Reakcije na spomenik Tvrtku I Kotromaniću 'kao odraz trenutne političke situacije u BiH'

Historija kod nas i dalje nije naučna grana nego se koristi za formiranje ideoloških koncepata ko je na ovim prostorima bio prvi i ko je najstariji kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Dženan Dautović, doktor historijskih nauka i istraživač srednjovjekovne historije.

U intervjuu za RSE, Dautović se osvrnuo na postavljanje spomenika u Sarajevu Tvrtku I Kotromaniću, posljednjem bosanskom banu i prvom kralju srednjovjekovne Bosne koji je vladao do 1391. godine.

Spomenik čiji je autor sarajevski kipar Stijepo Gavrić, postavljen je 29. augusta u blizini zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a tome su prethodile višemjesečne diskusije u javnosti o lokaciji na kojoj bi spomenik trebao biti.

Postavljanje spomenika poslužilo je za podsticanje rasprave, prevenstveno u političkim krugovima, čiji je Tvrtko bio vladar – bosanski, srpski ili hrvatski.

Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković najavio je da će taj grad podići vlastiti spomenik, ustvrdivši da je Sarajevo prisvojilo "srednjovjekovnog srpskog vladara".

"To je naša politička realnost. Nemamo jedinstvenog stava prema većini stvari, pa samim tim ni prema prošlosti", kaže Dautović u intervjuu za RSE.

'Najvažniji trenutak srednjovjekovne historije'

RSE: Šta je poznato o periodu srednjovjekovne Bosne u vrijeme vladavine Tvrtka I Kotromanića? Mnogi historičari ocjenjuju da je to bio jedan od najsvjetlijih perioda bosanskog srednjovjekovnog kraljevstva, odnosno vrijeme političke i ekonomske stabilnosti, do pada pod Osmanlije 1463. godine?

Dautović: Tvrtko je došao na vlast 1353. godine kada je preminuo dotadašnji vladar i njegov stric, ban Stjepan II. Prema bosanskom modelu nasljeđivanja, koji nije bio uobičajen u drugim područjima, mogao je naslijediti svog strica, iako nije bio njegov direktni potomak.

U to vrijeme bio je maloljetan i prvih godina vlada sa svojom ocem. No, veoma brzo je preuzeo kompletnu kontrolu nad tadašnjom Bosanskom banovinom, riješio unutrašnje i ozbiljnu krizu kada je ugarski kralj Ludovik I Veliki pokušao osvojiti Bosnu.

Nakon te konsolidacije vlasti, Tvrtko je počeo razmišljati o širenju Banovine. Najprije na Podrinje, kasnije na područje Trebinja i Dračevice, i to područje krajnjeg istoka do koga je dosezala bosanska banovina, a kasnije kraljevina.

Nakon što je uspio teritorijalno da proširi državu, vidio je da su se stvorile povoljne okolnosti da razmišlja o formalnom proglašavanju Banovine kraljevinom.

Međutim, bilo je neophodno da pronađe način kako da se proglasi za kralja. Povoljna okolnost bila je, jer je imao krvno srodstvo, po baki Jelisaveti, sa srpskom vladajućom dinastijom Nemanjića.

Nemanjići su do tada već izumrli, nije bilo nasljednik, niti vladara nemanjićke krvi na području srpske kraljevine koja je nastala početkom 13. stoljeća.

Tvrtko tada na osnovu krvne linije, preko svoje bake, pronalazi razlog da se proglasi za kralja i tako Bosansku banovinu uzdiže u rang kraljevine, što je, možda, i najvažniji trenutak bosanske srednjovjekovne historije.

RSE: Tvrtko I Kotormanić je 1377. krunisan za kralja "Srbljem, Bosne i Primorja", pri čemu je, kako se spominje u literaturi, izvršio prenos kraljevskog digniteta iz Srbije u Bosnu. Šta to zapravo znači?

Dautović: Tvrtko je u krvnom srodstvu s Nemanjićima našao opravdanje, odnosno legitimitet da se proglasi za kralja. Ne direktno, ali koncept te srpske kraljevine prenio je na područje nekadašnje bosanske banovine koju je pretvorio u kraljevinu.

Nakon proglašenja kraljem, nije imao nikavu direktnu vlast na području na kojem su vladali nekadašnji Nemanjići, odnosno na području srpske kraljevine.

Njegova vlast je ostala ograničena na teritorije koje je imao u okviru Banovine, koju je proširio vojnim osvajanjima i uzdignuo u rang kraljevine.

Mnogi to nisu ni priznali u to vrijeme. Bugarska je prešutno prešla preko toga, a tadašnje pape tek će pola stoljeća kasnije priznati tu činjenicu da je Bosna postala kraljevina, a njeni vladari kraljevi.

