Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Skidanje petokrake i brisanje prošlosti


Ilustrativna fotografija
Saradnja: Blagoja Kuzmanovski, Želimir Bojović, Marija Arnautović, Goran Vežić, Esad Krcić

Jedan od najvidljivijih pokazatelja da na prostoru bivše Jugoslavije nema kontinuirane tradicije, što bi podrazumevalo negovanje vrednosti koje je afirmisala svaka generacija, jeste i odnos prema spomenicima koje je sagradila prethodna vlast.

U nastojanju da naprave radikalni diskontinuitet, nove vlasti teže selektivno da prikažu događaje iz prošlosti, pa i da ih u potpunosti prekroje, kao da istorija počinje od njih. To se vidi, pre svega, u odnosu prema spomenicima iz vremena komunizma, koji su, naročito tokom ratova devedesetih, skrnavljeni i rušeni.

Paradoksalno je da, dok sve zemlje nastoje da pokažu u najbolje svetlu svoje učešće u antifašističkom pokretu, i tako budu deo naprednog sveta, zemlje sa prostora bivše Jugoslavije kao da se ustručavaju jer je antifašistička tradicija u ovom slučaju nerazdvojno povezana sa partizanskim pokretom. Umesto toga, one pokušavaju da rehabilituju snage čija je uloga tokom II svetskog rata bila, najblaže rečeno, dvosmislena, a u osnovi se svodi na kolaboraciju sa Hitlerom.

Inicijativa za državni grb bez petokrake


Najnoviji pokazatelj odnosa prema socijalističkoj prošlosti jeste inicijativa vlasti u Makedoniju o skidanju petokrake s državnog grba. Grb Makedonije je stari grb Socijalističke Republike Makedonije. Unutar grba se nalazi voda, koja predstavlja Ohridsko jezero, planina, koja predstavlja planine Makedonije, te sunce, kao nacionalni simbol.

Predlog o odstranjivanju petokrake sa državnog grba Makedonije je već podnet u Parlamentu i očekuje se da će uskoro poslanici doneti odluku o promeni ovog simbola.

Vlada ovaj potez objašnjava namerom da se svetu pošalje signal da Makedonija raščišćava sa nekadašnjom ideološkom matricom, te da je Makedonija jedina zemlja iz nekadašnjeg istočnog bloka koja još uvek koristi stari socijalistički grb.


Očekuje se da će predlog sigurno proći glasanje u Sobranju jer vladajuća koalicija ima dvotrećinsku većinu, a osim makedonskog partnera u vlasti, VMRO DPMNE, i albanski partner, Demokratska unija za integracije, dala je saglasnost na predlog.

Osim reakcija udruženja boraca iz Narodnooslobodilačkog rata (NOR), koji su naveli da su se pod tom petokrakom borili za slobodu zemlje, opozicione partije imaju primedbe da sada nije vreme za takve predloge jer postoje i drugi, mnogo veći problemi.

“Nije niti mesto, niti vreme da se ovo pitanje otvara. Sve važne stvari su nam definirane do kraja godine i sada otvarati ovo pitanje na ovakav način, mislim da može izazvati samo političke štete. Ovim predlogom Vlada samo želi da odvuče pažnju javnosti sa suštinskih problema, obzirom da nam predstoji izveštaj Evropske komisije o napretku Makedonije”
, kaže Zoran Zaev, potpredsednik Socijaldemokratskog saveza.

Profesor Ljubomir Frčkoski ističe da petokraka nije ideološki simbol, kao što to kaže Vlada. Prema njegovim rečima, ovaj predlog je samo polukorak koji nije dovoljno osmišljen, a ideološki je pogrešan:

”Petokraka je u stvari dobar znak i ona predstavlja izraz novovekovnog humanizma, od Leonarda, pa do sada. Nije izraz samo komunističke ideologije. I Italija ima na grbu petokraku, pa niko ne misli da je ona komunistička zemlja.”


Iz praktičnog aspekta, svako menjanje grba uzrokuje i promenu Ustava, kao i ličnih dokumenata građana, kaže Ivan Bimbilovski, ekspert ustavnog prava:

”Samim odstranjivanjem zvezde ne menja se simbolika grba, koji je napravljen na osnovu sovjetskih grbova. Tako da, sa petokrakom ili bez nje, ovo nije trajno, već samo privremeno rešenje.”


