Dostupni linkovi

Nedavno povlačenje Predloga zakona o borbi protiv diskriminacije u Srbiji, koji je već bio u skupštinskoj proceduri, na telefonsku urgenciju vladike Srpske pravoslavne crkve Irineja Bulovića, još jednom je pokazalo da verske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije imaju veliki uticaj na političke i društvne procese, koji prevazilazi njihovu tradicionalnu ulogu.

Političari im očito povlađuju jer misle da će tako pridobiti vernike da za njih glasaju. Pod firmom prava da se u demokratskom, pluralističkom društvu čuje i njihov glas – verske zajednice nastoje da utiču na različite segmente, uključujući i obrazovni, u oblikovanju svesti budućih generacija.

Crkveni simboli u multikonfesionalnoj državi


Intervencija verskih zajednica na Predlog zakona o borbi protiv diskriminacije u Srbiji, pokazala je da one imaju veliku ulogu i uticaj na političku elitu, odnosno vlast. Deo javnosti smatra da je to posledica dodvoravanja političara crkvenim velikodostojnicima, ali i pokazatelji da crkve i verske zajednice deluju kao neformalni centar moći. Vlast to smatra uobičajenom komunikacijom, bez prevelikog crkvenog uticaja. Radovan Borović:

Zahtev verskih zajednica da se vladin zakon o diskriminaciji prilagodi njihovim primedbama, postao je u srpskoj javnosti predmet velikih sporova. Istovremeno, to je otvorilo i pitanje uticaja crkava i verskih zajednica na društvenu i politički scenu. Ljubivoje Stojanović, savetnik u Ministarstvu vera, smatra da mnogima smeta aktivna uloga crkve u Srbiji danas:


„Čini mi se da postoje pojedinci koji jedva čekaju da crkva nešto kaže pa da oni odreaguju i da optuže državu za ovo ili ono. Oni bi da i dalje crkvu drže zatvorenom, neuključenom... i čim nešto progovori, kaže se da je to mešanje. Mislim da postoji obostrano uvažavanje crkava, verskih zajednica i države.“

Upravo tu deo javnosti uviđa preveliku ulogu crkve. Treba podsetiti da je prodor crkava i verskih zajednica u javnu sferu išao u dva pravca – u politizaciju religije i religizaciju političkog i politike, čime se obostrano podržavaju. Profesor beogradskog Univerziteta Ljubiša Rajić:

Niko nije uradio nijedno istraživanje koje bi to empirijski potvrdilo, ali je činjenica da pred crkvom svi kleče. Ona je van budžetske kontrole, ona je skoro potpuno van sudske kontrole.
„Niko nije uradio nijedno istraživanje koje bi to empirijski potvrdilo, ali je činjenica da pred crkvom svi kleče. Ona je van budžetske kontrole, ona je skoro potpuno van sudske kontrole. Sudski proces koji je vođen protiv Pahomija ili nekih drugih, otezan je preko svih mogućih i nemogućih granica, dok stvar nije zastarela. Njima se gleda kroz prste.“

Naprotiv i ovakvom mišljenju, Živica Tucić, urednik Verske informativne agencije iz Beograda, naglašava da crkve u Srbiji nemaju čak ni relevantan društveni značaj:

„Ako u Nemačkoj ili Austriji, čak i u Rusiji, crkva ima neki stav, to se uzima u obzir sa mnogo većom ozbiljnošću. Zato bi neko protestovao, demonstrirao zbog toga što verske zajednice imaju svoj stav? Zašto one ne bi smele da imaju svoj stav? I verske zajednice su deo nevladinog sektora. Znači, jedan deo nevladinog sektora može neprestano nešto da govori i iznosi, a verske zajednice ne. Ovde se sve jako mnogo politizuje. Srbija nema kulturu dijaloga.“

Crkve u Srbiji pokazale su nedavno da vlast i na telefonski poziv prilagođava antidiskriminacioni zakon. Nada Kolundžija, šefica vladajuće poslaničke grupe u Skupštini Srbije, uverava nas da to što je vlada prihvatila neke od amandmana ne znači da crkve i verske zajednice imaju prevelik uticaj:

„Vlada je bila spremna da ih sasluša kao što je slušala i druge činioce društvenog života. Ta činjenica pokazuje da ova Vlada razume da je društveni razvoj usklađivanje interesa različitih grupacija. I to samo po sebi nije sporno.“


