Dostupni linkovi

Izbori u Ukrajini demokratski presedan


Pristalice Janukoviča slave pobedu na ulicama Kijeva
Pristalice Janukoviča slave pobedu na ulicama Kijeva
Mada Julija Timošenko izjavljuje da nikada neće priznati pobedu Viktora Janukoviča u drugom krugu izbora, sve je očiglednije da će ovaj proruski orijentisani političar postati predsednik Ukrajine. Tu činjenicu prihvataju i na Zapadu, iako su naklonjeniji Timošenko.

U pojedinim krugovima se pribojavaju da pobeda Janukoviča označava kraj demokratskog talasa koji je poslednjih godina zahvatio veći deo bivšeg sovjetskog prostora. Međutim, analitičari iz tog regiona ističu da to ne mora biti nužni scenario.

Viktor Janukovič je glavni negativni junak Narandžaste revolucije 2004. koja je izbila zbog izborne krađe. Iako je prvobitno proglašena njegova pobeda na predsedničkim izborima, nakon masovnih protesta građana, Viktor Juščenko je postao predsednik.

Zbog toga se mnogi pribojavaju da će Janukovičeva pobeda 6 godina kasnije označiti ne samo kraj ideala ove revolucije, već i demokratskog talasa koji je poslednjih godina zahvatio Gruziju, Kirgistan i Moldaviju. S tim u vezi postavlja se i pitanje da li obnova uticaja sve agresivnije Rusije i autoritarna politika koja prati taj trend, može postati dominantan politički trend na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza.

Međutim, deo analitičara smatra da je takva procena preterana.

Jedan od lidera ruske opozicije Boris Nemcov (potpredsednik vlade u vreme Borisa Jeljcina), kaže se pobeda Janukoviča može tumačiti i kao posledica najregularnijih izbora na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza ikada do sada, što potvrđuje i da su poraženi aktuelni predsednik i premijer.
Zavidimo izborima u kojima nema masovne krađe u stilu Putina. To je veliki uspeh za Ukrajinu.

„Jedino možemo da zavidimo kako funkcioniše izborni sistem u Ukrajini, slobodi govora u njoj. Zavidimo izborima u kojima nema masovne krađe u stilu Putina. To je veliki uspeh za Ukrajinu. To je rezultat Narandžaste revolucije koji niko neće moći da promeni.“

Istinski pluralizam

Žoao Soares
, predsednik Parlamentarne skupštine OEBS-a, nazvao je ukrajinske izbore „impresivnim i pobedom demokratije“.

Analitičari ističu da je Rusija možda odnela taktičku pobedu s trijumfom Janukoviča u odnosu na prozapadno orijentisanu Juliju Timošenko, koja se smatra arhitektom Narandžaste revolucije. Međutim, demokratski presedan koji je, zapravo, ovim izborima osnažila, može dugoročno da se pretvori u strateški poraz za Moskvu.
Viktor Juščenko neposredno posle glasanja u drugom krugu predsedničkih izbora, 07. februar 2010.

Mnogi hvale odlazećeg predsednika Juščenka, koji je u prvom krugu bio tek peti, zato što je dao prednost demokratskim vrednostima u odnosu na svoju političku budućnost.

Analitičar iz Minska Andrej Federau smatra da rezultati izbora pokazuju da je u Ukrajini zaživeo istinski pluralizam za razliku od Belorusije i Rusije u kojima je vlast koncentrisana u rukama samo nekoliko ljudi.

Analitičar iz Tbilisija Soso Tsiskaršvili smatra da je Ukrajina postala primer za druge zemlje na sovjetskom prostoru koje bi trebalo da ga slede, uključujući i gruzijskog predsednika Mikhala Sakašvilija koga kritikuju zbog izneverevanja idela iz „Revolucije ruža“ iz 2003, koju je predvodio.

Lejla Alieva, direktorica Centra za nacionalne i internacionalne studije sa sedištem u Bakuu, ističe da je demokratska procedura postala nezaobilazni deo političke kulture u Ukrajini.

„U Ukrajini će biti veoma teško da se vrati demokratski proces unazad. Dvadeset godina tranzicije nije potrošeno uzalud. Intenzivno su razvijane demokratske institucije. Za razliku od ostalih bivših sovjetskih republika nije bilo nazadovanja u poštovanju ljudskih prava. Zato Janukovič ne može da dovede u pitanje dostignuća Narandžaste revolucije.“

Sopstveni nacionalni interesi

Pitanje je, dakle, da li demokratsko iskustvo Ukrajine može uticati na ostatak postsovjetskog prostora, tačnije da li može ohrabriti prodemokratske aktiviste u susednoj Belorusiji koji se bore protiv autokratskog režima Aleksandra Lukašenka, ili u kvazi autoritarnim režimima kao što je u Jermeniji.

Jedan od testova biće lokalni izbori u Gruziji u maju ove godine.

Analitičari očekuju da će se Ukrajina sada više okrenuti Moskvi. Međutim, to ne znači i njeno potpuno odustajanje od evropskih integracija. Pitanje članstva u NATO-u će verovatno biti ostavljeno po strani, ali ne i ulazak u Evropsku uniju.
Mislim da će se na kraju razočarati oni Rusi koji očekuju da će Ukrajina sada promeniti kurs i približiti se Moskvi.

„Mislim da će se na kraju razočarati oni Rusi koji očekuju da će Ukrajina sada promeniti kurs i približiti se Moskvi. Svakako će biti manje tenzija u odnosima između dve zemlje. Međutim, smatram da veći deo ukrajinske elite i stanovništva i dalje želi da njihova zemlja bude u potpunosti integrisana u Evropu,“
smatra Stiven Pajfer (Steven Pifer), bivši američki ambasador u Kijevu, sada analitičar na američkom institutu Bruking.

Pajfer podseća da je zapravo nekadašnji ukrajinski predsednik Leonid Kučma (1994-2004), koji je bio proruski orijentisan, zapravo pokrenuo pitanje članstva u NATO.

Slično je i kada je reč o odnosu Kijeva prema Pridnejstrovlju, separatističkoj regiji u Moldaviji. Od 2006. EU i Ukrajina su formirale zajedničke patrole za kontrolu njene granice sa Moldavijom, kako bi se sprečilo krijumčarenje oružja i ostale robe. Moskva je to žestoko kritikovala.

Eugen Revenko, analitičar iz Kišinjeva, smatra da Kijev neće promeniti stav o ovom pitanju, uprkos tome što Janukovič naginje Moskvi.

„Ukrajina ima sopstvene nacinalne interese, koji podrazumevaju i jačanje države i otklanjanje rizika na granici. U tom smislu, pitanje Pridnjestrovlja je jedan od prioriteta Kijeva, bez obzira na ’boju’ onih koji su na vlasti.“

Pročitajte i ovo:
Ukrajinci na prvim izborima od narandžaste revolucije
XS
SM
MD
LG