Heraldičari komentarišu da brisanjem petokrake, Makedonija neće napraviti grb manje komunističkim. Oni sugerišu da se ne improvizuje sa parcijalnim izmenama, već da se uradi kompletno revidiranje državnog grba.

Stvaranje nove tradicije


Sa svakom promenom vlasti u Srbiji se morao brisati ili falsifikovati prethodni deo nacionalne istorije, a to je mnogo starije od komunizma. Stvara se nova tradicija koja je kombinacija mitomanije i fantazama. Reč je o cenzurisanju sećanja.

Istorija duga nešto više od 40 godina, zaboravljena je za skoro duplo manje vremena. Bilans perioda u kojem su mnogi tvrdili da su živeli bolje nego ikada pre, gotovo je poražavajući. Spomenici i ljudi koji su svedočili o tom vremenu zamenjeni su neki drugim herojima. Oznake i komunistički toponimi, više se ne mogu pronaći ni u najudaljenijim krajevima. Zvezda petokraka, simbol jednog vremena, sada je prokazana i zaboravljanja i može se sresti samo još na nekom suveniru koji se prodaje na improvizovanim tezgama u nekim delovima grada.

I ma koliko političke elite želele da „ubiju” prošlost, ona, zapravo nikada ne umire, čak i kada izgleda da je sve završeno.

Svetlana Slapšak, antropološkinja i saradnica na Institutum studiorum Humanitatis, kaže da političke elite svesno pokušavaju da izbrišu delove vremena da bi imale: „Korist u sadašnjosti“.
Svetlana Slapšak

“Ako želimo da sačuvamo barem malo dostojanstva i steknemo priliku da razumemo budućnost, moramo tu političku praksu uništavanja sećanja da prekinemo”, kaže istoričarka Branka Prpa:

„A to se manifestuje naizgled trivijalnim segmentima i fragmentima. Oni su deo jedne opšte, ružne, slike koja proizlazi iz totalitarne političke pameti. Ko si ti i ko te ovlastio da meni brišeš moju istoriju?!“


Znanja i ovlašćenja - možda i najvažniji u polju intervencije na istorijskim događajima, ali na prostorima Balkana, te reči i ono što one simbolizuju, često je izloženo ismevanju. Tako je i bilo moguće da za manje od 20 godina, novija srpska istorija bude menjana nekoliko puta.

Kolaboracionisti iz II svetskog rata izjednačeni su sa antifašistima. U Beogradu, gotovo, da više nema ni jednog spomenika nekog od heroja iz II svetskog rata. Biste Sedan Sekretara SKOJ-a, na Kalemegdanu, jednom od turistički najprometnijim mestima, bile su više puta kidane i farbane auto-lakom.

Ipak, sociolog Ivan Kuzminović, kaže da je uništavanje sećanja starije od perioda post-komunizma:

„To je mnogo duži problem od II svetskog rata i datira od vremena kada je dinastija Karađorđević zamenila Obrenoviće. Posle prvog čina smene, što je bilo ubistvo kralja, počela je druga faza, koja je podrazumevala jedno rušenje većeg broja objekata i spomenika, koji su podsećali na prethodnu dinastiju. Sa svakom ozbiljnom promenom vlasti u Srbiji se mora, čini se, falsifikovati ili makar izbrisati prethodni dan nacionalne istorije. Naša nevolja je u tome što mi i danas kao društvo ukidamo neke slike iz prošlosti i pri tome izmišljamo neke nove tradicije. Te nove tradicije su gotovo uvek kombinacija mitomanije i fantazama.“

Ono što stručnjaci vide kao ozbiljan problem jeste nepostojanje kritičke kulture sećanja, koje bi nastojalo da pokaže uzroke i obrasce raznovrsnih potreba prošlosti.

Svetlana Slapšak:
Svako uništavanje sećanja znači da postoji neka krivica i odgovornost. Ljudi koji hoće da sakriju svoje tragove, pre svega komunističke, sakrivaju istoriju komunizma.

