Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Twitter i WikiLeaks pomogli revoluciju u Tunisu


Protesti u Tunisu, 18.siječanj 2011
Autor: Timothy Garton Ash, The Guardian, priredila Ena Stevanović

Internet neće nikoga osloboditi. Međutim, sada uviđamo šta sve internet može i ne može od sjeverne Afrike do Bjelorusije.

„Kleenex revolucija“? Nekako ne bih rekao. Osim ako ne pratite govor libanskog predsjednika Muamera Gadafija. U televizijskom prenosu popularnog ustanka kojim je svrgnut njegov prijatelj diktator iz susjedne zemlje, Gadafi bjesni:

"Čak i vi, braćo iz Tunisa, i vi čitate taj Kleenex i isprazne govore na internetu" (Kleenex ili „papirnata maramica“ je izraz kojim Gadafi opisuje WikiLeaks). "Sve beskorisne osobe, lažovi, pijanci, drogeraši i svi koji su pod bilo kakvim utjecajima se mogu izraziti na internetu, a vi čitate to što oni pišu i vjerujete u to. To je uzaludna priča. Da li trebamo postati žrtve Facebooka, Kleenexa ili You Tubea?"

S obzirom da je govornik diktator, iskreno se nadam da je odgovor „da“. Neka ih „papirnata maramica“ sve obriše., jednog po jednog.

Ali pitanje je da li će? Kakav utjecaj imaju internet stranice, društvene mreže i mobilni telefoni u pokretanju pobuna? Je li opravdano ova zbivanja u Tunisu nazvati, kao što su to neki učinili, „Twitter revolucijom“ ili „WikiLeaks revolucijom“?

Izvanredan bjeloruski aktivist i analitičar Evgeny Morozov se bavio pretpostavkama koje stoje iza takvih političko-novinarskih oznaka u svojoj knjizi pod nazivom „Internet obmana“, koja je krenula u štampu prije tuniskog ustanka. Podnaslov britanskog izdanja je „Kako ne osloboditi svijet“.

Morozov se zabavlja ismijavajući i rušeći naivne optimistične vizije koje, posebno u Sjedinjenim američkim državama, prate pojavu svake nove komunikacijske tehnologije. (Sjećam se članka prije četvrt stoljeća pod naslovom „Faks će vas osloboditi“.)

Morozov tvrdi da je doprinos Facebooka i Twittera „Zelenom pokretu“ u Iranu bio preuveličan. Ove nove tehnologije također mogu koristiti diktatori kako bi nadgledali, pratili i progonili svoje protivnike. Osim toga, on insistira na tome da internet ne obustavlja uobičajeno funkcioniranje političkih elita. Politika i dalje odlučuje hoće li diktator biti svrgnut, kao u Tunisu ili će blogeri biti pretučeni i zatvoreni, kao u Morozovoj rodnoj Bjelorusiji.

Na Facebooku 18 posto Tunižana


Njegova shvaćanja su prihvatljiva , ali kao i mnogi revizionisti, Morozov pretjeruje u suprotnom smjeru. Tunis je dokaz koji ispravlja njegove ispravke. Čini se da je u ovom slučaju internet imao doista važnu ulogu u širenju informacija o samoubojstvu koje je izazvalo proteste, a onda i u širenju opsega protesta. Procjenjuje se da 18 posto tuniskog stanovništva ima profil na facebooku, koji diktator nije na vrijeme blokirao.

Među obrazovanom omladinom koja je izašla na ulice, možemo biti sigurni da je upotreba interneta (i mobilnih telefona) bila znatno veća. Stručnjak Noureddine Miladi navodi procjenu da više od polovine televizijskih gledalaca u Tunisu prati satelitske programe i dodaje: „Al-Jazeera se prilikom izvještavanja o ključnim događajima snažno oslanja na reference sa facebooka i you-tubea.“ To znači da se profesionalni satelitski program hrani „građanskim online novinarstvom“.

Osim toga, ovi mediji ne poznaju granice. Vodeći britanski stručnjak u Magrebu mi je pokazao svoju facebook stranicu na kojoj ima za prijatelje veliki broj svojih bivših studenata. Nekoliko marokanaca je promijenilo svoju sliku na profilu u tunisku zastavu ili srce s tuniskom i marokanskom zastavom kako bi pokazali svoj entuzijazam za prvo masovno svrgavanje diktatora iz arapske zemlje u proteklih 45 godina. Radi se o maloj grupi ljudi, ali elite su značajne u pokretu otpora, kao i u svemu ostalom.