Kako se crkva nakon petodecenijske izolacije na postjugoslovenskom prostoru uspela izboriti za poseban status u društvu, političari se ponekad i neukusno pokušavaju dodvoravati crkvenim velikodostojnicima, kaže Ljubiša Rajić, profesor beogradskog Univerziteta:

U svim državnim institucijama, obrazovnim, školskim, po domovima zdravlja, gde god se čovek okrene… postoje crkveni simboli, i to u državi koja je multikonfesionalna i ustavom definisana kao država od koje je crkva odvojena.
„Srbija je i dalje ustavom definisana kao država od koje je crkva odvojena. Međutim, ja ne vidim da je ostalo još nešto od čega je ona odvojena. U svim državnim institucijama, obrazovnim, školskim, po domovima zdravlja, gde god se čovek okrene… postoje crkveni simboli, i to u državi koja je multikonfesionalna i ustavom definisana kao država od koje je crkva odvojena.“

Glumica Mirjana Karanović, dobitnica godišnje nagrade Koalicije protiv diskriminacije, više je nego razočarana namerom države da popusti u izmenama zakona protiv diskriminacije:

„Ja sam to doživela kao glupost naše vlasti. Naša vlast kao da ne ceni dovoljno samu sebe. A to me jako vređa jer sam bila jedna od onih koji su za nju glasali. To me može jako da pokoleba da izađem na sledeće izbore.“

Mnogi će reći da je nakon petodecenijskog marginalnog života u komunističkom društvu, uticaj crkve očekivan, što donekle potvrđuje i naša anketa sa pitanjem da li je prevelik uticaj crkve u društvu:

„Takva smo zemlja, možda imamo za to razloga. Dosta smo krhki, pa možda za to ima potrebe.“

„Nisam neki vernik, tako da mnogo ne mislim o tome.“

„Možda je sada malo više slobodnija nego pre, ali mislim da njen uticaj u društvu nije prevelik.“

„Mislim da uticaj crkve nije prevelik, naprotiv. Mislim da crkva u Srbiji ima minimalan uticaj u odnosu na vlast. Možda se samo nešto više o tome priča.Katolička crkva ili islamske zajednice imaju mnogo veći uticaj u zemljama gdje su katolička vera ili islam dominantni. U Srbiji je uticaj crkve zapravo veoma mali.“


Ljubivoje Stojanović
, savetnik u Ministarstvu vera, smatra da je i pored nekih zamerki koje su ponekad i opravdane položaja crkve društvu danas je „sudbinski“ povezano s pitanjem njegovog demokratskog transformisanja:

„Mislim da postoji obostrano uvažavanje crkava i verskih zajednica i države. S druge strane, znamo da i verski službenici i vernici dobivaju pozive za glasanje, učestvuju u javnom životu. Ti ljudi nisu vernici samo onda kad uđu u hram. Tako da to prosto treba posmatrati u jednoj demokratskoj perspektivi. Demokratija podrazumeva da svi učestvuju u javnoj raspravi, bez obzira da li se radilo o većinskoj ili manjinskoj crkvi.“


Moć vjerskih zajednica nad političarima

Gazi Husrev-begova džamija u Sarajevu, Foto: Mido Poturović
I u Bosni i Hercegovini je veliki uticaj vjerskih zajednica na političku i društvenu scenu. Najprepoznatljiviji su kroz pomoć nacionalnim strankama da se održe na vlasti. Iako nije zabilježeno striktno miješanje u donošenje zakona ili kadrovsku politiku, analitičari tvrde da su upravo vjerske zajednice te koje diktiraju pobjednike izbora, ali i kreiraju bosanskohercegovačku politiku. No, svakako je najupečatljivija njihova moć koja se ogleda kroz obrazovni sistem i kreiranje svijesti nekih budućih generacija. Marija Arnautović:

Vjerske zajednice u BiH najjači su ideološki i politički centri moći, tvrdi veliki broj intelektualaca. Riječ je o potpunom pretvaranju religije u ideologiju i korištenju ideološke moći u religijske svrhe. Religijske zajednice u BiH pri tom su i moćne u ekonomskom smislu budući da polažu pravo vlasništva na velikom broju zgrada i zemljišta. Književnik i profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Enver Kazaz tvrdi da vjerske zajednice u BiH diktiraju pobjednike izbora. One su najozbiljnija politička infrastruktura posebno u bošnjačkoj politici, navodi Kazaz:

U BiH vlada predstava da mediji oblikuju svijest odnosno stavove javnosti, a zapravo svijest i stavove javnosti u BiH oblikuju hodže i popovi. Kad tako stvari postavite, vidite da političari zapravo nemaju moć nad vjerskim zajednicama, već upravo obrnuto.

