Dostupni linkovi

I bi svjetlo na Vrbasu


Samostan trapista Marija Zvijezda u Delibašinom selu kod Banje Luke u kojem se proizvodi i poznati sir trapist.

Katolički redovnici, članovi reda u narodu poznatog kao trapisti, prije 110 godina „upalili“ su prvu električnu sijalicu na području Banje Luke, što je označilo početak elektrifikacije ovog grada. Povodom tog jubileja, održan je susret s novinarima pod nazivom“I bi svjetlo na Vrbasu“.

Osam godina prije Zagreba Banja Luka je imala prva električna svjetla. Sve to se, prije svega, može zahvaliti trapističkim redovnicima koji su u ovaj grad došli 21. juna 1869. godine. Za vrlo kratko vrijeme ovi katolički redovnici pokrenuli su brojne zanatske djelatnosti i tvornice, ali i prvu električnu centralu.

Zbog toga se može reći da su trapisti bili prosvjetitelji, ali i njeni „prosvjetlitelji“, kaže monsinjor Ivica Božinović:

„Naime, 1885. godine kupili su parni stroj od 50 konjskih snaga. Zatim su pozvali bečku trvrtku „Schuckert“ da im napravi projekat za proizvodnju električne energije pomoću parnog stroja. Prve sijalice u samostanu zasjale su 27. ožujka (marta) 1899. godine, po nekim izvorima to je bilo mjesec dana kasnije, odnosno na današnji dan. Ali bez obzira, danas slavimo 110. godišnjicu toga događaja.“


Franjo Komarica, Foto: Erduan Katana
Banjalučki biskup Franjo Komarica:

„Trapisti u Banjoj Luci, Evropa u BiH. To je činjenica i to zadužuje današnje Evropljane, ali i nas, da nas gledaju ispravnim očima, odnosno da i mi znamo da pripadamo Evropi ne od jučer nego barem od prekjučer.“


Kako se pokazalo da nabavljeni parni stroj nije bio dovoljno jak za potrebe pogona pivovare, suknare, mlina i osvjetljenje samostana, iste godine trapisti su na Vrbasu izgradili i prvu hidrocentralu na Balkanu, jačine 60 konjskih snaga. Ivica Božinović:

„Kaže Aco Ravlić: ’Zahvaljujući tome, samostan „Marija Zvijezda“, sa svojim pogonima u Delibašinom selu, je u noći nalikovao na grad iz bajke. Obilje svjetlosti usred noći budilo je u Banjalučanima želju da se i oni koriste produtkima civilizacije.’ Godine 1902. uprava vojne željeznice u Banjoj Luci, odnosno predgrađu, kako to danas zovemo, zamolila je trapiste da im svojom strujom osvijetle oba kolosijeka, zgradu uprave i radionicu. Trapisti su udovoljli toj molbi i osvijetljene su tada i neke kuće uglednijih građana, uglavnom onih bliže predgrađu.“


Iako su trapisti pronijeli slavu Banje Luke širom Evrope, osobito svojim čuvnim sirom i pivom, i vjerovatno najviše doprinijeli razvoju grada, malo toga im se vratilo. Sva imovina koja je konfiskovana nakon Drugog svjetskog rata ni do danas im nije vraćena, dok je s druge strane nacionalizovana imovina Srpskoj pravoslavnoj crkvi skoro u cijelosti vraćena. Čak ni zahtjev banjalučke biskupije da im Vlada RS odobri koncesiju na hidrocentralu trapista, koja je izgorjela sedamdesetih godina prošlog vijeka, nije prošao, kaže biskup Komarica:

„Nakon puno mjeseci šutnje i naših puno urgencija, dobili smo odgovor da mi nemamo na to pravo, nemamo pravo tražiti koncesiju. Ne radi se uopće o vraćanju crkvi nečega što je oduzeto, nego ovaj puta, čini mi se, da se nama osporava jedno temeljno građansko pravo da budemo ravnopravni kao pravni subjekt ovdje sa svim drugim privatnicima koji imaju pravo na ponuditi na koncesiju.“


O odnosu vlasti dovoljno govori i podatak da će gradonačelnik Banje Luke Dragoljub Davidović povodom 110. godišnjice prve žarulje u gradu takođe će simbolično upaliti jednu svjetiljku, ali zvanični poziv za ovaj događaj nije upućen nijednom od dva preostala trapistička redovnika samostana „Marija Zvijezda“; niti bilo kome iz banjalučke biskupije.

Trapistički redovnik, otac Zvonko Topić svjestan je da broj redovnika i sve ono što je ovaj red imao krajem19. vijeka, kada je bio i najveći takav samostan u svijetu, neće se vratiti, ali se ipak nada da će biti dovoljno razumijevanja da samostan nastavi živjeti:

„A pogotovo da nam omoguće i da nam vrate nešto da počnemo nešto, ne samo sireve. Mi razmišljamo i da otvorimo farmu, da nam vrate i šumu, da počnemo, što kaže naše pravilo - ne samo moliti već i raditi. Radi i moli, a ne samo moli. I ja vjerujem da sigurno neće biti onako kao prije, nisu ni vremena ni mogućnosti koja su bila onda, ali isto također vjerujem da bi se samostan počeo polako iz pepela, kao feniks, dizati, lagano i da bi mogao stati na svoje noge.“
XS
SM
MD
LG