Dostupni linkovi

Ne smijemo diskriminirati žrtve


Mirsad Tokača, Foto: Midhat Poturović
Mirsad Tokača, Foto: Midhat Poturović

Dobitnik nagrade mladih Evrope Mirsad Tokača u intervju za RSE kaže kako u BiH javne službe i parlamenti nisu očišćeni od saučesnika zločina

Mirsad Tokača, predsjednik Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, dobitnik je ovogodišnje Schwarzkopf evropske nagrade koju dodjeljuje Schwarzkopf fondacija za mlade Evrope iz Berlina. Više od 200.000 mladih ocijenilo je rad IDC-a i Mirsada Tokače kao presudan za mirnu i stabilnu budućnost na Zapadnom Balkanu, mirno i održivo zalaganje za tranzicionu pravdu kroz traganje i govorenje istine. Među prethodnim dobitnicima je i bivša glavna tužiteljica Haškog tribunala Carla del Ponte

RSE: Gospodine Tokača, dobitnik ste nagrade koju dodjeljuje Schwarzkopf fondacija za mlade Evrope iz Berlina za rad Istraživačko-dokumentacionog centra. Ohrabruje li vas činjenica da su značaj vašeg rada prepoznali mladi?

Foto: Midhat Poturović
Tokača: Presretan sam da su mladi ljudi prepoznali, da oni razumiju na taj način bavljenje prošlošću - jer samo sebi nije svrha da mi govorimo o prošlosti, nego i radi toga da bismo obezbijedili nekakav trajni mir i prosperitet mladoj generaciji. U tom smislu vidim važnost ovog posla i vidim vrijednost ove nagrade jer dolazi od onih koji nemaju nikakav interes da se ikome udvaraju ili da nekome odaju priznanje.

RSE:
Sjećanja i spomen-obilježja vjerovatno je jedna od najosjetljivijih tema nakon utvrđivanja činjenica o gubicima stanovništva. Kako je projekat primljen s obzirom da je njegova namjera ukazati na manipulaciju sjećanjem?

Tokača: Spomenici koji niču po cijeloj BiH nisu samo fizički objekti, oni nose na sebi poruke, oni promoviraju ideje,
Ne smijemo dozvoliti, radilo se to o Sarajevu ili se radilo o nekom drugom mjestu, da diskriminiramo žrtve po nacionalnom kriteriju.
upućuju čak i prijetnje, oni slave zločin itd. Mi želimo upozoriti građane BiH i pokazati im šta ti spomenici u sebi sadrže. Ja nisam protiv toga da se obilježe mjesta stradanja ljudi - i zapravo sam veliki zagovornik da se sva mjesta na kojima su nevini civili stradali obilježe na dostojanstven način, međutim veliki sam protivnik toga da se, recimo, vojnicima koji su počinili zločin podigne spomenik u Trnopolju. Mi ne smijemo dozvoliti, radilo se to o Sarajevu ili se radilo o nekom drugom mjestu, da diskriminiramo žrtve po nacionalnom kriteriju, ili po kriteriju da se ovaj nalazio u opkoljenom, a onaj izvan opkoljenog Sarajeva, kako nam se desilo sa, recimo, spomenikom ubijenoj djeci. Postoji niz potpuno neprihvatljivih objekata, „spomen-obilježja“ koja će prije ili kasnije morati biti uklonjena.

RSE: Nedavno se u javnosti pojavila inicijativa da se arhivska građa Haškog tribunala, ili barem kopija tog materijala, dopremi u BiH, ali da se rasporedi na dvije lokacije - Sarajevo i Banju Luku. Biste li podržali takvu organizaciju?

Foto Midhat Poturović
Tokača: Apsolutno ne bih podržao. Mi tražimo da se to nacionalno blago države BiH, koje je pohranjeno, bez obzira što je to krvavi dio naše historije dopremi u BiH i da se dopremi u glavni grad. Ključni problem je što se tu ne pojavljuje država, što se ne pojavljuje Parlament BiH, što se ne pojavljuje vlada gospodina Špirića i da kaže: „To je naše nacionalno blago, to nije ni srpsko, to nije ni hrvatsko, nije ni bošnjačko, to je vlasništvo građana ove zemlje.“ Ako je to razdvojeno, ako je to podložno političkom uticaju, od te arhive onda nema ništa i ne treba uopće da dođe u BiH.

RSE:
Evo približava se godišnjica genocida u Srebrenici. U proteklih godinu dana dogodile su se značajne stvari na evropskom a i svjetskom nivou usvajanjem rezolucije od strane Evropskog parlamenta, te jasnim odnosom Kongresa SAD prema događajima u Srebrenici. Zašto u BiH nikad nije postignut konsenzus o tome da se na sličan način posmatra na događaje u i oko Srebrenice?

Tokača: Ne možete očekivati od ljudi koji su saučesnici na političkom nivou tog zločina a koji još uvijek sjede u parlamentima, da će oni biti u stanju da suosjećaju sa jednom takvom tragedijom. Vi ako imate ljude koji negiraju bilo koju vrstu zločina, oni će negirati i genocid. Samo što je izrečena presuda, vi ste imali ljude koji su svojim izjavama negirali zločin. To je ključ problema. Zahvaljujući dijelom i međunarodnoj zajednici,
Ne možete očekivati od ljudi koji su saučesnici na političkom nivou tog zločina a koji još uvijek sjede u parlamentima, da će oni biti u stanju da suosjećaju sa jednom takvom tragedijom. To je ključ problema.
mi nismo imali proces čišćenja saučesnika zločina iz parlamenata, iz javnih službi. Da jedan parlament nije u stanju da donose takve odluke, a Evropski parlament, američki Kongres to radi, je aposlutna sramota, moralni krah jedne institucije koja bi, zapravo, trebala biti moralni uzor. Postoje ljudi koji će se uvijek Srebrenice sjećati s punim dostojanstvom. Ja sam jedan od onih koji to radi, ali ne 11., ja idem tamo prije i poslije11. - jer i taj 11. više nije ono što bi trebalo da bude. To je vrlo često, i najčešće, skup na kojem se čuju političke priče. Tu je najmanje, osim onih par sati dok se vrši ukop, posvećeno žrvatama. Pogledajte sav ambijent u i oko Potočara u kakvom je stanju i biće vam jasno. To se od godine do godine dođe - i raziđe. Osim tog mezarja vi nemate nikakva sadržaj koji će vas na odgovarajući način prisjećati, vi nemate infrastrukturu, vi nemate parkinge, vi nemate toalete, vi nemate knjižare, vi nemate ništa što će zaista na dostojanstven način čuvati uspomenu na žrtve genocida. To je sramota i Bošnjaka i federalnog premijera, i svih ovih do sada i onih budućih, i naravno lokalnih Srebreničana. Mnogi Srebreničani bi se morali zamisliti da li oni kao roditelji, kao braća, rođaci tih koji su pobijeni se na pravi način odnose spram žrtvama. Ne, ne može to biti samo mezarje, to mora biti memorijal. On to u ovom času nije - i sva stvar je još uvijek, nažalost, u rukama političara.

RSE: Da li smatrate značajnom istragu protiv ratnohuškačkih novinara koje je pokrenulo srbijansko Tužilaštvo?

Tokača: Ja zaista nemam uvida šta oni rade, ali da se o medijima, i to u jednom dugom vremenskom periodu, od nekih ’85. godina pa nadalje, treba razgovarati, to je van svake sumnje. Jasno je da su mediji služili režimima i da su bili u potpuno jednoj drugoj poziciji u odnosu na onu poziciju koju neki sada imaju, da su bili pod patronatom politike, partije itd. Međutim, to ne mora uvijek biti krivična odgovornost novinara za ono što su radili. To mora biti moralni susret novinara sa samim sobom. Po meni, čak i prije tužilaca novinari bi sami među sobom morali očistiti te odnose, kao što bi i mnogi pravnici morali, kao što bi mnogi sudije i tužioci morali da se propitaju - jer nemate vi moralni krah samo u jednoj profesiji.
XS
SM
MD
LG