Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Zatvoriti stranicu Drugoga svjetskog rata – svakako, ali kako?


Ines Šaškor
Odavanje počasti stradalim pripadnicima vojske NDH, jedna je u nizu gesta kojima Ivo Josipović iskazuje svoj politički projekt – suočavanje s prošlošću i uvažavanje svih žrtava, kako bi se moglo produktivno okrenuti budućnosti. Prethodno se deklarirao kao antifašist i baštinik partizanske tradicije.

Aktualni je hrvatski predsjednik odabrao svoj, politički način. Njegov Maribor i njegov Bleiburg neodvojiv je od govora u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i poklona hrvatskim, bošnjačkima i srpskim žrtvama u toj zemlji. Posjetio je i Jasenovac i Vukovar, dva snažna simbolična mjesta stradanja u Hrvatskoj. Kao završni, i vjerojatno najteži čin, ostaje i poklon srpskim žrtvama posljednjeg rata u Hrvatskoj. Javno se založio za spomen obilježje žrtvama ratnog zločina u splitskom vojnom zatvoru u Lori.

To je projekt koji bi mogao pridonijeti smirivanju žestokih polarizacija u društvu oko nedavne prošlosti. Pod uvjetom da se te političke geste prihvate integralno, a ne parcijalno i da polazište budu činjenice.

Vrijedna misija, dostojna poštovanja. I s mnogim upitnicima.

Jedan je upitnik dodao i sam Josipović, a zove se – Bleiburg. Tamo je položio vijenac ispred spomen-ploče na kojoj piše: „U čast i slavu poginuloj hrvatskoj vojsci. Svibanj 1945“ . Koja čast? Koja slava? Koja hrvatska vojska? Riječ je o najsramnijoj oružanoj formaciji u hrvatskoj povijesti, krivoj za smrt više stotina tisuća ljudi. Spomenik su postavili preživjeli pripadnici te vojske, ustaški emigranti i svake godine u svibnju veličali svoju propalu državu i ideju, uz pripadajuću crnokošuljašku ikonografiju. Nakon uspostava nove hrvatske države, preuzela se ta emigrantska matrica, malo ublažila izravna fašistička retorika i - eto Bleiburga kao mitskog mjesta stradanja Hrvata od strane divljačkih jugokomunista.

Desetljećima prešućivena odmazda pobjednika iza Drugog svjetskog rata ustupila je mjesto interpretaciji poraženih. A ti poraženi nisu samo vojnički gubitnička strana, to je zločinačka strana. U tome je problem s Bleiburgom i s današnjom hrvatskom stvarnošću. A to nije zdrava podloga za zatvaranje stranice Drugog svjetskog rata.

Drugi svjetski rat posljednji je veliki starinski rat u kojemu su pobjednici krojili pravdu, bez milosti i bez posljedica se obračunavši s poraženima. Nitko nije niti hoće odgovarati za Hirošimu, za Dresden, za stotine tisuća silovanih njemačkih žena, za milijune deportiranih Nijemaca iz Sudeta, Mazurije, cijele istočne Pruske, s Balkana, za njihove patnje u poslijeratnim logorima. Strašno? Naravno da jest. Ali prije toga dogodili su se deseci milijuna ubijenih.

Nakon Drugog svjetskog rata, pravda i osveta su se spojile. Nirnberški sud je bio i pedagoški sud. Bilo je masovnih strijeljanja, deportacija, progona. 30.000 Francuza kolaboracionista je giljotinirano. 'Nacionalnu čast' je po hitnom postupku izgubilo na tisuće francuskih, nizozemskih, belgijskih, jugoslavenskih umjetnika-kolaboranata, kojima im je na nekoliko godina zabranjeno javno djelovanje. 70 godina je trebalo da istina o Katynu dopre na obje strane i da bude prihvaćena.

U tom kontekstu treba gledati i na poslijeratne odmazde na ovim prostorima. Njih je bilo i bile su strašne. Milijun žrtava prije toga su još strašnije.

Međutim, tu se nije radilo samo o odmazdi pobjednika i komunističkoj nakani da usput obračuna s potencijalnim političkim protivnicima. Uspostavljen je svojevrsni „pakt zaborava“, ne poput onog španjolskog iz Moncloe iz 1977. godine kojim su frankisti i ljevičari odlučili krenuti dalje, bez međusobnog progona i uspostavljajući demokratske institucije. Ovdje je bila riječ o nametnutom zaboravu za koji se držalo da će potisnuti strahote i dopustiti živima da krenu dalje. Sjećanja su živjela u obiteljskoj memoriji, dobivajući značaj koji su im pridavale privatne povijesti.

