasadore da vlasti čine sve što mogu. Ali nisu činile.
I o tome se ovdje radi.
Generali Gotovina, Markač i Čermak u haškoj sudnici
Sada kada je suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku završeno cijeloj zemlji stiže račun na naplatu.
Jedan od branitelja hrvatskih generala, iskusni pravnik i svojedobni predstavnik hrvatske Vlade za odnose sa Sudom, Goran Mikuličić izjavio je da ovog suđenja ne bi ni bilo da su zločini sankcionirani u Hrvatskoj.
Tužiteljstvo se odlučilo za pravnu akrobaciju kako ne dovode u pitanje odluku Hrvatske da provede „Oluju“, niti Hrvatsku optužuju za zločine i za protjerivanje Srba, već su „taj plan imali članovi udruženog zločinačkog pothvata na čelu s Tuđmanom“.
Utoliko politički aspekt haškog sudovanja svakako postoji. Na koncu konca to je posebni sud, osnovan aktom UN-a, i on ocjenjuje kako pojedinačna djela i odgovornost, tako i kontekst. Svjedoci smo kontroverznih obrazloženja pojedinih presuda, gdje se isti događaj u jednoj presudi obrazlaže na jedan, a u drugoj na drugi način.
Svjedočili smo i trgovanju Tužiteljstva s pojedinim vladama.
Haškim sudom se politički pritiskalo vlade kada su izbjegavale svoje međunarodne obaveze.
Sve su vlade u regiji petljale sa Sudom. Političari u regiji manipulirali su Sudom. Svaki put je suđenje „našima“ bilo nepravedno i političko, a presude „drugima“ niske i razočaravajuće.
Sve je to točno.
Ali to je ipak sud. Meritoran i kvalificiran, prihvaćen od cijelog svijeta. Uz sve teškoće, suradnja s Haškim sudom je prihvaćena je i u sljednicama bivše Jugoslavije kao uvjet bez kojega nema izlaska iz izolacije i iz potencijalnog ratnog stanja.
Završetak farse s Ratkom Mladićem preduvjet je Srbiji da se ratna epoha završi.
Aktualna je hrvatska vlast dosta hladnokrvno podnijela suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku, prvim i jedinim hrvatskim generalima kojima se sudilo u Haagu. Ponavlja se mantra o čistoći „Oluje“ i uvjerenosti u njihovu nevinost, ali se ne histerizira javnost. Nema demonstracija, mitinga. Nekako paralelno žive istine i o bezgrešnoj „Oluji“ i o zločinima koji su se, eto, dogodili, ali „naši“ generali s njima nemaju veze.
Ostrašćeni politički napadi na Haški sud ostali su rezervat ekstremne desnice i stranaka koje okupljaju 3-4 posto biračkog tijela.
Optimisti bi rekli, i to je nešto.
Pravi će ispit nastupiti u trenutku izricanja presude.
Ne ulazim u sudski spis od 30.000 stranica, niti stručno mogu procijeniti argumente tužiteljstva i obrane. O tome će pravorijek uskoro izreći Sud.
Ali, ako se potvrdi optužnica, bit će političkih posljedica.
Političke elite bit će uskoro u prilici demonstrirati zrelost i sposobnost da povedu svoje građane u doista mirno stanje.
Bilo bi dobro i da bude pravosudnih posljedica u zemlji. Haag privodi svoju misiju kraju. Jer, političari su doista, a ne generali, osmislili „Oluju“. Legitimnu vojnu akciju u kojoj su se dogodili masovni ratni zločini.
A ima ih još živih. Političara. Koji tvrde da bi opet učinili sve isto.
Dopuštajući ih, ne sprječavajući ih i tvrdoglavo odbijajući da ih prizna tadašnja je vlast prouzrokovala međunarodnu izolaciju Hrvatske i zaustavila proces približavanja euro-atlanskim integracijama.