„U BiH vlada predstava da mediji oblikuju svijest odnosno stavove javnosti, a zapravo svijest i stavove javnosti u BiH oblikuju hodže i popovi. Kad tako stvari postavite, vidite da političari zapravo nemaju moć nad vjerskim zajednicama, već upravo obrnuto. Zato je u okviru vjerskih zajednica moguće i bezakonje. Zato je moguće, ne samo toleriranje pedofilije i sličnih grozomornih slučajeva koji se događaju u BiH, nego i to da vjerske zajednice diktiraju i zakonodavne procedure, na primjer Zakon o recesiji. To je karakteristika vjerske moći.“


Svoje političke i društvene interese vjerske zajednice u BiH prije svega ostvaruju kroz politiku nacionalnih stranaka, kao njihova podrška na putu ka osvajanju vlasti. Fra Ivo Marković, profesor na Franjevačkoj teologiji, smatra da se nacionalne stranke, bez podrške vjerskih zajednica, ne bi mogle održavati na vlasti:

„Vjerske zajednice izuzetno puno utječu na donošenje zakona i na društveni život u BiH, a to je – po mom sudu – deformacija. U parlamentu se donose zakoni, a vjerske zajednice utječu na parlament. Život reguliramo našom sviješću, istraživanjem, znanošću… i na kraju se donesu zakoni koji su rezultat društvenog dogovora našeg odnosa prema zbilji, prema životu. Iznad parlamenta, iznad zakona se nalaze principi i načela, a religije u BiH se osjećaju gospodarima principa, božanskih i zemaljskih zakona. One odozgo, iznad parlamenta, otvoreno diktiraju odluke parlamenta.“

S druge strane, Saliha Đuderija iz državnog Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, koje neposredno sarađuje sa vjerskim zajednicama na državnom nivou, tvrdi da uticaja i pritisaka pri donošenju zakona iz religijskih zajednica nikada nije bilo:

„I kod Zakona protiv diskriminacije, gdje se govorilo o braku istospolnih parova, predstavnici religijskih zajednica su bili veoma realni. Svjesni su da je BiH sekularna država i da se treba naći mjera. Traže bolju zaštitu porodice i porodičnog statusa, ali nisu bili protiv toga da osobe istog spola koje sklapaju zajednice ne smiju biti diskriminisane.“

Ne samo da se miješaju, već je to više postalo degutantno. Država i vjerske zajednice trebaju biti odvojene. Međutim, vjerske zajednice toliko insistiraju na svom prisustvu u životu države da je to nevjerojatno.

Da vjerske zajednice uveliko utiču na kreiranje bosanskohercegovačke politike i društvene zbilje smatraju i građani. Neki od njih takvo ponašanje vjerskih čelnika ocjenjuju kao degutantno:

„Petljaju se u stvari koje se njih ne tiču. Smatram da je vjera privatna stvar, stvar koja je za kuću a ne za politiku.“

„Ne samo da se miješaju, već je to više postalo degutantno. Država i vjerske zajednice trebaju biti odvojene. Međutim, vjerske zajednice toliko insistiraju na svom prisustvu u životu države da je to nevjerojatno.“


Bosanskohercegovačke vlasti tolerišu miješanje predstavnika vjerskih zajednica u politiku iz proste činjenice da im pomažu da zadrže svoje funkcije. No, povlađivanje, na primjer, bošnjačkih političara Islamskoj zajednici nema za cilj jačanje međunarodne pozicije BiH preko Organizacije islamskih zemalja, kaže Ahmet Alibašić sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu:

„Ja bih rekao da to nažalost nije slučaj. Kažem nažalost jer mislim da je to još jedna propuštena šansa. Smatram da bi bilo sasvim normalno da se Islamsku zajednicu uključi, ili ako hoćete iskoristi, u jačanju pozicije BiH tamo gdje je to moguće. Ja ovdje govorim o simbiozi ili sinergiji u cilju dobrobiti svih, ne u promoviranju ničijih partikularnih interesa. I ne vidim ništa sporno u tome. Predsjednik Hrvatske Mesić, kad ide u Emirate, vodi sa sobom muftiju, ne vodi nadbiskupa Bozanića. Mislim da tu nema ništa sporno.“

