Pišu: Tetiana Iarmoshchuk i Tony Wesolowsky
Nataliju su 2015. godine, u gradu Donjeck na istoku Ukrajine, priveli separatisti koje podržava Rusija, optuživši je da je "špijunirala" za vladu u Kijevu.
U zgradi u kojoj se ranije nalazilo regionalno sjedište Službe bezbjednosti Ukrajine (SBU), kako je kasnije ispričala, bila je zatvorena, pretučena, silovana i ostavljena bez medicinske pomoći, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.
"Doveli su me do jednog od stražara. Razljutila sam i pitala: "Što je ovo? Je li ovo neka šala? Nemoguće je ostati tamo", rekla je Natalija (40) za ukrajinsku nevladinu organizaciju.
"'Oh, postoji li nešto što vam se ne sviđa?' - rekao je stražar. 'Dajte je našim momcima i oni će je rastrgati.' Doveli su me u tu sobu gdje su svi bili pijani; bio je takav smrad. Bacili su mi jastuk preko glave, držali me za ruke i silovali", rekla je. "Ne sjećam se ni njihovih lica. Sjećam se jednog: bio je bradat, neobrijan i užasno je smrdio."
Natalija je provela dvije godine kao zarobljenica u Donjecku, glavnom gradu provincije na istoku Ukrajine, gdje je u aprilu 2014. izbio rat između proruskih separatista i ukrajinskih snaga, mjesec dana nakon što je Rusija zauzela ukrajinsko poluostrvo Krim. Više od 13.000 ljudi stradalo je u kontinuiranom sukobu, a separatisti još uvijek drže dijelove Donjecke i Luganske regije.
Nakon puštanja, Natalija je ukrajinskim vlastima, koje nikada nisu pokrenule slučaj, ispričala svoje muke. "Kao što mi je objasnio tužilac, ne postoji način da se to dokaže", prepričala je ukrajinskim aktivistima za ljudska prava.
Natalijinu priču dokumentovali su istraživači iz Istočno-ukrajinskog centra za građanske inicijative (EUCCI). U studiji iz 2017., koja se temelji na intervjuima s gotovo 300 žena i muškaraca, organizacija je navela da je svaki četvrti prijavio neki oblik seksualnog nasilja kojeg su počinili separatisti.
Danas, i Natalija i druge žrtve seksualnog nasilja počinjenog u dijelovima Donbasa koje kontrolišu proruski separatisti, još uvijek čekaju da se njihovi zlostavljači suoče s pravdom.
Volodimir Šerbačenko, čelnik EUCCI-a, rekao je da je ukrajinski pravosudni sistem oprezan u vođenju takvih slučajeva.
"Problem je u tome što se ljudi koji rade u pravosudnom sistemu, od advokata i istražioca do tužilaca i SBU-a, ne žele boriti s tim. U takvim slučajevima nasilje je počinjeno prije nekoliko mjeseci odnosno nekoliko godina. To je vrlo teško istražiti", rekao je za Karent tajm (Current Time), medijski projekat na ruskom jeziku koji RFE/RL vodi u saradnji s Glasom Amerike (VOA). "Žrtve se žale da ih čak obeshrabruju; kažu im da su takve istrage uzaludne."
Glavna prepreka je to što mnogi navodni počinioci ostaju na područjima izvan kontrole Kijeva, a Šerbačenko tvrdi da Kijev treba apelovati na međunarodnu pomoć.
Predstavnici žrtava seksualnog nasilja počinjenog u Donbasu kažu da je takvih slučajeva na hiljade, a neuspjeh Ukrajine da ratifikuje sporazum o Međunarodnom krivičnom sudu - gdje bi se takva djela mogla kvalifikovati kao ratni zločin - ostaje glavni kamen spoticanja za žrtve koje traže pravdu.
'Lažni sram'
Čak i ako bi Kijev imao bolje načine za dosezanje osumnjičenih zlostavljača, postoje i druge prepreke pravdi.
"Samo oni koji su to doživjeli mogu razumjeti one koji su to doživjeli", rekla je za Karent tajm Valentina Bučok, koju su separatisti zarobili u Donjecku u februaru 2017. godine. "Uz to, postoji i lažna sramota i osuda po kojoj je žrtva kriva. A vlada se velikim dijelom distancirala od svega, od ratnih zarobljenika, talaca, a posebno žrtava rodno uvjetovanog nasilja."
Bučok tvrdi da je uhvaćena na ulici usred radnog dana, a optužena je za "špijunažu" zbog nekoliko fotografija zgrada pronađenih u mobitelu.
Separatisti su je osudili na 17 godina zatvora i mjesecima su je držali u takozvanom centru Isolacija, koji je prije rata bio napuštena fabrika koja je pretvorena u umjetničku galeriju. Separatisti su zauzeli zgradu ubrzo nakon što su u maju 2014. preuzeli kontrolu nad gradom Donjeckom.
