Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Ukrajinsko srce, ruska duša: Priča zarobljenika rata


Anatolij Poljakov

Pišu: Dmitrij Volček i Tony Wesolowsky (Priredila: Mirjana Rakela)

Zatvoren u podzemnoj ćeliji na području istočne Ukrajine koju kontroliraju proruski separatisti više od devet mjeseci, Anatolij Poljakov nije znao da li je dan ili noć, a vrijeme je računao po trenucima kada je dobijao hranu.

"Nemate pojma koliko je sati, ali počnete sliniti kada pomislite da se bliži vrijeme za obrok", kaže Poljakov, koji je tijekom zatočeništva spao na 40 kilograma težine, ali gotovo izgubio i sposobnost govora dok je pokušavao zadržati ljudsko dostojanstvo.

Ovaj uspješan poduzetnik iz sjevernog ruskog grada Petrozavodska u proljeće 2015. došao je u humanitarnu misiju u regiju Donbas, na istoku Ukrajine.

Pomagao je izmještanju ozbiljno bolesne djece iz zone sukoba i pregovarao o razmjeni zarobljenika prije no što je bio zaskočen na ulici i zarobljen od proruskih separatista na području Luganska.

Oslobođen 2016., odlučio je, umjesto vratiti se u Rusiju, otići u Kijev kako bi zastupao prava bivših ukrajinskih ratnih zarobljenika.

Pomogao je u izradi prijedloga zakona koji bi ukrajinskim zarobljenicima garantirao medicinsku i psihološku njegu, kao i druge pogodnosti nakon što se vrate kući.

Zakon, kaže on, ima potporu predsjednika Petra Porošenka i ključnih članova ukrajinskog parlamenta, i o njemu bi se uskoro trebalo glasati.

Krajem prošle godine, 27. decembra, obavila se najveća razmjena zarobljenika od početka sukoba u Ukrajini 2014. Ukupno 74 ukrajinskih vojnika i civila razmijenjeni su za 238 separatista.

"Kada se razmjena dogodila, bio sam tako sretan. Nazivao sam rođake, a uz suze radosti bilo je i onih gorkih, jer sam shvatio da ima još naših momaka u zarobljeništvu", priča Poljakov.

Ukupno 74 ukrajinskih vojnika i civila razmijenjeni su za 238 separatista
Ukupno 74 ukrajinskih vojnika i civila razmijenjeni su za 238 separatista

Prema njegovu računu, 3.136 Ukrajinaca, od kojih su polovica vojnici, a polovica civili - internirani su u onome što on naziva "kampovima smrti" takozvanih "narodnih republika" u dijelovima Donjecka i Luganska koji su pod kontrolom proruskih separatista.

Ali, kako kaže, njih oko 150 je još zatvoreno, uglavnom u Donjecku.

Zatvorska kalvarija za Poljakova je počelo 15. marta 2015. nakon što je pregovarao sa separatističkim čelnicima u gradu Lugansku.

Na ulici su ga napali maskirani ljudi, brzo su mu stavili lisice na ruke i kapuljaču na glavu i ubacili ga u jedan automobil. Razderana odjeća pokazivala je da se snažno opirao napadačima.

"Od moje odjeće, ostao je razdrljeni džemper i rasparane vojne hlače. Ništa više", rekao je Poljakov ruskom servisu Radio Slobodna Europa u nedavnom intervjuu.

Poljakov kaže da je postao meta zbog svojih proukrajinskih stavova i završio je u improviziranoj izolacijskoj ćeliji negdje na području Luganska.

"Nije bilo dnevne svjetlosti, ni svježeg zraka i bilo je gotovo nemoguće održavati osobnu higijenu. Moja je koža dobila sive boje, poput zidova u ćeliji", priča Poljakov.

"Kretao sam se kroz tu ćeliju kao sjena, mršav, s dugom kosom i bradom. Borci su me zvali 'čovjekom u tamnici'."

Svježi zrak bio je luksuz, zapravo bilo je nepodnošljivo vruće, između 35 i 40 stupnjeva Celzija. Ležao bih na podu okrenut prema vratima kako bih dobio malo svježeg zraka", priča.

Stalno gladan, Poljakov govori kako je mislio o hrani.

"Noću sanjate o hrani i spremni ste jesti sve kako bi ubili osjećaj gladi. Teško je ostati čovjek u takvim uvjetima", objašnjava.

Jedina stvar koja mi daje snagu je borba za zakon o statusu ratnih zarobljenika.

U januaru 2016. godine, Poljakov je oslobođen.

"Kad sam oslobođen iz zatočeništva imao sam sve vrste medicinskih problema. Izgubio sam 25 kilograma – u trenutku kada sam bio oslobođen težio sam 40 kilograma – i glasao sam se poput životinje, poput psa koji laje," objašnjava.

"Zamislite da svi ti životinjski zvukovi izlaze iz vas i ne možete ništa učiniti kako bi to prekinuli. Vjerujte mi, to je bilo jako teško razdoblje. Morao sam neprestano pokrivati svoje lice i ispričavati se ljudima da nisam zarazan", ističe.

Poljakov kaže kako je liječen zbog traume koju je doživio, ali ističe da je daleko od "izlječenja".

"Danas, dvije godine nakon oslobađanja, osjećam se mnogo bolje. Objašnjeni su razlozi zbog kojih sam se glasao poput životinje. Još moram ići u bolnicu na liječenje svakih šest mjeseci. Sve to plaćam sam", kaže on.

Anatolij govori kako ga je njegova borba za osiguravanje odgovarajuće skrbi potaknula da zagovara prava ukrajinskih ratnih zarobljenika koji su se vratili kući.

"Naravno, trebala bi postojati dugoročna medicinska i psihološka podrška za one oslobođene, a ne samo jednokratna pomoć", smatra.

"Tjelesne i mentalne poteškoće obično nastaju u trećem mjesecu nakon puštanja na slobodu, ponekad nakon pola godine, ponekad nakon godinu dana. Čovjek pada u depresiju, to je za pojedinca izuzetno teško emocionalno stanje", navodi.

Poljakov, koji sada vodi ukrajinsko udruženje ratnih zarobljenika, kaže kako je bio odlučan ostati u Ukrajini nakon svog iskustva.

"Nakon zatočeništva svi oni koji su preživjeli taj pakao postali su moja obitelj. Smatram se osobom ukrajinskog srca i ruske duše", objašnjava.

"Ne mogu reći da sam se u potpunosti prilagodio civilnom životu. Jedina stvar koja mi daje snagu i energiju je borba za zakon o statusu ratnih zarobljenika. Taj zakon je moja rehabilitacija", zaključuje Anatolij Poljakov.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG