Prvo istraživanje o otpadu na području Jadrana potvrdilo je da čovjek svojim nemarom i neznanjem zatrpava more i njegove obale velikim količinama otpada. I ne razmišlja da se konzumiranjem ribe, putem lanca ishrane, taj otpad može naći i na njegovom tanjiru.
Uz milione turista na kopnu, sve više mega kruzera, jahti i drugih plovila prijetnja su za život Jadrana jer zagađenjuju njegove obale i morsko dno. Vlado Kalezić je zato aktivan u akcijama čišćenja društva Porat Budva - Pizana:
“U čišćenju mora od otpada najčešće nailazimo na flaše, kese, plastični otpad, PVC i limenke. To često nesavjesni turisti bacaju u more, ali naravno ima i takvih mještana koji ne znaju koliko to zaista šteti. Jer, svo to smeće koje se baci u more, vrati se nazad na plaže sa prvim jugom”.
Da su obale Jadrana ugrožene otpadom, potvrđuju i istraživanja: na području Jadranskog i Jonskog mora su najizloženije otpadu plaže Hrvatske, Slovenije i Crne Gore. Ali, ne ranjavamo more samo bacanjem svih vrsta smeća, kaže Dragan iz Budve koji najviše vremena ljeti provodi u svojoj barci:
“Ovdje na rivi se vidi da utiču i hemijska sredstva iz obližnjih ugostiteljskih objekata i raznih plovila takođe. Na budvanskoj pizani je nekada bilo školjki, ali ih je uništila hemija”.
Prekograničnim projektom DEFISHGEAR, naučnici iz država koje zapljuskuje Jadransko i Jonsko more (Slovenije, Italije, Hrvatske, Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Grčke) sproveli su jednogodišnje istraživanje koje je dalo prve procjene količina otpada na plažama i u moru. Rezultati su poražavajući: morsko dno Jadranskog i Jonskog mora je dva do pet puta zagađenije otpadom od nekih drugih svjetskih mora. Vesna Mačić iz Instituta za biologiju mora u Kotoru:
“Dominira plastika, kao i svuda. Kod nas u Boko-kotorskom zalivu ima i čvrstog otpada koji je velikih gabarita i biće tu još dugo zahvaljujući nemaru ljudi. Ostalo je nemar skladištenja i tretiranja čvrstog otpada na obali”.
Na lokacijama duž jadranske i jonske obale rađena je i analiza prisustva mikro plastike u ribama. Od ispitivanih jedanaest ribljih vrsta, u sedam su pronađeni tragovi otpada, a slične rezultate su potvrdila i druga istraživanja, kaže Mačić:
“Sve više je istraživanja o tome iako to još nije na nekom alarmantnom nivou. Ali, ako imate na vrhu lanca ishrane ajkulu ili delfina koji pojedu jako puno te male ribe koja je kroz ishranu godinama u sebi skupljala otrovne materije kroz otpad, dolazi do biomagnifikacije tih otrovnih materija (biomagnifikacija je proces kojim se vremenom povecava koncentracija hemikalija u tkivu).
Suočeni smo sa veoma mnogo problema zbog lošeg tretmana otpada, i jasno je da moramo nešto da radimo po tom pitanju, i to mnogo brže nego do sada”.
A treba raditi na makro i mikro nivou – od edukacije i reciklaže do akcija i skladištenja čvrstog optada na ispravan način. Ali i kazni, dodaje Mačić:
“Bez velikih kazni, mi se teško učimo pameti. Iako je za more teško utvrditi ko je zagađivač, na kopnu je to mogo lakše. Kada bi se sankcionisali oni koji zagađuju životnu sredinu, to bi dalo efekta”.
Prema podacima američke Nacionalne agencije za okeane i atmosferu (NOAA), proces razgradnju pojedinog otpada u moru traje i više stotina godina. Dok za cigaret opušak treba oko 5, a limenku oko 200 godina, plastična boca u moru razgrađuje se tek nakon 450 godina.
Ribari i ronioci, poput Dragana, više nego u ljude, polažu nade u more i njegovu moć regeneracije:
„Na primjer, školjka palastura je u jednom periodu bila poptuno nestala sa ovog područja. Sad je ponovo ima. Pojedine morske vrste napadne neka bolest, pa nestanu, ali se ponovo i vrate. Znači more se regeneriše. Ali, ne znamo do kada“.
Facebook Forum