Dostupni linkovi

Kakvu Ameriku otkriva WikiLeaks


Naslovna stranica WikiLeaksa, 2. decembar 2010.
Priredila: Sabina Čabaravdić

Američke su se diplomatske depeše dotakle svake zemlje na svim kontinentima. Ali prije svega i prije svih ostalih, objavljeni dokumenti i tračevi tiču se Amerike, piše u komentaru od četvrtka britanski Guardian.

Depeše su pisali Amerikanci da bi ih čitali Amerikanci. U pitanju su neredigovani tekstovi, ono što se u novinarstvu na primjer zove sirovi materijal.

Džavna sekretarka Hillary Clinton daje izjavu o WikiLeaksu u State Departmentu 29. novembra 2010.
Iznad svega međutim ove su depeše koje je objavila internet stranica WikiLeaks, procjena Amerike, najveće svjetske sile i države koja i dalje ima mogućnosti biti najboljom, ali i najgorom u svijetu.

Kakvu su nam Ameriku otkrile gomile depeša? Slika je raznolika.

Tajne obavještajne operacije protiv glavnih figura u Ujedinjenim narodima, uključujući i generalnog sekretara Ban Ki-moon i ostale predstavnike u Savjetu sigurnosti, može izazvati diplomatsko ogorčenje, ali i podstači kršenje međunarodnog prava.

Tajne su službe američkom diplomatskom osoblju u nekim afričkim, bliskoistočnim, latinoameričkim i istočnoevropskim državama naredile da prikupe podatke o kreditnim karticama, rasporedu rada i drugim osobnim stvarima dužnosnika u zemlji domaćinu.

Razlika između javnog i privatnog

Takve se naredbe prosto nazivaju špijuniranje, i zamagljuju razliku između diplomatskog i špijunskog posla na opasan i čak katastrofalan način. SAD stoga moraju napraviti generalno spremanje.

Postoje međutim i depeše koje ukazuju na dobar analitički rad američkih diplomata, da je jedno verbalno, a sasvim drugo ono što američka administracija radi, kako reagira.

Tome se međutim u aferi WikiLeaks ne pridaje važnost. Primjera radi – svi su “podigli obrvu” na izvještaj da je saudijski kralj Abdulah tražio od Washingtona da bombarduje Iran. Niko nije naglasio da to Amerikanci nisu uradili.

Guardian napominje da postoji velika razlika između otkrivanja ovih klasificiranih dokumenata i naprimjer Watergate afere. Prije četrdeset godina, Nixonova je administracija tjerala New York Times, sve do Vrhhovnog suda kako bi zaustavili objavljivanje tajnih papira iz Pentagona.

Suština njihove borbe bila je spriječiti javnost da sazna za širenje rata u Vijetnamu. Tajanstvenost je bila štit iza kojeg su se vodili ratovi i činili zločini.
SAD se svakako imaju za šta ispričati. Mnogima


Mnogi su tada jedno govorili, drugo radili. Postojala je ogromna razlika između onoga što se govorilo javno, a činilo tajno. Kako je to u to vrijeme i kazao Max Frankel iz NYT, tajnost je često glupa, a utjecaj na SAD izuzetno sramotan.

SAD se svakako imaju za šta ispričati. Mnogima. No, treba biti iskren pa priznati da mnogi materijali WikiLeaksa samo pokazuju kako je u današnjoj Americi mala razlika između onoga što SAD govore javno i onoga što rade privatno.

Ministar odbrane Robert Gates izjavio je ove sedmice: "Je li to neugodno? Da, vrlo neugodno. Kakve su posljedice po američku vanjsku politiku? Ja mislim prilično skromne!”.

Na duge staze on bi mogao biti i u pravu, zaključuje na kraju redakcijskog komentara britanki Guardian,
XS
SM
MD
LG