Piše: Amos Chapple
Andrij Dubčak, jedan od fotoreportera koji od početka pokriva sukob u istočnoj Ukrajini, dijeli duboko lična sjećanja s linija fronta.
"Zvao se Eduard Jurijevič Fedorov. Bio je ukrajinski marinac. Snimio sam ovu fotografiju u martu 2018. godine, dok me je otpratio sa položaja fronta u blizini Marijupolja. Rekao je: 'Daj mi koju fotografiju za uspomenu.' Dvadeset sedmog juna pogodio ga je neprijateljski metak. Doktori su se borili pet dana da mu spase život, ali nisu uspeli. Srce mu je prestalo kucati.
Ostavio je trudnu ženu koju je upravo oženio. Sedamnaestog septembra rođena mu je kćerka koja će ga znati samo sa fotografija. Poznavao sam ga samo nekoliko sati, ali ću ga se sjećati cijelog života."
To su riječi Andrija Dubčaka, 42-godišnjeg ukrajinskog fotografa koji svojim fotoaparatom prati sukob u svojoj domovini od 2013. godine - kada su prvi put izbili protesti u blizini njegove kancelarije na kijevskom trgu Majdan (Trg nezavisnosti) - do eskalacije u rat između ruskih separatista i vojske Ukrajine. Do danas, sukob je oduzeo više od 13.000 života.
Kako su se borbe odvlačile, a strani dopisnici dopirali do drugih priča na drugim mjestima, Dubčak, dugogodišnji saradnik Ukrajinskog servisa Radija Slobodna Evropa, redovno je išao na borbene linije na istoku Ukrajine. Naredne fotografije su rezultat tih putovanja.
Od metaka uništena "kevlarska" kaciga, skinuta sa strašila. Dubčak kaže: "Neprijateljski snajperista je, najvjerovatnije, znao da je to lutka, pa ipak je pucao. Kao da je htio kazati - 'sve vas vidim."
Tokom paljbe u blizini Horlivke u junu 2018. godine, kada su meci "zujali na sve strane".
Zbirka metaka pokupljena iz ukrajinskog položaja u blizini mjesta Popasne u decembru 2017. Oko rova, gdje je Dubčak snimio ovu fotografiju, militanti su redovno pucali na okolna stabla sa onim što su vojnici opisali kao eksplozivni meci. Dubčak kaže da su pucnjevi bili tako usmjereni da izvrše psihološki pritisak na vojnike.
U mraku rova u blizini Bakmuta u decembru 2017. godine, vojnik "Didik" (desno) podijelio je s Dubčakom iskustvo gubitka jednog od svojih mlađih kolega. "Kada mobitel zazvoni, moraš se javiti a čuješ ženski glas koji kaže: 'Zdravo! Zdravo! Sašku, Sašku! Kako si? Zdravo! Zašto si tih?"... pritom držiš telefon mrtvog vojnika i ne znaš šta da kažeš... U tim trenucima tvoj glas drhti, ruke i noge ti se tresu. Govoriš besmislice, pokušavajući da izraziš svoje saučešće i saosjećanje. Na drugoj strani tišina. Tada čuješ plač i histeriju. To je najteže", kaže "Didik".
Ukrajinski vojnici prolaze pored ograde u Širokineu sa porukom koju su napisali proruski separatisti: "Deveti maj, zahvalite svom djedu na pobjedi!", što se odnosi na sovjetsku pobjedu nad nacističkom Njemačkom 1945. godine.
Na položaju u blizini Bakmuta, ukrajinski vojnici večeraju kao trgovci oružja. Dubčak kaže da su njegov dolazak otkrili militanti putem radiotalasa. Te noći, on i njegov kolega, takođe fotograf RSE, Marjan Kušnir, ležali su na tlu dok je more metaka prolazilo tik iznad glave.
Olupina kuće u selu Vodjane, uništena od strane separatista u martu 2018. Dubčak kaže da na ovakvim mjestima, kada je mogao čuti granate od teške artiljerije "možete osjetiti da je smrt blizu". "Ako ste iskreni prema sebi znate da možete umrijeti, ali, istovremeno, postoji i nada koja vam govori da u to ne treba vjerovati. To je kao borba unutar vašeg uma - nade i stvarnosti."
Oleksandra Besmertnaja, službenica za medije za ukrajinski marinski korpus u Širokinu, mart 2018. godine.
Dim iz zapaljenih kuća kreće se prema rudniku. Na vrhu brda vidi se zastava proruskih separatista.
Ukrajinski marinac "Maležik" u utvrđenom položaju, samo 200 metara od neprijateljskih linija. Nekoliko mjeseci nakon što je ova fotografija snimljena, mladog borca je ranio geler. Nakon oporavka u vojnoj bolnici, "Maležik" se vraća na front.
Ukrajinski marinci nose krompir i drugu hranu prema prvoj liniji položaja. Nakon dugogodišnjeg rada u konfliktnim zonama, Dubčak kaže: "Rat nije samo pucanje i eksplozije, već i kupus, repa i mlijeko, prljava uniforma i čarape, snovi o kupanju. To su krastavci, meso, baterije, 1,5 litra vode dnevno, drvo, lopate, kopanje rovova i ponovno kopanje, neprestano kopanje. Rat je konstantno rukovanje nekim stvarima na nekom mjestu. To su natopljene čizme, pojačala za WiFi, hljeb, gorivo i ključ koji nedostaje. Rat je zakašnjela pošiljka, a lonac premali da bi se svi nahranili borščem (supa od cvekle). To je drvo za ogrjev, zatim još drva za ogrjev i opet drva za ogrjev. Ratovanje je najmanje 90 posto logistike."
Štene na položaju u blizini mjesta Popasne u decembru 2017. Dubčak kaže da svaki kontrolni punkt ima ili mačku ili psa - rijetko oboje. Psi služe kao stražari i popularne maskote, a mačke drže van vojne baze.
Vojnik po imenu Oleksandr u predgrađu grada Zolotij, u pokrajini Lugansk u Ukrajini. Nekoliko trenutaka nakon što je ova fotografija načinjena, dok se ovaj 28-ogodišnji vojnik smijao tokom razgovora, Dubčakov video je zabilježio zvuk snajperskog metka koji je udarao u blizini. Zatim, nekoliko dana nakon što su se Dubčak i njegov kolega Kušnir vratili u Kijev, Oleksandra je u glavu udario metak drugog snajpera. Vojnik oštećenog mozga prolazi kroz dugotrajnu rehabilitaciju na zapadu Ukrajine. Dubčak, koji je od tada razgovarao telefonom sa Oleksandrom, kaže da je njegov glas bio usporen, ali da se stanje vojnika poboljšava. Oleksandr je nedavno posjetio Zapadnu Evropu nakon uspješne kampanje tokom koje se prikupljao novac za odmor ovog ranjenog mladog vojnika.
Ukrajinski snajperista u junu 2018. godine. Nakon što je otkriven njegov položaj u blizini Horlivke, počela je neprijateljska paljba. Dubčak kaže da ga uhvati strah tokom ovakvih izvještavanja, ali kolega koji se borio u ukrajinskoj vojsci a sada radi kao vozač RSE, dao mu je savjet kako da se ponaša na prvoj liniji fronta. "Krenuli smo ka opasnoj liniji i najednom me je uhvatila panika. Naš vozač mi je tada rekao: 'Ne boj se, tvoja sudbina je već napisana na nebu - ili umireš ili ne umireš. Sada se opusti, idemo dalje'".
Facebook Forum