Posljednji u nizu primjera uplitanja vjerskih zajednica konkretno u olske programe desio se nakon uvođenja predmeta kultura religije u srednjim školama u Republici Srpskoj. Predstavnici vjerskih zajednica nisu oduševljeni uvođenjem novog nastavnog predmeta, jer smatraju da će potisnuti vjeronauku iz škola. Krstan Dobravac, savjetnik za vjeronauku u Pedagoškom zavodu Republike Srpske, smatra da je cilj uvođenja ovog predmeta relativiziranje pravoslavne vjeronauke i zatiranje srpskog identiteta na ovim prostorima:

Banjaluka, Hram Hrista Spasitelja, Foto: Erduan Katana

„Ovo je korak unazad. Ja radim kao savjetnik za vjeronauku, stalno sam na terenu, kontaktiram vjeroučitelje jedne, druge i treće konfesije. I katolici i muslimani kažu da Srbi hoće ovim potezom da pravoslaviziraju u Republici Srpskoj sve.“

Najpogubnije djelovanje vjerskih zajednica upravo je vidljivo na obrazovnom sistemu, tvrdi profesor Enver Kazaz:

„Takva vrsta, ne samo vjeronauke u školama, nego zapravo klerikalnog uma u obrazovnom sistemu priječi i razvoj znanstvenosti i razvoj bilo kakvog oblika istraživanja, kao i intelektualnu sumnju kao izvor intelektualnog saznanja. Ono što nemamo u sociološkom ispitivanju, to je istraživanje posljedica formiranja novog teokratskog i klerikalnog uma. BiH je samo prividno sekularno društvo.“

Politička uloga Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori


Crna Gora je u znatno specifičnijoj situaciji od ostalih država regiona. Naime, tamošnja vlast je morala da demonstrira svoju odlučnost, kao što je projekat obnavljanja nezavisne države, u opoziciji prema uticanoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a koja je viđena kao produžetak velikosrpske politike Beograda. Vlasti u Podgorici su u vreme relativnog saglasja sa Beogradom u prvoj polovini devedesetih, za svoje dnevnopolitičke potrebe flertovala sa glavnim pretendentom sa presto Srpske crkve – mitroplitom Amfilohijem. Nakon toga, usledila je faza animoziteta, a danas u zavisnosti od potreba dnevne politike. U svemu tome, i danas, više od 15 godina od obnavljanja, Crnogorska pravoslavna crkva pokušava da nađe svoj prostor. Biljana Jovićević:


Više je činjenica koje ilustruju odnos države, sa već godinama institucijom od najvećeg povjerenja građana Crne Gore – Srpskom pravoslavnom crkvom. Evo nekoliko: crkve i njihova imovina, sve do devedesetih godina prošlog vijeka, bile su takozvano opšte dobro i pripadala opštinama odnosno selima i mjestima u kojima su se nalazile, da bi se krajem devedesetih, u katastarskim knjigama na još neobjašnjen način ubilježila kao imovina Mitropolije Srpske pravoslavne crkve. Početkom novog milenijuma i zaokretom crnogorske vlasti ka nezavisnosti, poglavar Srpske crkve u Crnoj Gori, mitroplit Amfilohije, služeći se metaforom, crnogorskom predsjedniku i premjeru Milu Đukanoviću je poručio „da paganskog cara, prokletog Dukljanina, svaki Crnogorac treba za prikuje čekićem za Vezirov most“.