Nakon proglašenja kraljem, počeo je da i dalje širi teritoriju bosanske kraljevine, ovaj put prema Zapadu. Iskoristio je činjenicu da se ugarska kraljevina našla u velikim problemima, nakon smrti kralja Ludovika I.

Širi Bosnu, najprije, na Kotor i bokokotorski zaljev, a zatim bosansku vlast nameće i svim velikim gradovima Dalmacije. Kompletna dalmatinska obala od Zadra do Kotora, osim Dubrovnika, bila je pod bosanskom kontrolom.

Mitovi o srednjovjekovnoj Bosni

RSE: Ni gotovo 700 godina od Tvrtkove vladavine, o njemu u BiH ne postoji konsenzus. U Sarajevu mu je 29. augusta podignut spomenik, a tome su prethodile višemjesečne rasprave, kako o lokaciji za spomenik, tako i o tome čiji je on bio vladar – bosanski, hrvatski ili srpski.

Dautović: Reakcije na postavljanje spomenika bile su konfuzne i jako negativne, što je odraz trenutne političke situacije u BiH.

Brojna ideološka tumačenja srednjeg vijeka, bazirana na nacionalističkim ideologijama koja su bila aktualna u ratu i postartnom periodu, razbuktala su se do novih visina i nastavljaju negativno djelovati na historijsku nauku.

Svojatanja Tvrtka i interpretacije da je on bio srpski vladar predstavlja nastavak onoga što u historiografiji nazivamo mitom srpskog svojatanja bosanskog srednjovjekovlja.

To je samo jedan od mitova koji su u opticaju od 90-ih, uz onaj o kroatizaciji bosanskog srednjovjekovlja, mit o bogumilima u srednjovjekovnoj Bosni i još nekima manje rasprostranjenima.

MOŽDA VAS ZANIMA:

Imamović: Kralj Tvrtko nije bio ni Srbin ni Bošnjak ni Hrvat

RSE: Koliko su ovakvi narativi prisutni među historičarima, dakle izvan političkih krugova koji su evidentno skloni takvim interpretacijama?

Dautović: Nažalost, to poimanje Bosne kao jedne od srpskih zemalja predstavlja jednu od osnova srpske historiografske škole. Ona je velika i dala je velike rezultate i naučnike, ali ima određene postavke koje se baziraju na ideološkim postavkama.

Temelje se na ranosrednjovjekovnom izvoru Konstantina Porfirogeneta koji piše o zemljici Bosni, u poglavlju u kome govori o Srbima.

Imamo razna tumačenja tog spisa, međutim, on je izrastao u ideološku postavku prema kojoj se govori da je Bosna samo jedna od srpskih zemalja.

Pri tome se ne gleda na velike razlike koje su postojale između Bosne i Srbije u srednjem vijeku, kako u vjerskom principu, tako i u stanju na terenu, te vladajućoj dinastiji.

To se zanemaruje i zapravo se objašnjava da je to bio samo drugi par rukava jednog političkog naroda, iako u srednjem vijeku ne možemo govoriti o nacijama i etnijama, jer su se ti pojmovi razvili u mnogo modernije vrijeme.

Pročitajte i ovo:

Kako je kralj Tvrtko dobio spomenik u Herceg Novom

RSE: Možete li pojasniti na koji način je pojam nacije bio definiran u srednjovjekovnom periodu i kako objašnjavate da se poistovjećuju sa onim koje danas postoji?

Dautović: Pojam nacije postojao je u srednjem vijeku ali je imao mnogo pliće i različito značenje.

Nacija jeste označavala određenu skupinu ljudi, ali oni su mogli biti recimo skupina krvno povezanih ljudi ili recimo skupina trgovaca sjevernog mora. Oni su se nazivali nacijama. Srednji vijek taj pojam poznaje mnogo drugačije nego kako ga mi interpretiramo danas.

Tvrtko i uski krug velikaša bosanskog srednjovjekovlja, koji su stvorili takozvani stanak bosanski ili skupštinu, sebe su nazivali dobrim Bošnjanima.

To nije bio izraz neke nacionalne pripadnosti. Dobri Bošnjanin je zapravo politički koncept preveden iz Evrope i iz jednog pojma "boni homines". Odnosi se na one ljude koji su dovoljno visokog roda da njihova riječ i zakletva vrijede, dakle samo "krema" tadašnjeg srednjovjekovnog društva.

Na to se, zapravo, odnosi politički subjekt bosanskog kraljevstva. Ovi daleko brojniji, odnosno narod, nisu imali političku ulogu u srednjovjekovnom društvu. Zapravo su imali neke vlastite identitete koji su bili ponajviše regionalni ili u njihovom odnosu prema velikašima i vladarima.

RSE: Zagovornici različitih teorija o tome kome pripada Tvrtko I Kotromanić često kao jedan od argumenata navode da je on krunisan u srpskom pravoslavnom manastiru Mileševo.

Dautović: To je još jedna od raširenih mitova, jer Tvrtko, prema svemu sudeći, nije krunisan u manastiru Mileševo.

Mnogo je argumenata koji govore protiv te teorije koja se razvila u pisanju opata Mavra Orbinija s početka 17 stoljeća. Analize pokazuju da je on, zapravo, mislio na mjesto Mile u blizini današnjeg Visokog, gdje se nalazila kasnija krununidbena i grobna crkva bosanskih vladara.

Tome svjedoči i nekoliko stranica njegovog djela "Kraljevstvo Slovena" kad spominje da je prethodni bosanski vladar, Stjepan II, sahranjen u Mileševu, a znamo da je on sahranjen u Milama, jer je tu bio njegov grob.

No, ta argumentacija jednostavno se ne prihvaća u srpskoj historiografijii, a pogotovo ne u politici i potencira se manastir Mileševo.

Pročitajte i ovo:

• Inicijatori: Spomenikom kralju Tvrtku budimo zamrli bosanski duh
• Prošlost Bosne u "Bosanskoj dinastiji Kotromanića"

Potencira se iako zna da u to vrijemo nije bilo nekoga na čelu tog manastira, jer se srpska crkva povukla iz tog prostora kad je Tvrtko proširio vladavinu preko Drine, odnosno kad je uključio i Mileševo u sastav Bosanske banovine.

Ponajbolji argument koji govori u korist teorije da Tvrtkova vladavina nije imala srpski karakter je upravo ponašanje srpske pravoslavne crkve. Ta crkva bila je tada usko vezana za vladavinu Nemanjića i srpsku političku tvorevinu.

Međutim, kako god se bosanska banovina širila, na uštrb srpske političke teritorije, vidimo povlačenje srprske pravoslavne crkve s tih područja.

To se desilo i kad Tvrtko proširuje bosansku banovinu preko Drine. Dakle, srpska pravoslavna crkva nije željela da ima ništa sa političkom teritorijom pod političkom kontrolom Kotromanića.

Tvrtko je, također, preko majke imao porodične veze sa hrvatskom dinastijom Šubića.

Hrvatsko svojatanje, također, je jedan od mitova. No, ta "kroatizacija" bosanskih vladara u mnogo većoj defanzivi je danas.

Jako je malo i historičara i ideologa koji to posebno potenciraju i više se temelji na tumačenju da su bosanski vladari bili katolici, odnosno da su bili priklonjeni rimskoj crkvi, iako i to u svom konceptu nije ispravno.

RSE: Da li je u trenutnim okolnostima uopće moguće "pomiriti" te različite interpretacije?

Dautović: Jako teško. To je naša politčka realnost, jer nemamo jedinstvenog stava prema većini stvari u politici u BiH, pa samim tim ni prema prošlosti.

Nažalost, kod nas historija nije naučna grana nego se koristi kao postavka za formiranje ideoloških koncepata ko je ovdje bio prvi i ko je najstariji i slično i lično traženje historijske podloge vlastitim ideologijama.

Sve tri nacionalističke ideologije ishodište traže u srednjem vijeku i niko ne ide u raniji period, recimo antičko doba i prahistoriju. Oni su manje iskoristivi u ove nacionalne i ideološke priče.

Mnogi dobri istoričari pokušavaju se izboriti sa tim nekim lošim tumačenjima prošlosti, međutim za sada ide jako sporo i čak idemo unazad.

RSE: Kada govorimo o spomeniku koji je u Sarajevu podignut kralju Tvrtku pojavile su se i različite teorije o tome da li je na dobar način predstavljen. Tako su se, među ostalim, mogle čuti kritike da nije prikazan dovoljno borbeno.

Dautović: Uglavnom se najvećim kraljevima podižu spomenici radi određene glorifikacije prošlosti. Nažalost, Bosna i u tome kasni, to je bio trend u Evropi prije stotinjak godine.

Svako postavljanje spomenika govori, ne o ličnosti kojoj je posvećen, nego o društvu koje ga postavlja. Ovaj spomenik, interpretativno gledano, nije ušao u zadiranje negativnog revizionističkog tumačenja prošlosti.

Možda je prikazan više miroljubivo, ipak je Tvrtko bio izuzetno agresivan vladar i osvajač. Ipak, razumijem želju da u Sarajevu nema spomenika koji potencira tu agesivnu osvajačku stranu. Taj interpetacijski dio spomenika, meni nije sporan.

No, ovim najavama podizanje drugih spomenika (od gradonačelnika Banjaluke Draška Stanivukovića, op.a.) zapravo se prijeti interpretacijskom dimenzijom. Da će biti posvećen nekom srpstvu bosanskih vladara, što je iskorištavanje kapaciteta spomenika u lošem tumačenju istorije.