Bučok (55) je puštena u decembru 2017. tokom razmjene zarobljenika između Ukrajine i snaga koje podržava Rusija.
"Ti ljudi su do srži bolesni. Silovanje je za njih samo metoda mučenja. Bila je jedna djevojka koja je užasno patila zbog svih nas. Učinili su joj grozne stvari - više osoba ju je silovalo više puta na izopačen način”, rekla je. "Razodijevena sam i fotografisana sam čim sam zarobljena. Upravo u kancelariji. Jednostavno su uživali u činjenici da imaju moć i da s osobom mogu raditi što god žele."
"Odvedene smo u kupatilo, sve smo bile starije više od 50 godina, a to žensko kupatilo, ne samo da su uslovi bili nehigijenski, već je tu bila i gomila muškaraca. Ti muškarci vas gledaju i smiju se. Nije baš ugodno. Osjećate se kao da ste niko", rekla je Bučok. "Jednostavno te unište."
Mučna slika
Irina Dovhanj kaže da ju je vrijeme provedeno u zarobljeništvu toliko traumatizovalo da se nije mogla "šminkati, lakirati nokte, nositi haljinu. Jednostavno nisam željela da iko obraća pažnju na mene kao na ženu."
Dovhanj je radila kao kozmetičarka u Donjecku, gdje su je separatisti priveli u avgustu 2014. Također je optužena da je špijunirala za Kijev. U to vrijeme njena porodica je živjela u Mariupolju, gradu pod kontrolom vlade u regiji Donjeck na Azovskom moru.
Pretučena je, pucano je na nju tako da joj je metak okrznuo uho i prijećeno joj je silovanjem.
Dovhanj je također bila izložena javnom ponižavanju što je zabilježeno na fotografiji koja je privukla svjetsku pažnju i koja je možda dovela do njenog puštanja nakon pet dana zatočeništva. Bila je vezana za stup u centru Donjecka, prekrivena ukrajinskom zastavom i prisiljena držati plakat na kojem je pisalo: "Ona je špijun i ubica djece."
Prolaznici su je podvrgavali zlostavljanju, uključujući udarce nogama, a jedan od tih udaraca zabilježen je na fotografiji koja je postala viralna.
"To su ljudi bez ikakvih moralnih principa", rekla je Dovhanj. "To su ljudi koji su prije bili radnici i pijanice, a sada odjednom nikome nisu odgovarali."
"Na tabletu sam imala fotografije svoje 15-godišnje kćeri. Počeli su mi govoriti da će je pronaći i dovesti tamo", kazala je Dovhanj dodajući da su separatisti najokrutnije i najgrublje prijetili da će silovati njenu kćer, čim je dovedu.
Dovhanj je rekla da su u Isolaciji žene često držali u prostoru nekadašnje tuš kabine iznad koje je bila postavljena nadzorna kamera i da je bilo nemoguće pobjeći zbog rešetke koja je blokirala izlaz.
"Ženu bi tu doveli na nedjelju dana, dali bi joj vrč od pet litara da ga koristi kao toalet. Sve vrijeme oni [separatisti] su posmatrali", ispričala je Dovhanj.
Nejasno je koliko je žrtava seksualnog nasilja bilo u dijelu istočne Ukrajine koji kontrolišu separatisti.
"Još uvijek pravimo jedinstvenu bazu podataka za dokumentovanje tog zločina.
A budući da vlada to još nije unijela u jedinstveni registar, budući da je još uvijek nejasno kako kvalifikovati te zločine, nema čvrste statistike", rekla je Neli Jakovljeva, zamjenica šefa parlamentarnog pododbora za ravnopravnost polova i nediskriminaciju. "Ako to ne uspijemo upratiti i zabilježiti na područjima Ukrajine pod vladinom kontrolom, tada nam je ono što se događa na nekontrolisanim teritorijima gotovo nepoznato."
Žrtve seksualnog nasilja na područjima Donbasa pod kontrolom separatista "broje se u hiljadama", rekla je ukrajinska vladina ombudsmenka za rodnu politiku Katerina Levčenko.
Levčenko je kazala da je dio razloga zbog kojeg se ukrajinsko ministarstvo pravde nije riješilo problema "neusaglašenost" ukrajinskog zakona i "odredbi međunarodnog krivičnog i humanitarnog prava".
Jakovljeva je rekla da se veliki dio toga svodi na neuspjeh Ukrajine da se formalno pridruži Međunarodnom krivičnom sudu.
Osnovan je kao međuvladina organizacija u Hagu 2002. godine ugovorom poznatim pod nazivom Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda.
"Ukrajina još nije ratifikovala Rimski statut, pa ukrajinsko zakonodavstvo ne sadrži samu kvalifikaciju - silovanje, prisilno svlačenje, prisilna trudnoća, prisilna sterilizacija - što je predviđeno Rimskim statutom", rekla je Jakovljeva.