I, možda važnije od toga, politički lideri moralno su i civilizacijski devastirali Hrvatsku dopuštajući nedopustivo, braneći neobranjivo.
Svijet se nije dao zavarati tisućama pojedinačnih kaznenih prijava koje su uslijedile nakon „Oluje“. Bilo ih je gotovo 4.000, a doneseno je i nešto manje od 2.000 osuđujućih presuda. Za pojedinačna ubojstva, palež, pljačke. Ali niti jedna za ratni zločin. Stav je Tuđmanova pravosuđa bio da se u oslobodilačkom ratu ne može počiniti ratni zločin.
Kada su svjetski moćnici pritisnuli, izručeno je desetak bosanskohercegovačkih Hrvata, ujedno i državljana Republike Hrvatske, optuženih za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. HDZ je bez milosti izručio svoje najvjernije kadrove.
Nakon promjena 2000-te godine i donošenja saborske odluke o nadležnosti Međunarodnog suda u Haagu i za zločine u „Oluji“, tadašnja je koalicijska Račanova vlada, pod pritiskom pučistički raspoloženog HDZ-a i dijela vojnog establišmenta, dopustila osumnjičenom generalu Anti Gotovini bijeg, a ratnog zapovjednika Glavnog stožera HV pokojnog generala Janka Bobetka, odbila izručiti.
Već širom otvorena vrata EU opet su pritvorena, put usporen.
Račan je oprezno kalkulirao, otvorio prve procese za ratne zločine u zemlji (generalu Norcu), ali se pravio nevješt u pitanju Gotovine. Njegov je višegodišnji bijeg logistički podržavan i financiran iz Hrvatske.
Nikada nije provedena ozbiljna istraga da se utvrdi put novca, niti su zaštitnici Gotovine procesuirani. Javna je tajna da je logistiku pokrivao HDZ.
I tako su i Tuđman i Račan usporili Hrvatsku na putu u Europu. Ovaj potonji nastojeći smanjiti štetu koju je nanio prethodnik. Ili čuvajući svoj položaj, to je sada ionako manje važno.
Potom je Ivo Sanader, kada je postalo jasno da bez Gotovine u Haagu Hrvatska može zaboraviti europski put na dulje vrijeme, munjevito pronašao generala na ladanju na Kanarima i isporučio ga.
Jednostavna i logična pitanja – zašto toliko zločina, zašto su cijela sela gorila tako dugo i paljena sistematski (dim se vidio s jadranske obale), te zašto su mjesec dana po „Oluji“ doneseni propisi kojima je izbjeglim Srbima praktički bio onemogućen povratak – nisu dobili odgovora.
U međuvremenu je general-legionar priskrbio mitsku slavu neke vrste hajdučkog viteza. Javnost je sistematski držana u uvjerenju da su optužnice nepravedne a suđenje političko.
„Oluja“ je u službenoj javnosti opstojala kao briljantna oslobodilačka akcija bez mrlje. Spoznaja o masovnim zločinama se polako širila, ali se establišment „kao pijan plota“ držao teze o pojedinačnim, sporadičnim zločinima kokošara, desperadosa i usamljenih osvetnika.
Jednostavna i logična pitanja – zašto toliko zločina, zašto su cijela sela gorila tako dugo i paljena sistematski (dim se vidio s jadranske obale), te zašto su mjesec dana po „Oluji“ doneseni propisi kojima je izbjeglim Srbima praktički bio onemogućen povratak – nisu dobili odgovora.
Jer odgovori bi vodili zna se gdje.
Račun na naplatu
Prisjećam se prvih press konferencija aktivista Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava koji su 10-tak dana po „Oluji“ užasnuti dolazili s terena. Iskusni svećenik i novinar, tada član Odbora, don Živko Kustić, usprotivio se ekstenzivnom iznošenju tih zastrašujućih priča, jer će se to „iskoristiti protiv Hrvatske“. Dugogodišnji ministar vanjskih poslova Mate Granić neumorno je uvjeravao strane ambasadore da vlasti čine sve što mogu. Ali nisu činile.
