Bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, kojeg često nazivaju "posljednjim evropskim diktatorom", možda se bliži kraju svoje vladavine koja neprekidno traje od 1994. godine.
On je na predsjedničkim izborima završenim 9. avgusta 2020. osvojio šesti mandat s više od 80 posto glasova, kako je objavila Centralna izborna komisija. Njegova glavna rivalka Svetlana Tihanovskaja, koja se u međuvremenu sklonila u Litvaniju, osvojila je nešto više od deset posto glasova. Ni na jednim od prethodnih pet izbora Lukašenko nije osvojio manje od 75 posto glasova, a zvanično su izlaznosti uvijek premašivale 80 posto, kako je navedeno i u njegovih službenoj biografiji.
Organizacija za evropsku sigurnost i suradnju (OSCE) nije nadgledala izbore i ne priznaje nijedne izbore u Bjelorusiji kao slobodne i demokratske još od 1995., a jedini strani promatrači 2020. godine bili su oni iz Rusije, Azerbajdžana i još nekoliko zemalja s, kako je naveo The New York Times, upitnim demokracijama.
OSCE je, na primjer, nakon izbora 2015. naveo da bjeloruska Centralna izborna komisija “nije objavila ukupan broj otisnutih i distribuiranih glasačkih listića te da, općenito, postupak nije bio odgovoran i nije bio dostupan na uvid promatračima”. Stotine demonstranata su ozlijeđene, a hiljade uhapšene tokom protesta u više bjeloruskih gradova koji su izbili za vrijeme i buknuli nakon izbora 9. avgusta 2020.
“Mi, pristalice promjena, smo u većini. To potvrđuju dokumenti, kopije protokola (s biračkih mjesta). Na mjestima gdje su glasovi pošteno brojani, moje pristalice su imale između 60 i 70 posto glasova. U Novaja Baravaja (predgrađe Minska) bilo je 90 posto. Bjelorusi nikada neće željeti da žive s prethodnim vlastima. Niko ne vjeruje u njegovu (Lukašenkovu) pobjedu”, kazala je Tihanovskaja.
Foreign Policy navodi da je Tihanovskaja na izborima 2020. osvojila 60 do 90 posto glasova, a Lukašenko oko deset posto i sigurno ne više od 17 posto. Kao argument navodi da, ako je Lukašenko osvojio više od 80 posto glasova da bi mogao bez problema na ulice izvesti stotine hiljada onih koji su glasali za njega uz ocjenu kako ne postoji sukob između njegovih pristalica i oponenata već između Lukašenka i ostatka njegovih snaga s društvom koje želi promjene.
Evropska Sjeverna Koreja
Lukašenko je pak poručio kako se ne namjerava povući i čini se da je odlučan boriti se do kraja. Za razbijanje demonstracija koristi se brutalna sila, šok-bombe, blokira se internetska veza uz masovna hapšenja i korištenje municije. I dok se štrajkovi u tvornicama šire, pa štrajkaju i uposlenici državne televizije BT, Lukašenko preko druge državne televizije poručuje da, ako se štrajkovi nastave, “radnici neće moći da prehrane svoje porodice”.
Ipak, u ponedjeljak, 17. avgusta je poručio kako je spreman na raspisivanje novih općih, predsjedničkih i lokalnih izbora, ali “ako se izmijeni ustav te zemlje što bi trebalo biti potvrđeno na referendumu”.
Lukašenko je došao na vlast usred kaosa uzrokovanog raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine.
Viđen u svijetu kao autokrata, a u zemlji kao “čovjek iz naroda”, pokušao je sačuvati elemente sovjetskog komunizma. Veliki dio tvornica ostao je pod državnom kontrolom, a glavni mediji su lojalni vladi. Reporteri bez granica (RSF) svrstali su Bjelorusiju na 153. mjesto od ukupno 180 zemalja u svom svjetskom indeksu slobode medija za 2020.
Moćnu tajnu policiju u Bjelorusiji još uvijek zovu KGB. Političke protivnike je zatvarao i marginalizirao.
“Autoritarni stil vladavine karakterističan je za mene i to sam uvijek priznavao. Morate kontrolirati zemlju, a glavno je ne uništiti živote ljudi”, rekao je u avgustu 2003., kako je prenio BBC.
Jaroslav Romančuk, bjeloruski ekonomist i političar, rekao je za Euronews da su drugi postsovjetski autoritarni čelnici u Kazahstanu, Tadžikistanu i drugdje prisvojili zapadne ideje u nekom trenutku svoje karijere.
"Međutim, ne i Lukašenko, koji ih je nadživio. S tog gledišta, on je jedini preostali sovjetski vođa. Poput Putina, Lukašenko je propadanje Sovjetskog Saveza nazvao najvećom tragedijom 20. stoljeća. Uistinu mu nedostaje prošlost i ne može ni razmišljati izvan tog okvira - otuda dominacija u državnoj ekonomiji, protekcionizam, korupcija. Bjelorusija je bila bolja samo kad su ruska nafta i plin bila dosta jeftiniji”, naglasio je Romančuk. Referendumom 2004. ukinuto je ograničenje za Lukašenka da bude izabran za predsjednika u dva mandata, što mu je omogućilo da Bjelorusiju vodi na neodređeno vrijeme.
Američka administracija Georga W. Busha opisala ga je 2005. godine kao “posljednjeg diktatora u Europi” na čelu “zabitog mučilišta”. Uvrijediti predsjednika Bjelorusije kažnjivo je i do pet godina zatvora, a kritiziranje Bjelorusije u inozemstvu kažnjivo je, prema tamošnjih zakonima, i do dvije godine boravka iza rešetaka.
“Formirao je parlament bez opozicije”, naglasila je, između ostalog, Sofya Orlosky, viša voditeljica programa Freedom Housea za Evropu i Evroaziju.
Istodobno, Lukašenko se pokušao prikazati u tamošnjoj javnosti kao čvrsti nacionalist koji brani svoju zemlju od zloćudnih stranih utjecaja te kao jamac stabilnosti. Ovi su mu faktori do sada osiguravali potporu, iako se izbori pod njegovom vlašću nikada nisu smatrali slobodnim ili poštenim. Primjerice, uoči predsjedničkih izbora 2010. uhapšeno je sedam od deset Lukašenkovih protukandidata pod različitim optužbama, od poticanja na nasilne proteste do pokušaja rušenja države. Lukašenkov glavni rival na izborima 2020. Viktor Babariko, uhapšen je uoči izbora pod optužbom za prijevaru, a još jednom potencijalnom suparniku Valeriju Cepkalu zabranjena je kandidatura na izborima zbog navodne predaje nevaljalih potpisa u bjeloruskoj Centralnoj izbornoj komisiji. Svakoga ko se pridružio protestima Lukašenko smatra “teroristom”.
No, način na koji se on doživljava u bjeloruskoj javnosti, uključujući i strah od odmazde, promijenio se. Oporbeni političari primijetili su promjenu raspoloženja, pri čemu su se ljudi žalili na prožimajuću korupciju i siromaštvo, nedostatak mogućnosti i niske zarade. Nezadovoljstvo se dodatno povećalo s koronakrizom koju Lukašenko nije priznavao i tvrdio je da se virus može pobijediti ispijanjem vodke, saunama i teškim radom.
Zemlja koja broji oko 9,5 miliona stanovnika registrirala je oko 70.000 oboljelih i oko 700 preminulih od korona virusa. I dok su se nezadovoljstvo i protesti uoči izbora 9. avgusta pojačavali, Lukašenko je zatvarao političke protivnike, uključujući i supruga protukandidatkinje Tihanovskaje za koju je rekao da je “siromašna seljančica kojom manipuliraju stranci”. Više od 40 posto glasova registrirano je uoči izborne nedjelje dok su hapšeni opozicionari, uključujući i šefa kampanje Tihanovskaje.
“Mediji su oružje protiv njegovih kritičara. Oporbeni političari su uhapšeni i zabranjeno im je da se kandidiraju na javnu funkciju. Ponekad su ih čak i javno tukli”, tvrdi za Fox Brett Bruen, bivši američki diplomat i službenih Bijele kuće.
Kako piše Euronews, ruski mediji drže stranu i Lukašenku i opoziciji, odnosno demonstrantima, i prenose tvrdnje da “Zapad pokušava destabilizirati Bjelorusiju prema ukrajinskom scenariju”.
Ni za NATO niti za Rusiju
Odnosi Minska i Moskve nisu odavno bajni, a Lukašenkovi šefovi sigurnosnih službi optužili su uoči izbora neimenovane ruske snage da pokušavaju pomoći njegovim protivnicima i da potiču
nemire. U blizini glavnoga grada Minska uhapšeno je 33 ruskih državljana za koje se tvrdilo da pripadaju plaćeničkoj jedinici Wagner. Rusija je odbacila optužbe i tvrdi da su zatočeni Rusi ustvari bili turisti na proputovanju za Istanbul. S druge strane, ruski predsjednik Vladimir Putin ponudio je, kako tvrdi Lukašenko, “svu nužnu pomoć Bjelorusiji” u trenutku kad je Lukašenko poslao dodatnu vojsku na zapadnu granicu prema Poljskoj.
