Danas ima i više razloga i prostora za bunt, ali je on potpuno imobilisan, autoritet se ne gradi ni znanjem, ni vještinom već vam ga daje moć. Na agendi života su novac i zabava, pa umjesto nekadašnje ideološke sile danas vlada ideologija novca, kaže književnica i rediteljka, predsjednica srpskog PEN centra i jedna od osnivačica Demokratske stranke, Vida Ognjenović.
U razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) ona opisuje vrijeme "Kozocida" sa današnjim.
U osnovi priče "Kozocid", za koju je napisala tekst i režirala predstavu, je istinita naredba kojom su koze u posljeratnoj Jugoslaviji postale "unutrašnji neprijatelj".
U cilju industrijalizacije, trebalo je razviti drvnu industriju, pa su koze označene kao krivci za uništavanje šume i izdat je nalog da se u planinskim krajevima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore one unište.
U radnji predstave naredba stiže i do zabitog crnogorskog sela koje i nema šumu, već je krševiti kraj idealan za kozu koja brsteći šiblje uništava korov, a seljaci uspijevaju da prežive jedino zahvaljujući njenom mlijeku i mesu.
Iz koze u "ovcokoz"
Suočeni sa izborom između poštovanja partijske naredbe i svog opstanka, seljaci pribjegavaju lukavstvu, preoblače kozu u ovcu i dobijaju hibrid koji se zove "ovcokoz".
"To je metafora o poslušnosti i neposlušnosti. Koze se smatraju neposlušnim, teže ih je čuvati nego ovce koje su poslušne, smjerne i idu isključivo u krdu, dok se koza zna uputiti i sama u šumu", kaže Vida Ognjenović o tekstu "Kozocid", po kojoj je režirala istoimenu predstavu.
Hibrid "ovcokoz" koristi i za opis socijalizma u nekadašnjoj državi.
"Bili smo `ni tamo, ni `vamo`: dozvolili smo bili privatnu svojinu, a nismo udarili kapitalistički porez; otvorili smo granice da naša radnička klasa ide u pečalbu za veće nadnice, ali smo opustjeli svoje fabrike; bili smo izvan gvozdene zavjese, ali nimalo popustljivi prema ljudskim i političkim pravima. Ideologija je bila vrlo čvrsta, možda nije bila staljinistički rigorozna, ali smo imali Goli otok koji je ništa manje opasan gulag za jednu malu zemlju. Tako da ja naš socijalizam zovem ovcokoz", kaže Ognjenović.
Jedan od nivoa na kojima predstava korespondira sa današnjicom je u načinu odlučivanja kako ga vidimo u predstavi, a koji se nije promijenio do danas - dok naredba od partijskog vrha stigne do baze, postaje jedanaesta zapovijest i ljudi je izvršavaju bez razmišljanja, kaže rediteljka.
"Manjak novca neutrališe bunt"
Ono što smatra različitim u odnosu na sredinu prošlog vijeka kada se događa dramski komad je to što danas ima mnogo više razloga za bunt, koji je nekada bio samo protiv ideološkog pritiska.
"Danas ima i više razloga i više prostora za bunt, ali je on potpuno imobilisan. On ne dotiče onoga protiv koga se bunimo, jer je u njegovim rukama novac i vlast. Zna da novcem može kupiti svoj status i održavati ga. A sa minimalnim ulaganjima, na primjer da radnicima od pet plata koje duguje podijeli dvije, može neutralisati svaki bunt".
Ognjenović smatra da je uspostavljena društvena ravnoteža koja se priviđa kao liberalizacija društva.
"Zato na tim dozvoljenim, takozvanim građanskim i liberalnim buntovima gdje dođu obespravljeni, osiromašeni i izbezumljeni ljudi koji se izviču i odu kući, na kraju ispadne gdje su bili - nigdje, što su dobili – ništa. Jer, uspostavljena je neka vrsta ravnoteže u društvu kojom se `pokriva` liberalizacija: vlast kaže, evo, tebi je dozvoljeno da se buniš, niko te ne kažnjava zbog toga. Ali, da popravi svoje greške zbog kojih bunt i nastaje, ne pada joj na pamet".
Ako je sredinom prošlog vijeka, u vrijeme "Kozocida", ideologija davala najveći autoritet, danas je to moć, konstatuje Ognjenović.
Autoritet sile
"Danas se autoritet ne gradi ni znanjem, ni vještinom; moć vam daje autoritet. Tako da opet imamo autoritet sile, kao što je to nekada bila ideološka sila, danas je to u suštini novčana i socijalna sila", objašnjava Ognjenović i dodaje da se na ovim prostorima nije mnogo promijenio odnos prema ideologiji, koju u današnjim surovim uslovima liberalnog kapitalizma označava kao ideologiju novca.
"Na agendi našeg života su novac i zabava. Steći dosta novca kako bi se mogli zabavljati na visokoj nozi, kao na primjer napraviti svadbu za milion eura. To se kod nas zove uspjehom u životu. Pa i onaj ko ne može da napravi svadbu ni za sto eura, teži tome da mu jednog dana barem unuk napravi svadbu od milion".
U "Kozocidu" im humora i satire, a to je ono čega nedostaje i u javnom prostoru i pozorištu, kaže autorka koja smatra da pozorište danas postaje političko oruđe, sa političkim stavovima i političkim rječnikom.
"Moć ima onaj koji glasa"
Prema mišljenju Ognjenović, ono bi trebalo biti prije svega umjetnost koja svojim izrazom ima prvenstvenu odgovornost prema sebi, pa društvu.
"Savremeno pozorište koje je prestalo da bude satirično, a postalo oštar politički sagovornik vlasti, mislim da manje postiže nego žestoka satira. Nijedna od ovih današnjih takozvanih `političkih pozicija` nije dovoljno ozbiljna da je čovjek ozbiljno razmatra. Jer, ako smijenite jednog političara i dovedete drugog, i on će u ovakvoj konstelaciji nastaviti da se ponaša kao njegov prethodnik. Zato i hoće da smijeni prethodnika, da bi ušao u taj kabinet iz kojeg može vladati.
A ko će biti vladar je pitanje političkog trenutka i političkih marifetluka. Pozorište treba da bude iznad toga, da prozire i ismijava te marifetluke, i da građanima pokazuje koga se i zašto oni toliko plaše, je plaše se nekoga ko je u suštini papiran, tj. smjenjiv. On ima moć za koju si ti glasao, dovoljno je da mu kažeš neću više glasati za tebe", zaključuje Ognjenović.
"Kozocid" u produkciji Gradskog pozorišta iz Podgorice je predstava o ideologiji koja je sama sebi i sredstvo i cilj, pa propada na humanoj razini koju želi da ukroti.
Premijerno izvedena u Podgorici marta ove godine, predstava je nedavno u Srbiji nagrađena sa četiri Sterijine nagrade, a najavljena je i na ovogodišnjem festivalu Grad teatar u Budvi.
Facebook Forum