Dostupni linkovi

Za poljske konzervativce Istanbulska konvencija gora od komunizma


Žene na protestima za pravo na abortus u Varšavi nose kišobrane sa sloganima, oktobar 2016.

Poljska je najavila da će se povući iz Istanbulske konvencije Vijeća Evrope iz 2011. o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici koju je ta zemlja potpisala 2012., a ratificirala je 2015. godine.

“Ona je veliko zlo, nepravda, nešto krajnje ponižavajuće jer tako važne teme (nasilje u obitelji i nasilje nad ženama) ideološki iskorištavaju neo-marksisti i pristalice rodne ideologije koji tako pokušavaju nametnuti svoja ideološka uvjerenja. To je razlog zbog kojeg Konvenciju treba otkazati”, izjavio je zamjenik ministra pravosuđa Marcin Romanowski.

Time je ponovio ključne stavove poljskih konzervativaca koji inzistiraju da je Istanbulska konvencija povezana sa “dženderizmom” i “rodnom ideologijom gorom od komunizma” te da “konvencija predviđa obrazovanje djece i mladih o formiranju homoseksualnih obitelji”.

Glavna tajnica Vijeća Evrope Marija Pejčinović-Burić nazvala je razvoj događaja u Poljskoj “alarmantnim”.

“Najave vladinih dužnosnika da bi se Poljska trebala povući iz Istanbulske konvencije su alarmantne. Istanbulska konvencija ključni je međunarodni ugovor Vijeća Europe za borbu protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji - i to je njegov jedini cilj. Ako postoje zablude ili nesporazumi u vezi s Konvencijom, spremni smo ih objasniti u konstruktivnom dijalogu. Napuštanje Istanbulske konvencije bilo bi izrazito žalosno i veliki korak unatrag u zaštiti žena od nasilja u Evropi”, navela je Pejčinović-Burić na službenoj stranici Vijeća Evrope.

Guy Verhofstadt, bivši belgijski premijer i zastupnik u Evropskom parlamentu, opisao je odluku Poljske kao “skandaloznu”.

“Nasilje nije tradicionalna vrijednost. EU i sve njezine članice potpisale su Istanbulsku konvenciju jer Evropa se zalaže za ljudska prava, jednakost i pristojnost”, dodao je.

Utjecaj Katoličke crkve

Vladajuća stranka Zakona i pravde (PiS) i njezini koalicijski partneri usko su povezani s Katoličkom crkvom, a vlada je obećala da će promicati “tradicionalne obiteljske vrijednosti”.

Poljski ministar pravosuđa Zbigniew Ziobro ocijenio je ranije da poljski zakoni “ispunjavaju sve standarde Istanbulske konvencije o zaštiti žena od nasilja i osiguravanju sigurnosti žrtava nasilja u obitelji”.

Naglasio je i da Istanbulska konvencija “krši prava roditelja” te da smatraju da su “roditelji odgovorni za seksualno obrazovanje djece te se tu nijedna institucija ne smije miješati”.

Poljsko društvo duboko je podijeljeno između tradicionalista odanih moćnoj Katoličkoj crkvi i sekularnih Poljaka koji teže većoj liberalizaciji. To je pokazao i drugi krug predsjedničkih izbora održan 12. jula 2020. kad je kandidat konzervativne stranke Pravo i pravda (PiS) Andrzej Duda osvojio 51 posto, a protukandidat liberalno-konzervativne Građanske platforme (PO) Rafal Trzaskovski 49 posto glasova. Duda je, između ostalog, tokom kampanje govorio da je “LBGT ideologija destruktivnija od komunizma protiv kojeg su se njegovi roditelji borili 40 godina”.

Poljska vladajuća konzervativna, desničarska stranka Pravo i pravda (PiS) koja je stala iza Dude je, otkako je došla na vlast, donijela niz zakona koji su izazvali kritike Evropske unije i Vijeća Evrope, a kojima su umanjivana prava žena, manjina i LGBTIQ+ osoba. Godine 2017.

Evropska komisija je pokrenula postupak bez presedana protiv Poljske zbog “sustavnih prijetnji” koje predstavljaju izmjene zakona, zbog kojeg se glasačko pravo Poljske u EU institucijama može obustaviti, no malo je mogućnosti za kažnjavanje neke države članice zbog čega u službenoj Varšavi nisu previše zabrinuti.

Primjerice, pobačaji u Poljskoj dopušteni su samo u slučaju nekih fetalnih abnormalnosti, silovanja, incesta ili prijetnje majčinom zdravlju. U maju dok je Poljska bila zatvorena zbog pandemije COVID-a 19, poljski vladajući zakonodavci su s 375 glasova “Za” i 68 glasova “protiv” usvojili su nacrt zakona kojim bi se zabranio pobačaj i u slučaju fetalnih abnormalnosti, odnosno majka bi morala roditi dijete i u slučaju da doktori procijene da će beba umrijeti ubrzo nakon poroda.

Usvojen je i nacrt zakona o zabrani seksualnog obrazovanja u školama za koji predlagači kažu da mu je cilj “borba protiv pedofilije i ranog promiskuiteta”, a za kojeg kritičari tvrde da je direktno usmjeren protiv gej osoba koje bi se, kažu, zakonski izjednačile s pedofilima. Nacrti su poslani pred parlamentarne komisije i još uvijek nisu usvojeni i stupili na snagu.