I stvorile frustraciju koja je dijelom eksplodirala 90-tih. Ali to se nije dogodilo spontano.

Zakumflirani neofašizam

U velebitskoj zabiti, u Jadovnu iznad Gospića od 18. lipnja do konca kolovoza 1941. godine ustaše su ubile najmanje 24.000 ljudi, Srba, Židova i komunista. Dinamika ubijanja u tom logoru, s obzirom da je postojao 10 tjedana, nadmašila je jasenovačku. Samo u ljeto 1941. u Lici je ubijeno više od 4.000 Srba, na Kordunu u desetak dana kolovoza više od 1.500. U Zagrebu je u ljeto 1941. strijeljano oko 250 Židova i komunista. Tom smrtopisu kao da nema kraja.

Kada se govori o poslijeratnim odmazdama ne smiju se zaboraviti ove i stotine drugih stravičnih brojki. A one su nestale iz hrvatskih udžbenika, iz medija, iz intelektualnih rasprava, iz govora političara. Tisuće spomenika je sistematski, dinamitom srušeno, među njima i djela Vojina Bakića, Bogdana Bogdanovića, Antuna Augustinčića. I nisu obnovljeni.

U Domovinskom ratu u Hrvatskoj bilo je 15.000 žrtava. Srpske žrtve se još službeno ne pribrajaju. U najnovijim ratovima na ovim prostorima računa se da je bilo oko 100 tisuća poginulih. Strašno. I deset puta manje nego u Drugom svjetskom ratu.

Svako zdravo društvo treba se suočiti s tamnim mrljama iz svoje prošlosti i zrelo se prema njima odnositi.

Nacionalne revolucije koje su nastupile koncem 80-tih i 90-tih godina trebale su za svoje ciljeve i homogenizaciju vlastitih nacija nove mitove, one koji će najbrže razoriti tkivo dotadašnjeg društva u rasulu. Našle su ga udarom na antifašističku prošlost kao na „komunističku prevaru“. U Srbiji je kokarda zamijenila petokraku, u Hrvatskoj su poslijeratne žrtve pobjedničke odmazde postali „hrvatski domoljubi koje su likvidirali jugokomunisti kako bi zatrli sve hrvatsko“.

Srpska povjesničarka Olivera Milosavljević opisuje taj proces: „Prvi nacionalistički talas je pokušao da partizanski pokret potpuno izbriše iz istorije i da na mesto njega postavi četnički pokret... Krajnja konsekvenca rehabilitacije kolaboracionista može da bude samo rehabilitacija fašizma. Koji je uopšte cilj izjednačavanja komunizma i fašizma nego rehabilitacija fašizma, njegovo normalizovanje.“

Ova tendencija nije samo balkanski fenomen. Međunarodni Opservatorij za praćenje i analizu neofašizma ustanovio je 2009. godine da se fašizam danas javlja u kriptičkom obliku, zakamufliran iza generičkog antikomunizma.

Partizanski antifašistički pokret, predvođen komunistima, jedina je djelatna borbena formacija koji se na ovim prostorima oduprla nacifašizmu. I koja ga je pobijedila. Uz neopisiva stradanja. Priče o Draži Mihailoviću kao o antifašističkom borcu uvredljiva je zdravom razumu. Zvjerstva koja su njegovi četnici počinili nadmašuju maglovite otporaške ideje piknika na Ravnoj Gori iz svibnja 1941. godine. U NDH još je manje dokaza o bilo kakvom otporu fašizmu, osim onog partizanskog. Pokušaj da se od Alojzija Stepinca napravi uzornog antifašistu je, blago rečeno, upitan.

Ali, u javnom životu novonastalih država, revizionističke teze su se polako udomaćile. One nisu tako agresivne kao ranih 1990-tih, ali žive paralelno sa stvarnom povijesnom istinom.

Doista, potrebno je zatvoriti stranicu koja se zove Drugi svjetski rat.

Ponajprije istinom. Tada je vladao konsenzus saveznika da nacifašizam treba pobijediti svim sredstvima, bez milosti. Današnja preispitivanja stradanja poraženih dio su civilizacijskog imperativa, koji i za najstrašnije zločince zahtijeva sudski postupak. To nikako ne treba miješati s rehabilitacijom fašizma.

Trideset i tri godine nakon Pakta iz Moncloe španjolska je vlada donijela propise kojima je s javnih mjesta uklonila sva obilježja frankizma.
  • 16x9 Image

    Ines Šaškor

    Od početka, 1994. godine, pa sve do zatvaranja, 31.12. 2003. godine, bila urednica Zagrebačkog dopisništva RSE. Autorica kolumne Zrno soli na portalu RSE.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG