Prošlotjedni odlazak Savke Dapčević Kučar podsjetio me na vrijeme kad je Broz smijenio rukovodstva SK Hrvatske i Srbije. Već je odavno sasvim jasno da ni rukovodstvo u Zagrebu niti ono u Beogradu nije tada rušilo Jugoslaviju.
Kada smo se 1980-e godine na tadašnjoj sarajevskoj televiziji pripremali za vijest za koju smo znali da će stići - smrt Josipa Broza Tita - usvojili smo jedan od slijedećih osnovnih principa: od političara će pravo na izjavu imati samo predsjednici države (republike), partije i parlamenta, a svo ostalo televizijsko vrijeme treba dati građanima i reportažama. Kako je tada i priličilo moji su šefovi upoznali sa planom političko rukovodstvo. Primjedbi nije bilo.
Kad je, medjutim, vijest stigla počela je zvonjava telefona, svi su htjeli da daju izjavu kako je Broz bio veliki te kako je njegovo djelo momumentalno i slično. Moji su šefovi morali popustiti. Jedni su onda protestirali što je njihova izjava objavljena u popodnevnom, a ne večernjem dnevniku, drugi su tražili da im se izjava ponovi, treći su pitali zašto je prvo emitirana izjave jednog, a onda drugog političara, četvrti da im je izjava skraćena i tako redom. Bitka za političko nasljedstvo je ulazila u svoju zadnju fazu, biti na televiziji značilo je imati šanse, biti prvi medju izjavama značilo je imati više šanse.
Sjetio sam se tog vremena krajem prošlog tjedna kada je sa životne scene otišla Savka Dapčević Kučar jedna od najuglednijih lidera SK Hrvatske koja je prije neku godinu opalila žestoku pljusku tadašnjim, pa u mnogome i nekim sadašnjim političarima u Zagrebu i ne samo u Zagrebu kada je rekla: “Morate biti netko da udjete u politiku, a ne ulaziti u politiku da biste postali netko!”
Savka Dapčević Kučar je, zajedno sa Mikom Tripalom otišla sa političke scene na zahtjev Josipa Broza. Vodila je tada pokret koji se nazivao “maspokom” i bio obilježen u javnosti kao nacionalistički pokret. Kada je u kasnijim godinama Hrvatsku zapljusnuo val pravog nacionalizma Savka Dapčević se tome žestoko suprotstavljala, odbila je Tudjmanov poziv i osnivala stranku koja se na izborima suprostavila HDZ-u. Dokazala je svojim radom da sa nacionalizmom nije imala ništa. Optužba je bila lažna.
Nekako u isto vrijeme dva politička lidera u Srbiji, Marko Nikezić i Latinka Perović vodila su SK Srbije drugačijim vodama nego što je to tražio Broz. Uskoro su dobili etiketu anarholiberala i - smijenjeni. Vrijeme je pokazalo – optužba je bila lažna. Brozu je to poslužilo kao dobra protivteža smjenama u Hrvatskoj, pa je i jedna i druga smjena rukovodstava dviju republika bila lako predstavljena kao spašavanje Jugoslavije od onih koji je ruše.
Ali, baš kao ni vođstvo u Zagrebu, tako ni vođstvo u Beogradu nije nijednog trenutka rušilo Jugoslaviju nego je nastojalo demokratizirati i ojačati. Kao što ni rukovodstvo u Zagrebu nije podleglo nacionalističkim pokličima HDZ-a tako ni vođstvo u Beogradu nije pristalo na nacionalističke povike rukovodstva Srbije. Latinka Perović je danas jedan od najuglednijih historičara i njena je riječ, baš kao što je bila i ona Savke Dapčević Kučar, oduvijek imala veliku težinu.
Josip Broz je u stvari, vrijeme je to pokazalo, smjenom ova dva rukovodstva učinio veliku strategijsku grešku. Opredjelio se za krajnje ideologiziranu i rigidnu varijantu komunizma. Takva je politika kasnije iznjedrila koalicije komunista i nacionalista, pa su se dvije takve “neprirodne” koalicije sukobljavale sve otvorenije, mobilizirale javnost unutar svojih jednonacionalnih redova i sve se na kraju završilo ratom i raspadom.
Braneći Jugoslaviju od “maspoka” u Hrvatskoj i “anarholiberalizma” u Srbiji Josip Broz je rušio svoju sopstvenu državu. Ono što je u njegovo vrijeme i pod njegovom kontrolom moglo završiti kao demokratizirana federacija jugoslavenskih naroda, završilo je kolapsom pod kontrolom istih onih koje je on doveo na vlast nakon smjene "maspokovaca" i "anarholiberala". Političari tipa Miloševića ne bi imali nikakve šanse u Srbiji Latinke Perović i Marka Nikezića, kao što ni Tudjman ne bi imao nikakve šanse u Hrvatskoj Savke Dapčević i Mike Tripala. Niti bi četnici u Srbiji imali podršku, niti bi ustaški pozdravi bili nekažnjavani u Hrvatskoj.
Možda je previše od vojskovodje i vodje kakav je bio Broz očekivati takvu mudrost. Konačno, objektivnosti radi, mudrost je dokazao nebrojano puta od partizanskog komandanta, preko “ne” Staljinu i osnivanja pokreta nesvrstanih – da pomenem samo ova tri primjera. Broz nije mogao izaći iz svoje kože komuniste, njemu je bila strana demokratska ideja političke konkurencije.
Ima jedna izreka koja mi se dopada i koja bi se mogla citirati za kraj ove kolumne. Ona glasi: drugorazredni uvijek biraju trećerazredne, prvorazredni biraju prvorazredne, a samo najbolji biraju bolje od sebe.