Bloomberg ocjenjuje da je taktika Moskve sukobljavanje Lukašenkove Bjelorusije sa Zapadom istovremeno ga čineći ovisnim i ranjivim na vlastite zahtjeve o bližoj političkoj i ekonomskoj integraciji posebno jer je Bjelorusija “vitalna tampon-zona prema Sjevernoatlantskom savezu (NATO)”.
Međutim, Bjelorusi nisu skloni približavanju ni NATO-u niti Evropskoj uniji, ali niti bliže Rusiji, iako je Bjelorusija formalno u obrambenom savezu s Rusijom. Lukašenko za proteste okrivljuje Zapad i NATO, posebno susjedne zemlje. NATO i susjedi takve optužbe odbacuju.
“NATO saveznici pažljivo prate kretanja u Bjelorusiji. NATO ne predstavlja prijetnju Bjelorusiji i nema gomilanja vojske u regiji. Ostajemo budni, strogo s obrambenim namjerama i spremni smo odvratiti svaku agresiju protiv NATO saveznika”, poručio Jens Stoltenberg, generalni sekretar NATO-a.
The New York Times navodi da su neki u Evropi zabrinuti da bi previše pritiska na Lukašenka i njegove suradnike moglo odvesti Bjelorusiju u naručje Rusije, iako su odnosi Minska i Moskve posljednjih godina problematični. Drugi se boje ruske intervencije. No, stručnjaci imaju tendenciju umanjiti te brige i kažu da bjeloruski narod želi samo osigurati neovisnost i nisu zainteresirani za dublje odnose s Rusijom, Evropskom unijom ili za pridruživanje NATO vojnom savezu.
Ekaterina Pierson-Ližina istraživačica vanjske politike Bjelorusije iz Brisela, kazala je da na protestima “nema ni zastava EU-a niti Rusije i da je ovdje riječ o nezadovoljstvu većine Bjelorusa predsjednikom koji je na vlasti 26 godina”. Opozicijska predsjednička kandidatkinja Tihanovskaja je iz egzila pozvala zapadne, posebno lidere Evropske unije da podrže “buđenje Bjelorusa” dok lideri EU-a razmatraju moguće sankcije protiv bjeloruskih dužnosnika.
Sofya Orlosky, viša voditeljica programa Freedom Housea za Evropu i Evroaziju, smatra da postoji nekoliko mogućih scenarija za Bjelorusiju.
Jedan je da od ruskog predsjednika Putina zatraži sigurnosnu pomoć, policiju i vojsku, ali to bi dodatno razbjesnilo Bjeloruse. Drugo je da udovolji zahtjevima opozicije i demonstranata i da ili podnese ostavku ili prizna da su izbori nevaljali i da raspiše nove izbore što se čini malo vjerovatnim. No, ona smatra da ako ne bude vrlo snažnog pritiska i uvjerljivih argumenata i sa Zapada i od njegovog KGB vodstva, malo je vjerovatno da će popustiti.
S obzirom na razmjere demonstracija, njegov eventualni odlazak čini se gotovo neizbježnim. Takvu ocjenu donose i državni mediji u Rusiji, jednoj od rijetkih država svijeta koje podržavaju Lukašenkovu vlast, istina s ogradama, poput jedno objavljene na Russia Today. Kako navodi ovaj ruski državni medij namijenjen širenju propagande ruske vlasti izvan Rusije, “odlazak Lukašenka značit će kraj bjeloruskog suvereniteta” uz paralelu kako bi “uklanjanje dinastije Kim vjerovatno doveo do kolapsa Sjeverne Koreje” nazivajući Bjelorusiju “evropskom Sjevernom Korejom”.
Wolfgang Schäuble, bivši njemački ministar financija i trenutni predsjedavajući njemačkim parlamentom (Bundestag), u razgovoru za Deutsche Welle je ocijenio da “kad diktator dođe do kraja puta, najbolje je pronaći put naprijed bez daljnjeg nasilja.
“Jasno je da se režim također bliži svom kraju i u Bjelorusiji”, naglasio je Schäuble.
