Vukovar na 20. obljetnicu pada: Grad paralelnih svjetova

Pod geslom 'Hrabri ljudi ' Hrvatska je u petak obilježila 20. obljetnicu stradanja Vukovara i njegovih građana 1991. godine.

U toj najtežoj i najtragičnijoj bici u hrvatskom Domovinskom ratu poginulo je i nestalo oko 3.600 ljudi, a Vukovar postao simbolom hrvatskog otpora snagama JNA i sprke paravojske.

U koloni sjećanja, najdužoj dosad, vukovarskim se žrtvama i nadljudskoj obrani poklonilo više od 30.000 ljudi iz cijele Hrvatske, uz cjelokupni državni vrh.

U kolektivnom sjećanju hrvatskih građana Vukovar je simbol patnje i razaranja koji je, i nakon 20 godina, još uvijek nacionalno podijeljen, gospodarski devastiran i teško liječi svoje rane.

Još od četvrtak uveče diljem Hrvatske gori tisuće zapaljenih svijeća za žrtve Vukovara, za sve pobijene i stradale u tromjesečnoj obrani i sva pogubljenja nakon sloma 18. studenog 1991., kada su u grad ušle snage JNA i srpske paravojske.

„Puno se napravilo u Vukovaru, međutim, Vukovar je grad koji je, ne samo zbog poštovanja koje imamo prema njemu, nego objektivno, zbog stradanja koje je imao, zaslužio puno veću brigu“, istakao je, koračajući u koloni sjećanja, redsjednik džave Ivo Josipović.

Premijerka Jadranka Kosor posebno je upozorila na problem nestalih Vukovaraca i ne samo njih:

„Na popisu iz 1991. i 1992. godine još je 999 osoba, za njima se traga i to mora uvijek biti nulto pitanje u svim razgovorima sa susjednom državom“, naglasila je Kosor.

U kilometarskoj koloni sjećanja ove je godine sudjelovalo više od 30.000 ljudi iz cijele Hrvatske, na čelu s preživjelim pripadnicima 204. vukovarske brigade.

„Ovi dani u meni izazivaju i ponos i tugu i ogorčenje...“

„Ovu ružu, to ću posvetiti i staviti na grob jednom mladiću, Goranu Kovačeviću, jako smo bili dobri...(plače) poginuo je u Veleprometu, ubijen je.“

Prvi put u Vukovaru ekipa RTV Srbije

Ni ove godine u koloni sjećanja u Vukovaru nisu bili službeni predstavnici Srba, nismo ih uspjeli dobiti ni telefonom.

Mnogi Hrvati ih, prema izjavama u Vukovarskim novinama, i ne žele još vidjeti u tom mimohodu, a u Gradskoj upravi u Vukovaru kažu da su svakom zaposleniku ostavili na vlastitu savjest hoće li sudjelovati u koloni sjećanja ili ne.

Vukovarski Srbi ističu da i oni oplakuju svoje žrtve.

Vukovar je branilo 1800 pripadnika Zbora narodne garde, policije i HOS-a, a među njima je bilo i oko 10 posto branitelja srpske nacionalnosti.

Novinarka hrvatskog Radio Vukovara Jasenka Vrdoljak telefonom nam se javila iz kolone:

„Vidjeli smo u koloni jedino ekipu Radio televizije Srbije, dakle, to je po prvi puta da jedna srpska TV kuća izvještava iz Vukovara. I tu je, također, i Radio Televizija Vojvodine.“

U Vukovar se vratila polovica prijeratnog stanovništva i danas tamo živi oko 30.000 ljudi, nešto više Hrvata nego Srba, uglavnom starijih ljudi, ali i oko 4.000 mladih i djece. Četvrtina ih je nezaposlena i to je, kažu oni koje smo kontaktirali, daleko veći vukovarski problem nego li nacionalna podijeljenost.

Dvadesetdevetogodišnji Vukovarac Ivan Lovrić kaže da, možda, ima više zajedničkog sa Srbima u Vukovaru nego li s Hrvatima, koji su ostali u Zagrebu ili drugim gradovima:

„Pa, mi koji smo se vratili, napravili smo 'grešku života' što smo se uopće ovamo vraćali, jer životarimo ko psi. Grad jest obnovljen i još se gradi, ali samo kuće i trgovine, nijedan proizvodni pogon. Svi pametni su ostali živjeti negdje dalje, a onda u Vukovar dođu samo kao 'gospoda' preko vikenda ili na ovakve manifestacije.“

Vukovarski tip pomirbe

Ivan ima ima dvoje djece, nezaposlen je i ogorčen, nije želio ni sudjelovati u koloni sjećanja, jer smatra da na Vukovar treba misliti svaki dan, a ne samo 18.studenog:

„U ovoj koloni od 10 ili 30 tisuća ljudi, kolko šeta ulicama, nemate 500 Vukovaraca. Sve su to ljudi iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske.“

Ne zanima ga kaže više ništa, osim naći posao i prehraniti obitelj:

„Bio sam sad četiri mjeseca u Zagrebu, išao sam raditi na nekakvoj građevini, samo da preživimo, ali od ta četiri mjeseca platili su mi samo za mjesec i pol dana, a ovo ostalo su me prevarili. I, onda sam zvao ženu da posudi od nekoga 200 kuna, da mi pošalje u Zagreb, da se vratim kući.“

U Vukovaru nema ozbiljnijih međunacionalnih incidenata, ističe za naš program sveučilišni profesor i politički analitičar dr Žarko Puhovski, ali vukovarski tip 'pomirbe' s još uvijek posebnim školskim razredima, vrtićima i kafićima je paradoksalan.

„Cijena takvog koncepta i odnosa jest da vukovarski Srbi i Hrvati žive u 'paralelnim svjetovima'. Incidenata nema, što je za Vukovar dobro, pokazalo se da ljudi mogu živjeti 'jedni kraj drugih', ali sad ostaje pitanje mogu li živjeti 'jedni sa drugima', što je jedino održivo za dugoročni razvoj Vukovara“, ocjenjuje Puhovski.

No mnogi su Vukovarci u petak izjavljivali hrvatskim medijima da se, unatoč svemu, nacionalna podijeljenost pomalo topi i ljudi sve više druže.

„Imam prijatelja Srba,i to stvarno dobrih prijatelja i nemam razloga to skrivati. Ne znam kako da to objasnim, ali 'čovjek je čovjek, ako je čovjek' u cijeloj toj priči“, kaže Igor Mandić koji ni još ne zna gdje mu je pogubljen otac, odveden iz vukovarske bolnice 1991.

Novinar Jutarnjeg Lista Drago Hedl dobro poznaje situaciju u Vukovaru- Problem je, kaže, u nezaposlenosti, a što se tiče međunacionalnih odnosa polako napreduju, ali međusobna rezerviranost i jedan 'stakleni zid' među Hrvatima i Srbima postoji i nakon 20 godina. On nije tako vidljiv, ali tu je.

„Činjenica je, zaključuje Hedl, da Vukovar mnogima u Hrvatskoj služi za stjecanje političkih poena, da ga se sjete samo onda kad im je potreban za njihovu osobnu promidžbu i za promidžbu njihove stranke, a da je, zapravo, vrlo malo urađeno za taj grad“, zaključuje Hedl.