Zine al Albidne Ben Ali
Prije nego što je Zine al-Abidine Ben Ali svrgnut, njegov režim je krenuo sa napadima na korisnike interneta, započinjući „hakerske“ napade na gmail i facebook profile i prikupljajući lozinke i e-mailove navodnih protivnika, što je rezultiralo hapšenjem istaknutih blogera kao što je Slim Amamou. Ovo dokazuje Morozov stav da je internet dvosjekli mač, ali istovremeno odaje počast važnosti ovog novog medija. U trenutku nastajanja ovog članka, nekad uhapšeni Amamou je postao član nove, privremene vladajuće koalicije u Tunisu.

Niko ne zna šta će biti sutra, ali do sada se tuniski ustanak pokazao kao iznimno značajan događaj, posebno zato što se radi o autentičnom, nacionalnom, spontanom pokretu s vrlo malo aktivne pomoći od strane zapadnih zemalja. Upravo suprotno: Francuska je do posljednjeg trenutka nudila svoje stručnjake za sigurnost koji bi zaštitili tuniskog Luja XVI. Srami se, Madame Liberté, srami se.

Oružje za potlačene


Informacijske i komunikacijske tehnologije današnjice su odigrale značajnu ulogu i omogućile da ovaj ustanak uspije. One ga nisu uzrokovale, ali jesu pomogle. Stručnjaci se slažu da Tunis sa malom, relativno homogenom, urbanom i obrazovanom populacijom i (za sad) umjerenim, miroljubivim i uglavnom protjeranim islamistima, može postati oslonac za promjene u cijelom Magrebu. Ako stvari budu išle svojim tokom, internet i satelitski mediji će proširiti ovakve vijesti po cijelom arapskom svijetu.

Dakle, internet je oružje kako za tlačitelje tako i za potlačene, ali ne, kako Morozov želi prikazati, u jednakoj mjeri. Internet je ipak jače oružje potlačenih. Stoga smatram da je Hillary Clinton bila upravu kad je rekla da su globalna sloboda informacija, a posebno sloboda interneta ključne mogućnosti našeg doba. Ali tu su i opasnosti na koje s pravom ukazuje Morozov.
Ukoliko borba za slobodu interneta bude suviše povezana sa američkom vanjskom politikom, to može naštetiti svrsi koju bi internet trebao imati.


Ukoliko borba za slobodu interneta bude suviše povezana sa američkom vanjskom politikom i sa američkim kompanijama kao što su Google, Twitter i Facebook čije osoblje često igra „dvostruke uloge“ u odnosu sa američkom vladom, to može naštetiti svrsi koju bi internet trebao imati. Autoritarni režimi širom svijeta će pojačati svoje napore kako bi cenzurirali i pratili ove američke platforme koje nisu slučajno među najboljim i najotvorenijim koje imamo. Umjesto toga, ovi režimi će promovirati svoje, mnogo ograničenije nacionalne alternative kao što je Baidu u Kini.

Sama američka vlada je veoma nedosljedna kada se radi o slobodi interneta. Sjedinjene države napadaju Kinu u Iran za skriveno praćenje protivnika dok čine to isto sa svima onima za koje smatraju da predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. SAD traže globalnu slobodu informacija dok opisuju WikiLeaks, citiram izvanredne riječi Hillary Clinton, kao „prijetnju međunarodnoj zajednici“.

Slučaj Tunisa je poučan. Naziv „WikiLeaks revolucija“ je besmislen jednako kao i naziv „Twitter revolucija“, ali otkrića WikiLeaksa o tome šta SAD znaju o smionoj korupciji Ben Ali-jevog režima su sigurno doprinijela da kap prelije čašu. Pojavila se čak i posebna web stranica koja je pratila i širila američke diplomatske prepiske koje se tiču Tunisa (tunileaks.org). Očito da tunižanima nije trebao WikiLeaks kako bi spoznali da je njihova predsjednička obitelj siledžijski zaštićen samoživi kartel, ali činjenica da su dobili detaljan popis od predstavnika američkog State departmenta i tako uvidjeli da Amerika privatno ne podržava tuniski režim prema kojem je javno „prijateljski nastrojena“, je sigurno imala velikog utjecaja.

I ako Clintonova želi raspravljati o tome , a vjerujem da legitimno i može, da je novonastala američka infrastruktura globalne razmjene informacija doprinijela ponovnom rađanju krhke demokratije u Tunisu, onda sigurno mora izreći zahvalnost WikiLeaksu ili Kleenex-u, ako vam se više sviđa Gadafijeva verzija. Ali nemojte da vam još uvijek stane dah.
XS
SM
MD
LG