Vlade Centralne Azije pokušale su se kloniti bezobzirne kampanje Pekinga protiv Ujgura i drugih manjina u kineskoj zapadnoj regiji Sinđijang, službeno poznatoj kao Ujgurska autonomna regija Sinđijang.
No, neuključivanje u tu situaciju pokazalo se nemogućim za Kazahstan i Kirgistan i vjerovatno će tako i ostati, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.
Područje koje Kina danas naziva Sinđijang i zemlje s druge strane planina Tanšan, poznate kao Kazahstan i Kirgistan, vjekovima su povezane trgovinom i kulturom.
Značajni događaji u jednom dijelu teritorije ne mogu da ne utječu na druge.
To je bilo jasno u prvim godinama nakon raspada Sovjetskog saveza krajem 1991. kada je pet centralnoazijskih republika postalo nezavisno.
Ruski dnevnik "Nezavisimaya gazeta" je 29. jula 1992. izvijestio o održavanju sastanka stranke Za slobodni Ujguristan u glavnom gradu Kirgistana Biškeku.
Sastanku je prisustvovalo oko 270 delegata, većinom iz Kirgistana, ali i nekih iz Kazahstana, Uzbekistana i Turske.
Cilj stranke bio je uspostaviti nezavisnu državu Ujguristan na teritoriji provincije Sinđijang, ali zavjetovali su se da to namjeravaju činiti isključivo u skladu s normama međunarodnog prava, iako su bili šturi u detaljima o tome koje će "norme" uzeti u obzir.
Bilo je to jedva šest mjeseci otkako je Kina uspostavila diplomatske odnose sa zemljama Centralne Azije. Štaviše, Sovjetski savez je Kinu prikazivao kao neprijatelja više od 20 godina, dok se zemlje Centralne Azije nisu pozivale na odnose pune naklonosti s Kinom stotinama godina prije dolaska Rusa.
U to je vrijeme u Kazahstanu živjelo oko četvrt miliona Ujgura, a u Kirgistanu još oko 50.000.
Stranka Za slobodni Ujguristan nije bila jedina ujgurska organizacija aktivna u Kirgistanu. Tu su bili i Ittipak (Unija) i Udruženje Ujgura iz Kirgistana.
U Kazahstanu je postojalo Udruženje Ujgura sa sjedištem u Almatiju, zajedno s drugim ujgurskim grupama.
Te su grupe redovno demonstrirale i sazivale konferencije za štampu u Biškeku i Almatiju kada su kineski zvaničnici maltretirali i pravili probleme Ujgurima u Sinđijangu.
Strah od separatista
U julu 1996. godine ujgurske grupe u Kazahstanu izvijestile su o borbi između kineskih snaga sigurnosti i Ujedinjenog revolucionarnog fronta Istočnog Turkestana (URFET), ujgurske separatističke grupe koja je tvrdila da je tokom tih sukoba ubila oko 450 kineskih vojnika i sigurnosnih snaga.
Vođa URFET-a Jusupbek Muhlisi (Yusupbek Mukhlisi) živio je u Almatiju otkad je tamo pobjegao 1960. godine.
U februaru 1997. kineske trupe otvorile su vatru na ujgurske demonstrante u gradu Ghulja (Jining na kineskom) koji su protestovali protiv pogubljenja 30 ujgurskih aktivista koji su tražili nezavisnost od Kine.
Službeno je ubijeno devet Ujgura, ali neki aktivisti kažu da je broj mrtvih bio iznad 100. To je pokrenulo proteste ispred kineskih ambasada u Biškeku i Almatiju u martu 1997.
Na dan 25. marta 1997. Beksultan Sarsekov, koji je tada bio sekretar kazahstanskog Vijeća sigurnosti, rekao je na konferenciji za štampu u Almatiju da su "zabrinuti zbog događaja" i "oštrih mjera" koje je kineska vlada primijenila protiv Ujgura.
No, Sarsekov je dodao da su prema sporazumu potpisanom između Kazahstana i Kine 1996. godine dvije strane obećale da neće pomagati separatističke pokrete u drugoj zemlji, pa stoga problemi u Sinđijangu nisu problem Kazahstana.
Važno je prisjetiti se da je u to vrijeme kazahstanska vlada imala vlastitih briga o kozačkim separatistima u sjevernim dijelovima zemlje u blizini ruske granice.
Sporazum na koji se Sarsekov pozivao zapravo su granični ugovori potpisani u aprilu 1996. u Šangaju između Kazahstana, Kirgistana, Tadžikistana, Rusije i Kine koji su zamijenili prethodni sovjetsko-kineski ugovor o granici. Grupa je nazvana Šangajskom petorkom, a kasnije će postati Šangajska organizacija za saradnju.
Ujgurske grupe u Kazahstanu i Kirgistanu izvijestile su da je nakon potpisivanja tog sporazuma Kina započela val hapšenja u Sinđijangu.
Vlasti u Kazahstanu i Kirgistanu obvezale su se graničnim ugovorima da ne pomažu ujgurskim separatistima u Sinđijangu, ali nisu učinile ništa da zaustave ujgurske proteste protiv Kine u svojim zemljama.
Male grupe Ujgura nastavile su protestovati ispred kineske ambasade u Almatiju, u aprilu i julu 1997. U januaru 1998.godine, opozicioni pokret Azat i stranka Azamat održali su konferenciju za štampu na kojoj su osudili pogubljenje još 13 ujgurskih aktivista u decembru 1997.
Početkom novembra 1999. godine, na desetke Ujgura okupilo se ispred uzbekistanske ambasade u Almatiju, pozivajući uzbekistanskog predsjednika Islama Karimova da pokrene pitanje nedaće Ujgura tokom predstojeće posjete Kini.
Problem koji prelazi granice
Problemi u Sinđijangu neizbježno su se prelili na Kazahstan i Kirgistan.
U septembru 2000., dva policajca su ubijena, a četvero ih je ranjeno u napadu u Almatiju. Četiri osumnjičenika ubijena su nedugo zatim, a tadašnji kazahstanski ministar vanjskih poslova Kasim Žomart Tokajev - sada predsjednik - rekao je da su četvorica Ujguri iz Kine. Kineska ambasada u Kazahstanu izrazila je punu podršku operaciji koja je dovela do ubistva Ujgura.
Kazahstan je do tada već počeo vraćati Ujgure u Kinu, uprkos međunarodnim kritikama.
Kirgistan je također postao produženo polje sukoba u Sinđijangu. U martu 2000. vođa Ittipaka Nigmatula Bazakov ustrijeljen je ispred svoje kuće u Biškeku. Jedan vođa ujgurske zajednice već je ubijen 1998. godine, a drugi 2001. godine.
U maju 2000. član službene delegacije iz Sinđijanga ubijen je iz vatrenog oružja, a dva druga člana delegacije su ranjena ispred hotela Dostuk u Biškeku, otprilike u isto vrijeme kada je izbio požar na tržnici u Biškeku gdje je većina trgovaca došla iz Sinđijanga.
Krajem juna 2002. u Biškeku je strijeljan stariji kineski diplomat.
Također, 27. marta 2003. napadnut je autobus koji je iz Biškeka išao u Sinđijang u kojem je bio 21 kineski državljanin. Putnici su strijeljani, a autobus zapaljen.
U to je vrijeme kineski novac počeo dolaziti u Centralnu Aziju i, nakon globalne finansijske krize 2008., Kina se toliko finansijski ukorijenila u Centralnoj Aziji da su tamošnje vlade postale ovisne o Pekingu kako bi održale svoje ekonomije na površini.
Problemi ponovnog prelijevanja
Kad su prije nekoliko godina iz Sinđijanga počeli da stižu izvještaji o novoj kampanji protiv Ujgura, vlade Kazahstana i Kirgistana zatvorile su oči.
U prvim slučajevima spominjala se diskriminacija Ujgura - po pitanju njihove odjeće, brade - ali je postajalo sve oštrije jer su dolazili izvještaji o prisilnom zatočavanju u takozvane kampove za reedukaciju, brakovima s Han Kinezima, silovanju, mučenju, prisilnoj sterilizaciji i preseljenju daleko od Sinđijang u druga područja Kine.
Kada se represija počela širiti i na druge turkijske muslimane - oko 1,5 milona Kazaka i više od 200.000 Kirgijaca nastanjuju Sinđijang - ljudi u Kazahstanu i Kirgistanu počeli su se pitati zašto njihove vlade ne pokreću ovo pitanje snažnije na sastancima s kineskim zvaničnicima.
Ljudi poput Serikzana Bilasa, etničkog Kazaka porijeklom iz Sinđijanga, koji je danas državljanin Kazahstana, osnovali su Atajurt (Otadžbinu), grupu posvećenu razotkrivanju kineskih zlostavljanja nad Kazacima i drugim manjinama u Sinđijangu.
Vlasti Kazahstana vršile su pritisak na Bilasa da bude tih. Uhapšen je i suđeno mu je zbog raspirivanja etničke mržnje protiv Kineza, ali raspoloženje javnosti bilo je na Bilasevoj strani i na kraju je novčano kažnjen i pušten nakon što je obećao da će se sedam godina suzdržavati od političkog aktivizma.
Tada je kazahstanska vlada registrovala drugačiji Atajurt Eriktileri (Dobrovoljci otadžbine), grupu pod kontrolom onih koji su napustili Bilasovu grupu, koja zauzima mnogo blaži stav o događajima u Sinđijangu.
Ove godine, kada je Bilas počeo objavljivati program na Jutjubu (YouTube), kazahstanske vlasti su ga ponovo novčano kaznile.
No, još uvijek postoji desetak ili više etničkih Kazaka koji su pobjegli iz Sinđijanga u Kazahstan, a vlasti su se priklonile pritisku javnosti da ih ne vrate u Kinu.
A tu su i još deseci Kazaka i Kirgijaca porijeklom iz Sinđijanga koji su dobili državljanstvo u Kazahstanu i Kirgistanu, ali su nakon kratkih posjeta Sinđjiangu ponovo uhvaćeni u represiju.
Njihove priče više puta su objavljivane u medijima u obje države.
Stravičan tretman kojem je više od milion Ujgura u logorima u Sinđijangu svakodnevno izloženo - izvještaji koje je Peking demantovao uprkos šokantnom broju svjedočenja - gotovo sigurno doživljavaju i etnički Kazaci i Kirgijci u logorima i samo je pitanje vremena kada će se priče o tome početi širiti u Kazahstanu i Kirgistanu.
Tada će vlade Kazahstana i Kirgistana biti pod većim pritiskom da zauzmu oštriji stav protiv kineske kampanje u Sinđijangu.
Još jednom je jasno da kada se nešto veliko dogodi na jednoj strani Tanšana, da to utječe na dešavanja s druge strane tih veličanstvenih planina.