I o tome se ovdje radi.
Sada kada je suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku završeno cijeloj zemlji stiže račun na naplatu.
Jedan od branitelja hrvatskih generala, iskusni pravnik i svojedobni predstavnik hrvatske Vlade za odnose sa Sudom, Goran Mikuličić izjavio je da ovog suđenja ne bi ni bilo da su zločini sankcionirani u Hrvatskoj.
Tužiteljstvo se odlučilo za pravnu akrobaciju kako ne dovode u pitanje odluku Hrvatske da provede „Oluju“, niti Hrvatsku optužuju za zločine i za protjerivanje Srba, već su „taj plan imali članovi udruženog zločinačkog pothvata na čelu s Tuđmanom“.
Utoliko politički aspekt haškog sudovanja svakako postoji. Na koncu konca to je posebni sud, osnovan aktom UN-a, i on ocjenjuje kako pojedinačna djela i odgovornost, tako i kontekst. Svjedoci smo kontroverznih obrazloženja pojedinih presuda, gdje se isti događaj u jednoj presudi obrazlaže na jedan, a u drugoj na drugi način.
Svjedočili smo i trgovanju Tužiteljstva s pojedinim vladama.
Haškim sudom se politički pritiskalo vlade kada su izbjegavale svoje međunarodne obaveze.
Sve su vlade u regiji petljale sa Sudom. Političari u regiji manipulirali su Sudom. Svaki put je suđenje „našima“ bilo nepravedno i političko, a presude „drugima“ niske i razočaravajuće.
Sve je to točno.
Ali to je ipak sud. Meritoran i kvalificiran, prihvaćen od cijelog svijeta. Uz sve teškoće, suradnja s Haškim sudom je prihvaćena je i u sljednicama bivše Jugoslavije kao uvjet bez kojega nema izlaska iz izolacije i iz potencijalnog ratnog stanja.
Završetak farse s Ratkom Mladićem preduvjet je Srbiji da se ratna epoha završi.
Aktualna je hrvatska vlast dosta hladnokrvno podnijela suđenje Gotovini, Markaču i Čermaku, prvim i jedinim hrvatskim generalima kojima se sudilo u Haagu. Ponavlja se mantra o čistoći „Oluje“ i uvjerenosti u njihovu nevinost, ali se ne histerizira javnost. Nema demonstracija, mitinga. Nekako paralelno žive istine i o bezgrešnoj „Oluji“ i o zločinima koji su se, eto, dogodili, ali „naši“ generali s njima nemaju veze.
Ostrašćeni politički napadi na Haški sud ostali su rezervat ekstremne desnice i stranaka koje okupljaju 3-4 posto biračkog tijela.
Bilo bi dobro i da bude pravosudnih posljedica u zemlji. Haag privodi svoju misiju kraju. Jer, političari su doista, a ne generali, osmislili „Oluju“. Legitimnu vojnu akciju u kojoj su se dogodili masovni ratni zločini.
Optimisti bi rekli, i to je nešto.
Pravi će ispit nastupiti u trenutku izricanja presude.
Ne ulazim u sudski spis od 30.000 stranica, niti stručno mogu procijeniti argumente tužiteljstva i obrane. O tome će pravorijek uskoro izreći Sud.
Ali, ako se potvrdi optužnica, bit će političkih posljedica.
Političke elite bit će uskoro u prilici demonstrirati zrelost i sposobnost da povedu svoje građane u doista mirno stanje.
Bilo bi dobro i da bude pravosudnih posljedica u zemlji. Haag privodi svoju misiju kraju. Jer, političari su doista, a ne generali, osmislili „Oluju“. Legitimnu vojnu akciju u kojoj su se dogodili masovni ratni zločini.
A ima ih još živih. Političara. Koji tvrde da bi opet učinili sve isto.