Međutim, čak i u slučajevima kada je pobačaj zakonski dopušten, mnoge se Poljakinje u ovoj većinski katoličkoj zemlji moraju potruditi pronaći bolnice koje će obavljati postupak budući da se većina liječnika poziva na priziv savjesti, odnosno izjasni se da je to protiv njihovih religijskih uvjerenja.

Novim majskim nacrtom zakona bolnice i liječnici bi mogli odbiti izvršiti pobačaj, ali ne bi morali upućivati pacijentice u drugu bolnicu u kojoj bi to eventualno mogle obaviti. Kontracepcija je u Poljskoj teško dostupna, a lijekovi za prekid trudnoće zabranjeni su zakonom, pa Poljakinje najčešće za ovakvu intervenciju idu u Njemačku ili druge zemlje. Izmjenama krivičnog zakona sudovi mogu osuditi osobe koje pružaju podršku ženama koje su prošle abortus, a koji je izveden izvan zemlje zbog ograničenja poljskog zakona, a zabranjen je i sistem podrške ženama koje žele izvesti pobačaj izvan Poljske.

Pet poljskih regija (vojvodstava) proglasilo se ranije “LGBT free zonama” što je izazvalo novu reakciju Evropske komisije koja je prijetila ukidanje financiranja projekata iz fondova EU-a u tim dijelovima Poljske.

Upravitelji tih regija (vojvode) su, kao i predsjednik Duda i još nekolicina poljskih dužnosnika, potpisali i Obiteljsku povelju, kojom se predlaže i zabrana gej brakova kao i predavanje o LGBTIQ+ pitanjima u školama.

Poljski zakonodavci donijeli su početkom 2020. zakone prema kojima se suci mogu suočiti s disciplinskim mjerama ako donesu presude s kojima se vlada ne slaže. I prema ocjeni Evropske komisije i Venecijanske komisije, takve zakonske izmjene urušavaju neovisnost pravosuđa i krše pravne zahtjeve EU-a koje moraju ispuniti sve države članice.

Treba reći da podršku zabrani pobačaja, jednako kao i protivljenje istospolnim brakovima, uklanjanju križeva iz škola i drugih javnih ustanova, podršku kriminalizaciji lakih droga, kockanja i (katoličkoj) vjeronauci u školama pružaju i zastupnici glavne opozicijske Građanske platforme, koja se definira kao liberalno-konzervativna, kršćansko-demokratska stranka desnog centra.

Međutim, problem za Evropsku uniju je što može poduzeti jako malo akcija protiv Poljske ili bilo koje druge države članice, osim pokretanja postupka pred Evropskim sudom pravde. Taj sud može naložiti nacionalnim sudovima da ne primjenjuju zakone koji nisu u skladu s evropskim, međutim nacionalni sudovi to mogu odbiti čime se postupak vraća na političko tlo.

Teoretski, Brisel može pokušati ukinuti poljsko pravo glasa unutar EU institucija, no za to bi morale glasati druge zemlje članice, od kojih neke, primjerice Mađarska, također krše pravila EU-a tako da je takvu vrstu kazne teško očekivati.

Prva Turska, posljednja Irska

Evropska unija je kao institucija potpisala konvenciju 2017. i aktivno je promovirala ratifikaciju u zemljama članicama koje to nisu ranije uradile. Međutim, širom Evrope osnovani su pokreti protiv te konvencije, a najviše ih je u Poljskoj, Belgiji, Bugarskoj, Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Španjolskoj.

Primjerice, Hrvatska je, unatoč velikom pritisku konzervativnih krugova i Katoličke crkve, ratificirala konvenciju 2018. godine. Odmah nakon toga sakupljani su potpisi za referendum za izlazak Hrvatske iz Istanbulske konvencije, zajedno s referendumom kojim bi se izmijenilo izborno zakonodavstvo, a manjinskim zastupnicima ograničilo prava, no referendum je odbijen jer nije sakupljeno dovoljno potpisa.

Crna Gora ju je potpisala 2011., a stupila je na snagu 2013. Srbija je ratificirala Istanbulsku konvenciju 2013. godine, a taj dokument je stupio na snagu u avgustu 2014. godine, kao i u Bosni i Hercegovini. Slovenija ju je ratificirala 2015., a Makedonija 2018. godine.

Svrha Konvencije je zaštititi žene od svih oblika nasilja te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicati punu ravnopravnost žena i muškaraca, uključujući i osnaživanje žena, izraditi sveobuhvatni okvir, politike i mjere za zaštitu i pomoć svim žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, promicati međunarodnu suradnju radi suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te pružiti potporu i pomoć organizacijama i tijelima nadležnim za provedbu zakona učinkovitom suradnjom radi usvajanja sveobuhvatnog pristupa suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

Prva zemlja koja ju je usvojila bila je Turska, a nakon toga su je usvojile i ratificirale 34 zemlje članice Vijeća Evrope.

Konvenciju nije potpisala Rusija, dok je Sjedinjene Države, Latvija, Litva, Češka, Slovačka, Ukrajina, Mađarska, Bugarska, Armenija i Moldavija još nisu ratificirale. Bugarski Ustavni sud ju je proglasio neustavnom, a njeno usvajanje u Slovačkoj odbijeno je u tamošnjem parlamentu.

Osim SAD-a, u pisanju Istanbulske konvencije sudjelovali su i Meksiko, Kanada, Japan i Sveta Stolica koji ju također nisu potpisali. Republika Irska je posljednja država u kojoj je stupila na snagu 1. jula 2019.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG