Tijana Cvjetićanin iz Istinomjera, inicijative fokusirane na promociju odgovornosti političkih stranki i nosioca javnih funkcija,za „Zašto?“ govori o ustaljenoj praksi bosanskohercegovačkih političara da koriste zapaljivu retoriku i izjave bez pokrića. Nedavno zaustavljanje konvoja sa migrantima pri premještanju iz Sarajeva ka izbjegličkom kampu Salakovac u Hercegovačko – neretvanskom kantonu, kako kaže Cvjetićanin donijelo je, osim izjave državnog ministra sigurnosti Dragana Mektića i druge problematične izjave.
- Bez pokrića
Same izjave koje su dolazile od zvaničnika iz HNK u tom trenutku su bile strašne, Mektićeve izjave isto uznemiravajuće. I to je nešto što se u suštini stalno dešava. Ovdje ljudi koji vrše javne funkcije sebi dozvoljavaju da vrlo često izgovaraju stvari za koje, ili nemaju pokriće ili su preuveličane ili su prosto netačne. To je nešto što mi unazad osam godina kontinuirano pratimo.
- Dvije dimenzije
Ono što njih podstiče da se tako ponašaju jeste što nema nikakvih posljedica za njih nakon takvih izjava. Znači, to nije nešto što smeta njihovim glasačima. I to je ključna stvar. Sa jedne strane postoji taj jedan zabrinjavajući odnos prema političarima koji se više poštuju što su agresivniji, što su skandalozniji. Milorad Dodik je možda najbolji primjer za to.
To je jedna dimenzija zbog koje oni ne brinu previše o tome šta govore. Možda čak nastoje da budu što agresivniji u takvim svojim istupima.
A druga dimenzija je ta što je to jedna utakmica koja se između njih dešava i što se jedni s drugima zapravo konstantno takmiče u tome ko će dati što skandalozniju izjavu. I kao što rekoh o činjenici, o istinama, zaista tu ne vode previše računa.
- Glasanje kao mehanizam
Najbolji neformalni mehanizam za takvo nešto je izlazak na izbore i glasanje. I to je jedino što stvarno ima efekta. Isto tako ako imate medije koji objavljuju lažne informacije, najbolji način da ih za to kaznite jeste da ih ne čitate i da ih ne pratite.
Što se tiče formalnih mehanizama, jako je komplikovano, zapravo, uspostaviti mehanizam kojim se sankcioniše javni govor. U slučajukada takve stvari izgovara osoba koja ima javnu funkciju, postoje neki mehanizmi kao što su recimo etički kodeksi za, recimo parlamente,koji bi se isto tako trebali primjenjivati na predstavnike i predstavnice izvršne vlasti. Ali govoriti o zakonskim mehanizmima za sankcionisanje javnog govora je jako teško zato što se onda postavlja pitanje kako povući granicu između cenzure, između represije, i između sankcionisanja govora mržnje, širenja dezinformacija, širenja opasnih dezinformacija što je isto često slučaj. I to je pitanje za koje nisam sigurna da je ijedna država našla pravo rješenje.
- Ciljne grupe
U takvim izjavama se zapravo ciljaju ljudi koji u tom nekom etosu političkom žive već nekoliko decenija u kojima se religioznost, pripadnost određenoj entičkoj grupi potenciraju kao najvažniji elementi njihovog identiteta i što više se na njima insistira, to je bolja poruka poslatatoj vrsti ciljne grupe. I ponovo to je nešto što apsolutno svi političari u Bosni i Hercegovini rade i mislim da se konstatno, kako sam već rekla, takmiče ko će poslati jaču poruku te vrste.
Šta takav diskurs radi izgradnji demokratske kulture, institucija, povjerenja u državu, međusobnog povjerenja, to je vrlo jasno. On ima apsolutno negativan efekat na njega.
Ali sa aspekta nekoga ko da takvu izjavu, to nije uopšte nešto o čemu se razmišlja. Razmišlja se o tome hoće li ta poruka biti prihvaćena na način koji odgovara toj osobi, toj političkoj partiji, toj nekoj političkoj agendi. I bojim se da je, nažalost, odgovor u većini slučajeva da hoće, jer to je što se vidi ponovo iz izbornih rezultata: jedna vrsta političkog marketinga koji ovdje očigledno radi posao zbog kojeg se i stavlja u pogon.
Facebook Forum