Svjetska populacija raste dok se naša sposobnost za održivi život na Zemlji sužava, to se moramo promijeniti prije nego što to priroda učini za nas.
Dan sedam milijarditog stanovnika je otrežnjavajući podsjetnik na nevolje naše planete.
Povećavamo se brzinom od 10 hiljada na sat. Srednjoročna prognoza UN je 9,3 milijarde ljudi do 2050., ali raspon varira od 2,5 milijarde - ukupne svjetske populacije od 1950 - i to zavisi od toga kako ćemo funkcionisati.
Svaka nova osoba treba hranu, vodu i energiju, a proizvodi dodatno smeće i zagađenje i tako okreće točak našeg ukupnog uticaja na planetu i usporava taj točak za sve koji ga dijele, za bogate mnogo više nego za siromašne.
Po definiciji, ukupan uticaj i potrošnja je utvrđena mjerenjem prosjeka po osobi pomnoženo s brojem ljudi.
Sve probleme zaštite životne sredine (i mnoge ekonomske i socijalne) je lakše riješiti s manje ljudi, a na kraju je i nemoguće sa sve više njih.
Od kada smo prošli jednu milijardu 1800., naš priraštaj i potrošnja su već uzrokovali klimatske promjene, rast nivoa mora, proširenje pustinje i "šesto izumiranje" životinjskih vrsta.
Naš rast je u velikoj mjeri finansiran od rapidnog iskorištavanja prirodnih bogatstava (fosilna goriva, minerali, podzemne vode, plodnost tla, šume, ribarstvo i biološka raznolikost), a ne održivim upravljanjem prirodnim resursima.
Naše globalno snabdijevanje hranom veoma zavisi od jeftine nafte i vode. Ipak, naftni vrh diže cijene, dok se uništavnje vitalih izvora vode sprovodi u mnogim zemljama.
Ruke na zemlji, ilustrativna fotografija
Tako naša populacija raste u isto vrijeme kao i broj ljudi na Zemlji koji može da dijeli održivi razvoj, dok će širenje industrijalizacije i zapadne potrošnje samo ubrzati taj proces.
Siromašni bi trebali biti bogatiji, ali uz visoke stope nataliteta, kombinovano sa osiromašenim resursima i degradacijom prirode aktivno će ometati taj razvoj.
Prijelomna tačka je da se neograničeni rast populacije fizički onemogući i u konačnici to će se sigurno u nekom trenutku i dogoditi.
Ili ranije kroz manje rođenih uz korištenje kontracepcije i (ne -prisilne) politike populacije, na "human" način, - ili kasnije kroz više smrtnih slučajeva od gladi, bolesti, rata, takozvanom "prirodnim" načinom.
Kao što je Maurice Strong, generalni sekretar 1992. na Samitu o planeti Zemlji, rekla: "Ili ćemo sami smanjiti broj dobrovoljno, ili će priroda to učiniti za nas brutalno".
Neki ljudi, posebno George Monbiot, tvrde da je prekomjerna potrošnja zapada jedini krivac.
Naravno, on je u pravu kada kaže da da je naš samopopustljivi stil života strašno nepravedan, i da se mora postati mnogo skromniji - svaki novi Britanac ima emisiju ugljenog dioksida od 22 puta više od onog na Malaviju, pa bi tako 10 miliona više ljudi u Velikoj Britaniji u ONS projekatu za 2033. iznosio koliko i 220 miliona Malavijaca.
Performans aktivista za zaštitu planete tokom dana zemlje, Sarajevo, 25. april 2011.
Ali svi siromašni ljudi žele da postanu bogatiji, ako uspiju, njihov broj će se računati kao neizmjerljiv.
Zato je Kampanja za pitanje popucije, važana za stabilizaciju britanske, kao i globalne populacije i utiče na kulturni pomak u korist manjih porodica ovdje, dok značajano povećava prioritet i sredstva za planiranje porodice i osnaživanje ženskih programa u zemljama u razvoju, što omogućava da se 215 miliona žena suoči sa kontracepcijom za kontrolu vlastite plodnosti.
Možda možemo nahraniti 9,3 milijardi ljudi u periodu od 39 godina, ne znam. Jedva uspijevamo naharniti sedam milijardi sada.
No, Norman Borlaug, je primajući Nobelovu nagradu za mir 1970. za svoju "zelenu revoluciju", rekao: "Ja sam vam samo kupio 40-godišnji prostor za disanje da stabilizujete svoju populaciju."
U konačnici planete, optimalna populacija pruža najbolji kvalitet života za sve, jasno je mnogo manji od maksimuma, dopušta goli opstanak.
Što nas je više, manje je za svakoga, manje ljudi znači bolji život.
Roger Martin je predsjednik društva Pitanje populacije.
