Oni valjda nisu mogli shvatiti da isti oni narodi koji su tada na TV ekranima ubijali jedni druge u svojim kućama imaju bukvalno iste one mašine za sudje i veš.
Poznajem sudbinu jednog, takodje, obrazovanog, muškarca koji se najgore osjećao dok su ga vodili od jednog skupa do drugog te 1992-e godine čudeći se što tamo na tom Balkanu postoji neko ko ne drži nož u zubima, ponaša se pristojno i govori strane jezike. Osjećao se kao u kavezu.
Znam i za slučaj jednog obrazovanog muškarca koji se sakrio negdje u Americi i postao vrtlar. Bilo ga sramota govoriti odakle stiže. Znam i za zubaricu koja je bila asistentica neiskusnom njemačkom zubaru i sa užasom promatrala kako taj uništava zube svojim pacijentima. Znam i za… stotine primjera, sudbina.
U četvrtak uveče Goran Bregović je u Pragu okupio na koncertu oko 20.000 ljudi. Njegov “Orkestar za svadbe i sahrane” ponio je i češku publiku. Magija Balkana je dominirala i Starim trgom i pozornicom. Goran je pomiješao trube i violine, bubnjeve i violončelo, leptir mašne i narodne nošnje, pjevače i muzičare iz BiH, Srbije, Bugarske, Češke. Na trenutke je ta mješavina bila divlja, agresivna, na trenutka nježna poput djeteta. Ona je prva urlikala “juriš”, “kalašnjikov”, ona druga plakala nježne makedonske i bugarske tugovaljke. Baš kao i Balkan, i divlji i nježan, sav razapet na sve strane i skupljen u sebe. Na koncertu dosta onih iz bivše zajedničke države, pokrovitelji četiri ambasade – BiH, Hrvatske, Makedonije i Srbije. Organizator, društvo gradjana “Lastavica” čiji se predstavnik na samom početku koncerta ovako obratio Česima: “Ovaj koncert je za vas jer želimo reći hvala što ste primili sve nas izbjeglice!” Na svim ulazima i izlazima djevojke u mornarskim uniformama, na stolu vrlo dobro bijelo vino iz Valjeva. Jedan Djeza iz Londona ima “ludu” ideju da natjera SVU BiH dijasporu da dodje u Sarajevo samo na jedan ali ISTI dan, ostali odobravaju, hoće i drugi da se pridruže ali Djeza kaže – ne može drugi, samo Sarajlije.
Ozarena lica bivših gradjana bivše države na koncertu. “Konačno da je neko napravio nešto zbog čega se ne moram stidjeti” – rekoše mi dvojica. Koliko li je stida bilo i ostalo na licima i u dušama svih nas sa tih prostora. Koliko smo se puta sakrivali pred strahotama Srebrenice, Vukovara, izbjeglica iz Knina, zbjegovima Albanaca… tisućama puta spuštali glave pred upitnim pogledima svojih poznanika u bijelom svijetu! Pa nismo svi takvi sa noževima u zubima i bombama po džepovima - govorili smo i ostajali nijemi na pitanja kako smo tom primitivizmu dozvolili da pobjedjuje.
Kaže mi jedan od četiri ambasadora da su ih domaćini zadirkivali. “Ovo je koncert “Orkestra za svadbe i sahrane”. Hoće li se to neko opet vjenčavati?”. Kažu mi da je odgovor bio: “Hoće - za Evropsku uniju, ljubav je obostrana pa skupljamo papire.” – složila se valjda sva četvorica!”
Ona dama sa početka priče je već odavno prestala biti sluškinja, onaj se drugi muškarac oteo i krenuo u uspješne umjetnike, treći je prestao biti vrtlar i sad je pravi Amerikanac - bori se za ljudska prava, onoj zubarskoj asistentici je dosadilo da gleda njemačkog kolegu kako uništava zube pacijentima pa je završila u nekom malom gradu jedne od 50 Sjedinjenih Američkih Država, sretna što radi kao zubarica.
Niko od njih nije u četvrtak uveče bio u Pragu kao ni tisuće drugih koji se još uvijek pomalo stide negdje daleko u tudjini. Ni krivi ni dužni, možda se negdje u primisli prisjećaju jedne poznate rečenice:
“Ćutao sam kad su došli u moju zemlju, ćutao sam kad su došli u moj grad, ćutao sam kad su došli u moju ulicu, ćutao sam kad su ušli u moj haustor. Sad čekam da dodju po mene!”
Poznajem sudbinu jednog, takodje, obrazovanog, muškarca koji se najgore osjećao dok su ga vodili od jednog skupa do drugog te 1992-e godine čudeći se što tamo na tom Balkanu postoji neko ko ne drži nož u zubima, ponaša se pristojno i govori strane jezike. Osjećao se kao u kavezu.
Znam i za slučaj jednog obrazovanog muškarca koji se sakrio negdje u Americi i postao vrtlar. Bilo ga sramota govoriti odakle stiže. Znam i za zubaricu koja je bila asistentica neiskusnom njemačkom zubaru i sa užasom promatrala kako taj uništava zube svojim pacijentima. Znam i za… stotine primjera, sudbina.
U četvrtak uveče Goran Bregović je u Pragu okupio na koncertu oko 20.000 ljudi. Njegov “Orkestar za svadbe i sahrane” ponio je i češku publiku. Magija Balkana je dominirala i Starim trgom i pozornicom. Goran je pomiješao trube i violine, bubnjeve i violončelo, leptir mašne i narodne nošnje, pjevače i muzičare iz BiH, Srbije, Bugarske, Češke. Na trenutke je ta mješavina bila divlja, agresivna, na trenutka nježna poput djeteta. Ona je prva urlikala “juriš”, “kalašnjikov”, ona druga plakala nježne makedonske i bugarske tugovaljke. Baš kao i Balkan, i divlji i nježan, sav razapet na sve strane i skupljen u sebe. Na koncertu dosta onih iz bivše zajedničke države, pokrovitelji četiri ambasade – BiH, Hrvatske, Makedonije i Srbije. Organizator, društvo gradjana “Lastavica” čiji se predstavnik na samom početku koncerta ovako obratio Česima: “Ovaj koncert je za vas jer želimo reći hvala što ste primili sve nas izbjeglice!” Na svim ulazima i izlazima djevojke u mornarskim uniformama, na stolu vrlo dobro bijelo vino iz Valjeva. Jedan Djeza iz Londona ima “ludu” ideju da natjera SVU BiH dijasporu da dodje u Sarajevo samo na jedan ali ISTI dan, ostali odobravaju, hoće i drugi da se pridruže ali Djeza kaže – ne može drugi, samo Sarajlije.
Ozarena lica bivših gradjana bivše države na koncertu. “Konačno da je neko napravio nešto zbog čega se ne moram stidjeti” – rekoše mi dvojica. Koliko li je stida bilo i ostalo na licima i u dušama svih nas sa tih prostora. Koliko smo se puta sakrivali pred strahotama Srebrenice, Vukovara, izbjeglica iz Knina, zbjegovima Albanaca… tisućama puta spuštali glave pred upitnim pogledima svojih poznanika u bijelom svijetu! Pa nismo svi takvi sa noževima u zubima i bombama po džepovima - govorili smo i ostajali nijemi na pitanja kako smo tom primitivizmu dozvolili da pobjedjuje.
Kaže mi jedan od četiri ambasadora da su ih domaćini zadirkivali. “Ovo je koncert “Orkestra za svadbe i sahrane”. Hoće li se to neko opet vjenčavati?”. Kažu mi da je odgovor bio: “Hoće - za Evropsku uniju, ljubav je obostrana pa skupljamo papire.” – složila se valjda sva četvorica!”
Ona dama sa početka priče je već odavno prestala biti sluškinja, onaj se drugi muškarac oteo i krenuo u uspješne umjetnike, treći je prestao biti vrtlar i sad je pravi Amerikanac - bori se za ljudska prava, onoj zubarskoj asistentici je dosadilo da gleda njemačkog kolegu kako uništava zube pacijentima pa je završila u nekom malom gradu jedne od 50 Sjedinjenih Američkih Država, sretna što radi kao zubarica.
Niko od njih nije u četvrtak uveče bio u Pragu kao ni tisuće drugih koji se još uvijek pomalo stide negdje daleko u tudjini. Ni krivi ni dužni, možda se negdje u primisli prisjećaju jedne poznate rečenice:
“Ćutao sam kad su došli u moju zemlju, ćutao sam kad su došli u moj grad, ćutao sam kad su došli u moju ulicu, ćutao sam kad su ušli u moj haustor. Sad čekam da dodju po mene!”