Piše: Julia Racibarska, Ukrajinski servis RSE
U Ukrajini je Nova godina vrijeme kada se porodice i prijatelji okupljaju, jedu, piju, razmjenjuju poklone i razmišljaju o prošlim i budućim danima.
Međutim, ono što se inače slavi u lijepom okruženju, već drugu godinu se obilježava pod sjenom sveopšteg rata, dok Rusija nastavlja napade punog obima.
Milioni Ukrajinaca su raseljeni sa svojih ognjišta, a oko 315.000 ih je poginulo i ova brojka se svakodnevno povećava.
Za raseljene koji sada žive u prihvatilištu u Dnjipru, na jugoistoku Ukrajine, život se mora nastaviti, a bit će obilježena i druga ratna Nova godina.
U razgovoru za Ukrajinski servis Radija Slobodna Evropa, stanovnici pronalaze male načine da slave.
Svaki čin zahvalnosti je mala pobjeda nad nastojanjem Rusije da slomi njihov duh.
"Ovdje, u ovom prostoru barem treba da vlada mir", kaže administratorica Nina Bondar. "Moramo pomoći jedni drugima."
Ljudi dolaze u prihvatilište u različitim stanjima traume, svaki sa svojim teretom i demonima, ali svi dijele tugu zbog gubitka "doma".
Volonteri daju sve od sebe da život u prihvatilištu bude, koliko-toliko normalan – pružajući psihološko savjetovanje i pomoć sa dokumentima.
Za 18 mjeseci koliko je centar u funkciji, 10.000 ljudi prošlo je kroz prihvatilište Dnjipro.
Većina njih stigla je na početku rata kada su južna i istočna područja Ukrajine bila masivno evakuisana.
Sada, ljudi koji dođu ovdje mogu ostati koliko žele, sve dok zauzvrat pomažu zajednici.
'Moja djeca su sve što imam'
Valentina Romaniuk i njeno četvoro djece u prihvatilištu su tek sedam dana.
Živjeli su godinu i po dana pod ruskom okupacijom u oblasti Herson prije nego što su uspjeli pobjeći u Norvešku.
Vrijeme pod okupacijom opisuje kao vrijeme straha i neizvjesnosti.
"[Ruske snage] su tjerale ljude iz kuća, posebno starije. Ušli su i odlučili koja je najbolja kuća, a onda su rekli: 'Imate 24 sata da odete'. Uzeli su sve iz kuća – čak i toalete, donje rublje."
Priča da je u školi njene djece učenicima rečeno kako su Rusi došli da ih "oslobode" i "zaštite". "Djeca su, naravno, bila prestravljena", kaže Romaniuk. "Svi smo bili."
Odlučila je da napusti svoj rodni grad. Nastupila je nova školska godina ali bez školskog zvona.
Prije nekoliko mjeseci vratila se u Ukrajinu i pokušala živjeti u Dnjipru, međutim, ubrzo je ostala bez ušteđevine. Sada se prilagođava izgradnji života u prihvatilištu.
Romaniuk je krojačica i traži posao. Prije je uzgajala i prodavala povrće. Kaže da bi isto voljela raditi i ovdje.
"Stvarno želim svoj dom, a nemam se gdje vratiti", priča ona. "Moja kuća je uništena."
Iako nema praznične atmosfere, kaže Romaniuk, razmišlja o malim poklonima za djecu i postavljanju svečane trpeze.
Nova godina kod kuće je "vazda bila vesela", prisjeća se, uz brojne goste: rođake i komšije.
"Ove godine, nisam sigurna", kaže ona. "Imam jednu želju: dobro obrazovanje za svako moje dijete. Djeca su sve što imam. Vidim li svoju djecu nasmiješene, sve mogu preživjeti."
Sprema da izvede djecu napolje u snježno popodne.
"Sad ćemo da prošetamo, bacamo grudve, podignemo raspoloženje jedno drugom, da kupimo sladoled. Još je jedan dan i mi smo živi."
'Jednog dana sve će se završiti'
Učitelj iz Lisičanska Jurij Šmanov živi kao i Valentina Romaniuk u prihvatilištu.
Ima gdje da spava, ima prostor za radni sto i laptop. U prihvatilištu je od maja 2022. godine.
Njegov brat je ubijen u granatiranju njihovog rodnog grada. Prozori u Jurijevom stanu razneseni su 24. februara 2022., na dan kada je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu. Kaže da je preživio napad jer su zavjese spriječile da se staklo odleti na sve strane.
Jurij je tri mjeseca bio u Lisičansku tokom žestokih borbi prije nego što su ga evakuisali italijanski dobrovoljci.
Sada honorarno radi kao nastavnik na Lisičanskom rudarsko-industrijskom koledžu. Nastavu drži online.
"Živim sa mišlju da će se jednog dana sve završiti", kaže on. "Ništa nije zauvijek, a poslije rata dolazi mir. Nadam se da ću se vratiti kući jer dom je dom. Ako nam kuća bude uništena, mi ćemo je popraviti, obnoviti."
Ovo će biti druga Nova godina Jurija u prihvatilištu.
"Prošle godine smo se svi okupili. Predložio sam da se nađemo napolju – imali smo logorsku vatru, pekli meso. Možemo to da ponovimo", kaže on.
'Nastaviti živjeti je neophodno'
Oksana Lisova dolazi iz Vilnjanska, regija Zaporižja. Njen grad je pod stalnom vatrom i napola je uništen, kaže ona.
Odatle je otišla sa suprugom i petogodišnjom kćerkom u septembru 2022. godine. Njena baka je ostala.
Prvi mjesec su živjeli u Poljskoj. Onda su se vratili u Dnjipro i iznajmili stan. Međutim, prihvatilište je uskoro postalo jedina opcija. Tu su već šest mjeseci.
Lisova kaže da je zahvalna na toplim obrocima i psihološkoj podršci.
"Djeca razgovaraju sa psiholozima, a i ja", kaže ona. "Ponekad izgubim živce i vičem. Pokušavam da se obuzdam, ali [teško je]."
Njen muž je zavarivač i trenutno je bez posla.
Lisova je po zanimanju električarka, a nedavno je završila kurs kozmetičara. Sanja o otvaranju salona za uljepšavanje.
"Ako Bog da, možda neko pomogne da mi se san ispuni: da kupim aparate. Želim to da uradim ovdje, da djevojkama nudim usluge manikure i tretmane ljepote. Da imam aparate, mogla bih to raditi ovdje, u prihvatilištu", kaže ona.
Lisova se s radošću sjeća novogodišnjih praznika kod kuće. Nada se da će istu atmosferu moći stvoriti i ovdje - u prihvatilištu.
"Već smo postavili jelku u sobu, nanizali vijence za djecu. Želim domaću atmosferu. Da, sada su ova vremena, ali je potrebno nastaviti živjeti. Ne smijemo ostati zaglavljeni na jednom mjestu", kaže ona.
"Kao i uvijek, pripremit ću krompir salatu, pizzu, pite. Volim biti u kuhinji. Neće biti neko posebno praznično veselje, jer mi je jedno dijete bolesno. Ali, svakako ćemo pokušati da stvorimo taj praznični osjećaj."
Puna je nade za iduću godinu, iako neće biti lako.
"Vratit ćemo se kada se rat završi", kaže ona. "Toliko želim kući da me boli duša."
'Mir će vladati'
Lolita Glotova je specijalista za inicijative mladih za regiju Lugansk. Dva puta je bila raseljena: prvo 2014. godine, kada je otišla iz Alčevska u Lisičansk, a zatim nakon februara 2022. godine, kada je otišla u Dnjipro.
Ona volontira u prihvatilištu koje su 2022. godine otvorile izbjeglice iz Luganska uz finansiranje međunarodnih organizacija.
Volonteri organizuju aktivnosti i obuku za štićenike, kao što su digitalna pismenost, računovodstvo, časovi manikira, ukrajinska književnost, slikanje, fitnes.
Namjera je pomoći štićenicima da lakše prebrode užase rata.
Glotova dva puta sedmično vodi kreativne radionice za djecu i odrasle. Takođe, organizira edukativne i zabavne događaje.
"Vodim i slikarstvo i dekorativnu umjetnost. Pokušavam na neki način usmjeriti učesnike da shvate svoj identitet, koji pripada i Ukrajini i regiji Lugansk. Slikamo patriotske slike, opuštamo se, pijemo kafu, slušamo klasičnu muziku... Bili su iznenađeni da je tako nešto moguće", kaže ona.
Administratorica Nina Bondar je iz Lisičanska. Ona kaže da prihvatilište opstaje zahvaljujući humanitarnoj pomoći donatora i grantova.
Kao i većina stanovnika, i ona se trudi da se prilagodi životu u novom gradu, jer o povratku kući još govora nema. Za sada je tu i brine se za druge.
Kao i prošle, Bondar će Novu godinu dočekati ovdje.
"Da li će to biti zajednički sto ili svaka soba posebno... još odlučujemo. Na kraju će to biti slatka trpeza, sa kolačima. Spremam i iznenađenje za stanare, možda budemo imali gosta... Svaki dan mnogo planiram i ne mogu bez posla. Vratite stvari na svoje mjesta, operite nešto, pripremite se za nešto. Za to živimo", iskreno će Nina Bondar.
Facebook Forum