Crkva na Rumiji dugo je izvor sporenja SPC sa državom
U osvit nezavisnosti, ljeta 2005. godine, Amfilohije je, uz pomoć helikoptera Vojske Srbije i Crne Gore, u čijem je Vrhovnom savjetu sjedio i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović, na vrhu Rumije, vjekovnom zajedničkom svetilištu pravoslavaca, katolika i muslimana, instalirao metalnu crkvu, koja je ugrozila međunacionalni sklad na tom prostoru. Država je tvrdila da je nelegalno postavljenja i poručila da je skinu, što do dana današnjeg nije učinjeno. U međuvremenu su odnosi ponovo, uz pomoć Vujanovića, uvijek slabog na Amfilohija, ne može se reći postali prijateljski, ali su se otopili, jer se je sa mitroplitom nedavno u Kotoru grlio i u kolu igrao i predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić, kojeg je crkveni poglavar malo prije toga nazivao „Krivomozgićem“ jer preferira Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Ako se tome doda podatak iz izvještaja Ministarstva kulture iz 2005. godine da je od blizu 600 sakralnih objekata u Crnoj Gori devastirano blizu 70 posto i da sa svima gazduje Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, slika je upotpunjena. No i pored toga, predstavnici Mitropolije, više su nego nezadovoljni odnosom vlasti prema njima. Rektor cetinjske Bogoslovije, protojerej Gojko Perović:

„Država do sada nije ni prstom mrdnula da se donese bilo kakav propis koji bi regulisao ponašanje bezbjednosnih struktura odnosno policije kad su u pitanju dileme po pitanju imovine ili mogućnosti korištenja crkvenih objekata. Država tu i dalje ostavlja jedan prazan prostor i otvara veliku mogućnost konflikata.“

Mitropolija Srpske pravoslavne crkve je od prošle godine inicijator izrade zakona kojima bi se uredili odnosi vjerskih zajednica i države. Rektor Bogoslovije Gojko Perović kaže da odvojenost države i crkve ne znači da država odbaci po strani crkvene zajednice, već da poštuje odluke crkvenih sudova i crkvene kanone, u istoj mjeri kojom crkva poštuje državne:

„Isto tako se očekuje od države da po nekom reciprocitetu poštuje crkvene kanone i odluke crkvenih sudova, ne komentarišući ili ne govoreći kao što sada predstavnici vlasti u Crnoj Gori govore da ne znaju – kad je u pitanju ovih godina aktuelan napad na imovinu Mitropolije crnogorsko-primorske – koja je crkva prava i da neće u to da se miješaju. Ako si sekularna država, onda treba da znaš kakav je crkveni poredak i treba da ga poštuješ.“

To je do te mjere politika da svako ko je pismen shvata da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne postoji zbog evanđelja nego zbog politike i ona stalno figurira kao politički faktor.
Perovićeve riječi otkrivaju suštinu komplikovanih crkveno-državnih odnosa. Srpska pravoslavna crkva se oštro protivi činjenici da je vlast, nakon dužeg vremena ignorisanja, prihvatila Crnogorsku pravoslavnu crkvu. Sa druge strane, veliki dio javnog mnijenja tvrdi da je uloga Mitropolije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori uvijek i prije svega bila političke prirode. Publicista Rajko Cerović:

„To je do te mjere politika da svako ko je pismen shvata da Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne postoji zbog evanđelja nego zbog politike i ona stalno figurira kao politički faktor. Dakle, mitropolit Amfilohije je duboko zagazio u državna i politička pitanja i nastoji da kroji javno mnijenje u Crnoj Gori.“

Predsjednik Odbora za promociju Crnogorske pravoslavne crkve Stevo Vučinić:

„Uloga Srpske pravoslavne crkve je prevashodno politička, a mislim i obavještajna, što je bila i ostala svih 90 godina. Cilj joj je aneksija u korist Srbije, kojoj je jedino i lojalna po prirodi njenog atributa ,Srpska‘. A sinergiju državne moći Srbije i njene stvarne moći u zemlji, koju je učvrstila u posljednjih 20 godina, u mjeri koja nije nimalo crkvena, vješto koristi predvodeći otpor prema državi, koji nije nimalo naivan i može završiti kobno po Crnu Goru.“

Publicista Cerović:

„Vlast nažalost ima pogrešnu procjenu kad misli da će izgubiti glasače ukoliko se sudari sa Amfilohijem. Međutim, ti glasači koji su iskreno uz Amfilohija svkakako nikada za tu vlast neće ni glasati. A vlast rizikuje, i to ozbiljno rizikuje, da izgubi kao glasačko tijelo one razgnjevljene Crnogorce koji vide kako vlast metaniše i popušta Amfilohiju.“

Vučinić kaže da je za jak uticaj crkva u zemljama tranzicije objašnjenje vrlo jednostavno:

Manastir Ostrog
„Nakon propasti komunizma, u svim zemljama bivše Jugoslavije, crkve i vjerske zajednice su ostale jedine cijele i netaknute institucije, koje su nesumnjivo, i personalno i materijalno i organizaciono, moćne. Naročito je važna činjenica da temeljno pokrivaju cijele državne teritorije. Dakle, zbog raspoloženja ili neraspoloženja naroda prema ukupnoj socijalnoj i političkoj situaciji, koji niko osim crkava i vjerskih zajednica ne može da kanališe, one raspolažu depozitom stvarnih i potencijalnih uticaja. Ni za jedan režim u zemljama tranzicije nije preporučljivo da provjerava te potencijalne moći, jer ne bi dobro prošao.“

Iako skloni raznim kompromisima sa mitropolitom Amfilohijem, crnogorska vlast, ipak suštinski duboko agnostička, oglušila se na svaki poziv za uvođenje religije u škole.

Nametanje načela


U Hrvatskoj su prošla vremena devedesetih godina kada je postojala velika bliskost između vlasti i vladajuće stranke i Katoličke crkve. Ipak, Katolička crkva i dalje ima veliki uticaj na društvene tokove i vlasti i dalje itekako vode računa da je odobrovolje. Tako je uoči posljednjih parlamentarnih izbora, HDZ-ova vlada interventno je iz budžetske rezerve odvojila 10 miliona evra za razne crkvene projekte. Enis Zebić:



Sve vjerske zajednice u svojim osnovama imaju i to da nisu izolirani svijet za sebe, već da su dio nekog društva. Stoga se ne treba čuditi ako svoje stavove nastoje „progurati“ u društvo, kaže za naš radio izvrstan poznavatelj religijske problematike, novinar „Jutarnjeg lista“ Darko Pavičić:

„Međutim, meni se čini da najveći problem leži u drugoj stvari – kada Katolička crkva želi neka svoja vjerska načela, koja nisu kompatibilna s društvom, predstaviti kao opće korisna društvena načela i nametnuti ih dijelu društva ili čak cijelome društvu, tretirajući ih kao društvena načela. „

Iako su prošla vremena devedesetih kada je postojala izuzetna bliskost vladajuće stranke u Hrvatskoj i Katoličke crkve, politika i dalje misli da je dobro biti dobar s crkvom. Primjer za to su zatvorene sjednice Vlade na kojima je netom pred prošle parlamentarne izbore odobreno interventnih sedamdesetak milijuna kuna (oko 10 milijuna eura) za razne crkvene projekte. Crkva je doista u Hrvatskoj „uzela maha“, kaže nam zagrebački književnik Borivoj Radaković:

„Crkva to nije napravila sama, već je svakako dobila podršku vlasti, posebno devedesetih godina. Vlast je tada, na taj način, željela da pokaže neku svoju ortodoksiju prema ,lijevoj misli‘ uopšte, ne samo komunizmu i boljševizmu kako su je oni nazivali, i tada je došlo do tog spoja. Tako da mi više nismo normalna, sekularna, evropska država, već država u kojoj se crkva doista smije petljati u sve i svašta.“

Utoliko je na neki način Katolička crkva u Hrvatskoj paralelna vlast ili vlast u sjeni, koja na jedan vrlo inteligentan način zauzima onaj prostor koji joj država dozvoljava da zauzima, ali i više od toga – koji joj vlast ne dozvoljava, i naprosto nameće neke svoje kriterije i prosudbe kao općedruštveno dobro.
Vanjski predavač na osječkom Evanđeosko-teološkom fakultetu i dugogodišnji aktivist Hrvatskog helsinškog odbora Jaroslav Pecnik kaže kako je u svim modernim društvima crkva odvojena od države, ali ne i od društva:

„Utoliko je na neki način Katolička crkva u Hrvatskoj paralelna vlast ili vlast u sjeni, koja na jedan vrlo inteligentan način zauzima onaj prostor koji joj država dozvoljava da zauzima, ali i više od toga – koji joj vlast ne dozvoljava, i naprosto nameće neke svoje kriterije i prosudbe kao općedruštveno dobro. Utoliko mislim da je utjecaj crkve prevelik. Ona to radi vrlo inteligentno.“

On uzroke uspjeha Katoličke crkve u zagovaranju njezinih vrijednosti vidi u dvije tisuće godina kontinuiteta, te institucije i u tome što nju ne pokreće interes moći i vlasti, već duhovni interes koji kod drugih institucija nije prisutan. Priča sa zabranom rada nedjeljom je znakovita – prvo se mjesecima, kroz civilno društvo i manje stranke, vodi kampanja za zabranu radne nedjelje, onda Vlada – kao – na jedvite jade pristane, Sabor izglasa zabranu, a onda Ustavni sud obavezno ukine tu odluku:

„Činjenica je da država ipak na koncu popusti. Druga je stvar kako na kraju odluči Ustavni sud. To može biti lukavstvo premijerskog ili državnog uma da dopusti ono što zna da će Ustavni sud srušiti. Međutim, samo pristajanje na takvu komunikaciju sa crkvom pokazuje da se crkva kao takva uvažava, to pokazuje njezinu snagu.“

Kolega Pavičić upozorava na zanimljiv fenomen da oko zagovaranja nekih temeljnih pitanja, Katolička crkva nije usamljena:

„Stvorena je svojevrsna koalicija crkava, i to ne samo kršćanskih, Katoličke, Pravoslavne i Reformirane protestantske i evanđeoske crkve, nego su pridobili i Islamsku zajednicu, pa čak djelomično i Židovsku, po nekim ključnim pitanjima – po pitanju prava na abortus, po pitanju eutanazije, prava na neradne dane i tako dalje.

„Stvorena je svojevrsna koalicija crkava, i to ne samo kršćanskih, Katoličke, Pravoslavne i Reformirane protestantske i evanđeoske crkve, nego su pridobili i Islamsku zajednicu, pa čak djelomično i Židovsku, po nekim ključnim pitanjima – po pitanju prava na abortus, po pitanju eutanazije, prava na neradne dane i tako dalje. Tu, po mom mišljenju, bilo koja vlast može imati vrlo velikih problema ako se dodirne tih nekih stvari oko kojih se ta velika religijska koalicija odnosno veliki vjerski lideri, na čelu sa kardinalnom Bozanićem, muftijom Šefkom Omerbašićem, mitropolitom Jovanom Pavlovićem, slažu.„

Živimo u zemlji u kojoj nema slobode za sliku svijeta koja ne podrazumijeva Boga, zaključuje Borivoj Radaković:

„Ne radi se niti o sukobu idealizma i materijalizma, radi se o novom tipu diskriminacije, gdje se jedna većina nameće i pokušava potisnuti i diskriminirati drugu, koja je po nju nezgodna, kvari nekakvu umišljenu idilu, koje nema. Mislim da će cijela ova priča, s ovim novim fundamentalističkim, katoličko-crkvenim budalaštinama, biti relativno kratkog daha. Oni će još neko vrijeme napredovati i na kraju sami dovesti stvar ad absurdum.“

Napravili smo i malu anketu među mlađim Zagrepčanima, i crkva baš i nije najbolje prošla. Pitanje je bilo – je li utjecaj crkve na društvo prevelik, premalen ili baš kako treba?

„Utjecaj crkve je loš. Oni se nemaju miješati u stvari koje ih se ne tiču.“

„Mislim da je utjecaj crkve dosta veliki, što možda ima neke negativne konotacije. Ne trebaju se miješati u politiku, društvo, običan život… „

„Mislim da je utjecaj crkve mali. Svi imaju predrasude prema tome. Ako mladi danas odu u crkvu, smatra ih se ludima. Ja idem svake nedjelje u crkvu, meni je to sasvim normalno.“

„Crkva se brine samo kad se nje nešto tiče. Trebala bi malo više stajati iza svojih vjernika i iza naroda.“

„Podržavam stavove crkve, u vezi svega.“

„Utjecaj crkve je prevelik, i u politici i u svemu ostalom.“


Islamska zajednica i nezavisnost Kosova


Islamska zajednica Kosova kao najveća verska zajednica nema političkih pretenzija, niti pokušava da utiče na društvena kretanja, ističu predstavnici ove zajednice, ali i stručnjaci. Ipak, u Islamskoj zajednici naglašavaju da mogu da pomognu i oko nekih političkih pitanja, kao što je lobiranje među islamskim zemljama da priznaju nezavisnost Kosova. Gzim Badžaku:


Priština
Generalni sekretar Islamske zajednice Haxhi Resul Rexhepi kaže kako verska zajednica institucionalno nema nikakvih pretenzija, niti pokušava da postane faktor koji će uticati na ukupna društvena i politička kretanja u zemlji:


„Islamska zajednica Kosova je uglavnom fokusirana i zainteresovana da ima pre i iznad svega – duhovni uticaj. Međutim, pošto smo mi sinovi ovog naroda, naravno da nas interesuje ono što se događa na političkoj sceni Kosova. Na kraju krajeva, mi smo oni koji glasaju za političke rukovodioce, mi smo oni koji plaćaju poreze našoj državi i zato imamo moralno i materijalno pravo da se za to interesujemo. Naše interesovanje se ne odnosi na preuzimanja vlasti i dolazak na vlast, daleko od toga. Mi se, kao jedna od institucija ove zemlje, angažujemo da ponudimo naš potencijal i kapacitete u funkciji opšteg blagostanja i zadovoljstva građana.“

Profesor sociologije i stručnjak za verska pitanja Ismail Hasani kaže da postoje limiti koji onemogućavaju da Islamska zajednica igra značajniju ulogu u kosovskom društvu i posebno da utiče na institucije Kosova:

Jedna je stvar imati pretenzije da se nešto uradi, a drugo su mogućnosti i realna očekivanja da se tako nešto učini, naročito u vezi daljih zbivanja oko nezavisnosti Kosova. Islamska zajednica na Kosovu je limitirana da nešto učini po tom pitanju.

„Jedna je stvar imati pretenzije da se nešto uradi, a drugo su mogućnosti i realna očekivanja da se tako nešto učini, naročito u vezi daljih zbivanja oko nezavisnosti Kosova. Islamska zajednica na Kosovu je limitirana da nešto učini po tom pitanju, iz prostog razloga što je ona religijska zajednica i služi vernicima u duhovnom smislu. Nema nikakvih ingerencija u sferi diplomatije ili takozvanih ,zemaljskih poslova‘, koji su rezervisani za institucije svakog modernog civilnog društva.“

To se, prema njemu, ogleda i u delu koji se odnosi na mogući uticaj ove zajednice na lobiranje za priznanje nezavisnosti Kosova:

„Kruže različite glasine oko uloge Islamske zajednice u procesu lobiranja za nezavisnost Kosova. Ako se time misli na uticaj na Svetsku islamsku konferenciju, onda je to van pameti. Svetska islamska konferencija je svesna činjenice da Islamska zajednica na Kosovu nešto drugo u odnosu na Islamske zajednice u arapskom svetu.“

Međutim, mogućnost lobiranja predstavnika Islamske zajednice njen generalni sekretar vidi drugačije:

„Predsedništvo Islamske zajednice Kosova je uvek bilo zainteresovano da ponudi ono što može u lobiranju za nezavisnost Kosova kod islamskih zemalja, počevši od Islamske konferencije, Arapske lige i svake od tih zemalja posebno.“

Redžepi ističe da je kosovski muftija Naim Trnava bio na čelu jedne delegacije koja je ranije imala susrete sa generalnim sekretarom Islamske konferencije. Susreo se i sa saudijskim kraljem, posetio Katar i Ujedinjene arapske emirate, kao i nekoliko puta bio u Egiptu:

„Ubeđen sam da je uticaj islamskog elementa na Kosovu odnosno muftije Naima Trnave u tim zemljama dobrodošao. Na taj način se sa pitanjima islamske provenijencije mogu upoznati iz prve ruke. Efekti lobiranja se, naravno, vide kasnije, međutim siguran sam da su takvi sastanci dobrodošli. Kosovskom muftiji su se priređivali veličanstveni prijemi i uvek su mu obećavali da će vrlo brzo preduzeti konkretne korake prema priznanju Kosova. Mi s pravom očekujemo da će neka islamska, odnosno arapska država priznati Kosovo.“

U Vladi Kosova ne postoji ministarstvo vera. Zakon o verskim zajednicama je u skupštinskoj proceduri. Njegovo usvajanje je odloženo zbog primedbi koje su na njega imali predstavnici verskih zajednica.

  • 16x9 Image

    Dragan Štavljanin

    Dragan Štavljanin radi za RSE od 1994. Magistrirao je na problemu balkanizacije (Prag/London), doktorirao na fenomenu "informacione mećave" – višak informacija/manjak smisla (Beograd). Autor je knjiga "Hladni mir: Kavkaz i Kosovo" i " 'Balkanizacija' Interneta i smrt novinara".

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG