U BiH se nedovoljno zna o pravima o okolišu i zdravlju

U Bosni i Hercegovini se malo zna o pravima koje građani imaju kako bi zaštitili svoju okolinu i svoje zdravlje.

Arhuška konvencija je dokument usvojen 1998. godine (na četvrtoj ministarskoj konferenciji „Životna sredina za Evropu'', Arhus, Danska), a stupila je na snagu tačno prije 10 godina, 30. oktobra 2001. Njen cilj je zaštita prava svakog pojedinca i budućih generacija, da žive u sredini koja obezbeđuje zdravlje i život bez “zagađenja”.

Ovaj međunarodni instrument zaštite životne sredine sadrži tri grupe pravila koja se odnose na pravo građana na informisanost, pravo građana da učestvuju u donošenju odluka o životnoj sredini, te pristup pravosuđu u slučaju kada su prethodna dva prava povrijeđena.

Nažalost, u Bosni i Hercegovini se malo zna o pravima koje građani imaju kako bi zaštitili svoju okolinu i svoje zdravlje. Potvrda tome je Lukavac kod Tuzle, jedna od sredina sa najlošijim kvalitetom zraka u BiH.

Građani Lukavca iz godine u godinu muku muče sa zagađenim zrakom. Tri tvornice - Šišeđam soda Lukavac, Cementara i GIKL - ispuštaju štetne tvari zbog kojih je u ovom gradu i snijeg crn. Građani ogorčeni, a nemaju se kome požaliti:

„Crn veš. Ko god prostre veš, crni se, mora ponovo da ga pere. Ali, eto, tako je to godinama, ništa se ne mijenja. Građane niko ništa ne pita. Uglavnom, to je sad tako.“
„Stvar je do njih, tvornice to mogu regulisati – ako hoće. Ali, niko ne misli o nama.“
„Ma nema, niko ne pita za naša prava. Nas niko ne pita.“
„Po danu se ne primijeti toliko. Naveče oni puštaju to, onda ujutro, kad na balkon izađem, vidi se kako je prljavo, taj smog, te čestice“

BiH je potpisnica Arhuške konvencije prema kojoj građani imaju pravo na informacije o stanju okoliša u kojem žive, a prema ovoj konvenciji građani su se dužni uključiti u donošenje okolišnih odluka. Ova konvencija je putokaz kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu.

Međutim, većina građana nikada nije čula za Arhušku konvenciju.

„Nisam čuo. Ma kakvi, ne pita to niko nikada. Ma nema govora. Ne vode oni računa o ishrani ljudi, a kamoli da vode računa o ekologiji. Ekologija je ovdje manje-više. Ali, znate šta, bolje ovdje i gutati prašinu, a imati šta jesti, nego kao u ratu. Čist je grad bio, nije industrija radila, ali se nije imalo šta jesti. Kukuruza, ona trula, i šta ja znam šta još. Ne znam, i prije su ljudi živjeli. Ja sam radio 45 godina ovdje, u Sodi, pa evo, imam 70 godina, pa se ne osjećam loše“, kaže građanin Tuzle.

Kupovaćemo i čist zrak

Iako bi Općina Lukavac poduzela određene zaštitne mjere i ugradila svoje instrumente za mjerenje kakvoće zraka, ona nema tu nadležnost. Sva pitanja za zaštitu okoliša rješava Ministarstvo prostornog uređenja TK koje ima samo jednog ekološkog inspektora za cijeli Kanton od preko 600 tisuća stanovnika.

„Možete zamisliti – kad Kanton ima jednog inspektora – kako se oni generalno odnose prema problemu zagađenja, u odnosu na općine koje nikakve, ama baš nikakve nadležnosti nemaju, niti šta mogu učiniti po tom pitanju, sa stanovišta zakona. Sa stanovišta brige za okolinu mi dobijemo od Kantona mjernu stanicu da nam mjeri zagađenost zraka. Onda dođe dvaput godišnje i kad se na kraju završi nalaz, oni dostave nama, mi proslijedimo Vijeću na upoznavanje i po tome – mi živimo u zdravoj okolini“, navodi Edin Hamzić, pomoćnik načelnika za zaštitu okoliša Općine Lukavac.

Ratko Banović, predsjednik udruženja Eko zeleni iz Tuzle, kaže da bi se vlade oba entiteta u Bosni i Hercegovini trebale ozbiljno odnositi prema Arhuškoj konvenciji.

Banović kaže da građani prema ovoj konvenciji imaju pravo i na prstup pravosuđu ukoliko su ugrožena njihova prava vezana, primjerice, za zaštitu okoliša. Za sada je sve spalo samo na nevladin sektor.

„Jedan standard – bitan za kvalitet zraka o kome govorimo - jeste i da je emisija štetnih čestica u zrak u Evropi 35 mg po kubnom metru. Kod nas je to 50 mg, a znamo da neše termoelektrane emituju i po 350 mg po kubnom metru plina. To dovoljno o tome kakvo je stanje i kakva je naša ekološka svijest“, ocjenjuje Banović.

Postojeći zakoni iz oblasti zaštite okoliša urađeni su prema europskim standardima, ali kao takvi uopće se ne primjenjuju. Uz to, problem zagađenosti zraka niti jedna vlada još nije stavila na dnevni red.

„Ja bih bio sretan da naše političke strukture koje su na vlasti i u svoje programe ugrade pitanje zaštite okoliša u Bosni i Hercegovini, odnosno zaštitu prirode i prirodnih resursa, koji se zaista u posljednje vrijeme nemilosrdno uništavaju i eksploatišu, tako da očekujem da će i budućim generacijama biti sve gore i gore. Mi u Tuzli i okolini smo se već navikli da kupujemo vodu jer nam postojeća voda nije baš najboljeg kvaliteta, ali, meni se čini da dolazi vrijeme kada ćemo morati kupovati i čist zrak. Tek tada će biti prava ekološka katastrofa“.

Zato građani moraju znati da prema Arhuškoj konvenciji - Konvenciji o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša, iz lipnja 1998. godine - imaju i prava, ali i obveze, kako prema svom okolišu, tako i prema budućim generacijama.