Broz sasvim sigurno nije bio drugorazredni političar i nije birao trećerazredne, ali izgleda da nije bi umio birati bolje od sebe.
Kada smo se 1980-e godine na tadašnjoj sarajevskoj televiziji pripremali za vijest za koju smo znali da će stići - smrt Josipa Broza Tita - usvojili smo jedan od slijedećih osnovnih principa: od političara će pravo na izjavu imati samo predsjednici države (republike), partije i parlamenta, a svo ostalo televizijsko vrijeme treba dati građanima i reportažama. Kako je tada i priličilo moji su šefovi upoznali sa planom političko rukovodstvo. Primjedbi nije bilo.
Kad je, medjutim, vijest stigla počela je zvonjava telefona, svi su htjeli da daju izjavu kako je Broz bio veliki te kako je njegovo djelo momumentalno i slično. Moji su šefovi morali popustiti. Jedni su onda protestirali što je njihova izjava objavljena u popodnevnom, a ne večernjem dnevniku, drugi su tražili da im se izjava ponovi, treći su pitali zašto je prvo emitirana izjave jednog, a onda drugog političara, četvrti da im je izjava skraćena i tako redom. Bitka za političko nasljedstvo je ulazila u svoju zadnju fazu, biti na televiziji značilo je imati šanse, biti prvi medju izjavama značilo je imati više šanse.
Sjetio sam se tog vremena krajem prošlog tjedna kada je sa životne scene otišla Savka Dapčević Kučar jedna od najuglednijih lidera SK Hrvatske koja je prije neku godinu opalila žestoku pljusku tadašnjim, pa u mnogome i nekim sadašnjim političarima u Zagrebu i ne samo u Zagrebu kada je rekla: “Morate biti netko da udjete u politiku, a ne ulaziti u politiku da biste postali netko!”
Savka Dapčević Kučar je, zajedno sa Mikom Tripalom otišla sa političke scene na zahtjev Josipa Broza. Vodila je tada pokret koji se nazivao “maspokom” i bio obilježen u javnosti kao nacionalistički pokret. Kada je u kasnijim godinama Hrvatsku zapljusnuo val pravog nacionalizma Savka Dapčević se tome žestoko suprotstavljala, odbila je Tudjmanov poziv i osnivala stranku koja se na izborima suprostavila HDZ-u. Dokazala je svojim radom da sa nacionalizmom nije imala ništa. Optužba je bila lažna.
Nekako u isto vrijeme dva politička lidera u Srbiji, Marko Nikezić i Latinka Perović vodila su SK Srbije drugačijim vodama nego što je to tražio Broz. Uskoro su dobili etiketu anarholiberala i - smijenjeni. Vrijeme je pokazalo – optužba je bila lažna. Brozu je to poslužilo kao dobra protivteža smjenama u Hrvatskoj, pa je i jedna i druga smjena rukovodstava dviju republika bila lako predstavljena kao spašavanje Jugoslavije od onih koji je ruše.
Ali, baš kao ni vođstvo u Zagrebu, tako ni vođstvo u Beogradu nije nijednog trenutka rušilo Jugoslaviju nego je nastojalo demokratizirati i ojačati. Kao što ni rukovodstvo u Zagrebu nije podleglo nacionalističkim pokličima HDZ-a tako ni vođstvo u Beogradu nije pristalo na nacionalističke povike rukovodstva Srbije. Latinka Perović je danas jedan od najuglednijih historičara i njena je riječ, baš kao što je bila i ona Savke Dapčević Kučar, oduvijek imala veliku težinu.
Josip Broz je u stvari, vrijeme je to pokazalo, smjenom ova dva rukovodstva učinio veliku strategijsku grešku. Opredjelio se za krajnje ideologiziranu i rigidnu varijantu komunizma. Takva je politika kasnije iznjedrila koalicije komunista i nacionalista, pa su se dvije takve “neprirodne” koalicije sukobljavale sve otvorenije, mobilizirale javnost unutar svojih jednonacionalnih redova i sve se na kraju završilo ratom i raspadom.
Braneći Jugoslaviju od “maspoka” u Hrvatskoj i “anarholiberalizma” u Srbiji Josip Broz je rušio svoju sopstvenu državu. Ono što je u njegovo vrijeme i pod njegovom kontrolom moglo završiti kao demokratizirana federacija jugoslavenskih naroda, završilo je kolapsom pod kontrolom istih onih koje je on doveo na vlast nakon smjene "maspokovaca" i "anarholiberala". Političari tipa Miloševića ne bi imali nikakve šanse u Srbiji Latinke Perović i Marka Nikezića, kao što ni Tudjman ne bi imao nikakve šanse u Hrvatskoj Savke Dapčević i Mike Tripala. Niti bi četnici u Srbiji imali podršku, niti bi ustaški pozdravi bili nekažnjavani u Hrvatskoj.
Možda je previše od vojskovodje i vodje kakav je bio Broz očekivati takvu mudrost. Konačno, objektivnosti radi, mudrost je dokazao nebrojano puta od partizanskog komandanta, preko “ne” Staljinu i osnivanja pokreta nesvrstanih – da pomenem samo ova tri primjera. Broz nije mogao izaći iz svoje kože komuniste, njemu je bila strana demokratska ideja političke konkurencije.
Ima jedna izreka koja mi se dopada i koja bi se mogla citirati za kraj ove kolumne. Ona glasi: drugorazredni uvijek biraju trećerazredne, prvorazredni biraju prvorazredne, a samo najbolji biraju bolje od sebe.
Broz sasvim sigurno nije bio drugorazredni političar i nije birao trećerazredne, ali izgleda da nije bi umio birati bolje od sebe.