„Svako uništavanje sećanja znači da postoji neka krivica i odgovornost. Ljudi koji hoće da sakriju svoje tragove, pre svega komunističke, sakrivaju istoriju komunizma. Oni koji su sprema komunizmu imali negativan odnos, što je moj slučaj (smatrala sam da taj sistem treba zameniti boljim), nemaju predrasuda. Cenzurisanje sećanja uvek je sumnjivo jer uvek sa sobom nosi potrebu da se nešto sakrije, da se nešto prikaže lažno, da se laže o prošlosti, da bi se uspešno koristilo budućnošću i sadašnjošću. Te stvari su za mene, i etički i građanski, veoma sumnjive i ne prihvatam ni jedan jedini mogući razlog za prekrivanje prošlosti i cenzuru sećanja.“

Da je redefinisanje istorije opasno, vlasti u Srbiji nedavno je podsetio i ruski ambasador Aleksandar Konuzin. On je od njih tražio da se beogradskim ulicama vrate imena vojnika SSSR-a koji su učestvovali u oslobađanju Beograda u II svetskom ratu.

Branka Prpa kaže da je davanje drugih imena ulicama, koje su nosila imena kao što je general Ždanov, sa srpske strane, u najmanju ruku, nepristojan gest:

„Morali bi da vidimo kako da taj nepromišljen gest rešimo na obostrano zadovljstvo, a pre svega u cilju istorijske istine i poštovanja svih onih koji su u teškim vremenima za ovu zemlju bili naši saveznici i koji su značajno doprineli onom što mi danas svi uživamo - našoj slobodi.“


Komunističke simbole i akronime retko gde je moguće videti. Deo istorije, možda se krije u fundusima nekih muzeja ili podrumima državnih zgrada.

Da bi sećanje živelo, mora se učiniti puno toga, kaže Svetlana Slapšak. Ona navodi primer Budimpešte u kojoj postoji park u kome se mogu naći komunistički simboli, biste i spomenici:

„Morate strašno mnogo znati, a da bi ste mnogo znali, mora vam biti omogućen pristup ka sećanju, ka izvorima, ka spomenicima i svemu što se događalo. Onda odete u muzej socijalističkih spomenika i vidite kako je izgledala Budimpešta u to vreme. Imate priliku da vidite šta je uklonjeno i možete razmišljati o tome zašta je uklonjeno. Jedan takav park bi dobrodošao i Beogradu, iako socijalističkih spomenika u Beogradu i nije bilo mnogo.“


Istraživanja su pokazala da se prvo zaboravljaju stvari koje su za vladajuće grupe nekorisne, ali i ono što je za grupu nefunkcionalno, a za pojedinca nelagodno.

Ako imate političke elite, koje neprestano dovode u pitanje kontinuitet jedne države i njenih institucija, onda zapravo imate problematizaciju pojma države i stvarate nešto što nije državna zgrada.
Branka Prpa ističe da je, ipak, najveća odgovornost na političkim elitama:

„Ako imate političke elite, koje neprestano dovode u pitanje kontinuitet jedne države i njenih institucija, onda zapravo imate problematizaciju pojma države i stvarate nešto što nije državna zgrada. Stvarate jednu državnu zgradu koja je demontažno montažna - čas je montirate, čas je demontirate. Oni koji imaju političku kulturu, oni koji shvataju ozbiljnost političke kulture u istoriji države, sigurno ne rade takve stvari.“

Slično mišljenje o odgovornosti političkih elita za zaborav i uništavanje sećanja ima i Ivan Kuzminović:

„Problem je u tome što se ne radi o krizi stručne javnosti i akademske javnosti, dok su istoričari već dali vrlo validnu sliku šta se u Srbiji dogodilo tokom II svetskog rata. Ovde je problem u političkoj eliti, koja koristi te slike iz prošlosti isključivo za dnevno-političke potrebe. Suštinska posledica svega toga jeste jedan apsolutni gubitak u istorijskoj perspektivi i budućnosti - što mi u narednim generacijama ostavljamo jednu vrlo konfuznu sliku.“

U svojoj knjizi „Kultura sećanja“, sociolog Todor Kuljić kaže da srećni ljudi imaju loše pamćenje i bogato sećanje.

Stručnjaci naglašavaju da bi demistifikacija selektivnog pamćenja i organizovanog zaborava trebalo da bude prvi korak u pravcu suočavanja sa istorijom, koja se ne može menjati. Na pitanje - da li je uopšte moguće imati bilo kakve koristi od menjanja ili prepravljanja prošlosti, Svetlana Slapšak odgovara:

„Ne može niko imati koristi od bilo kakvog sakrivanja prošlosti i nikada niko nije imao koristi od toga. Samo se izrode novi zločini, nove greške, novi problemi za ljude, nove nesreće.“


Nemarnost i svesno uklanjanje spomenika


U Bosni i Hercegovini je na delu kombinacija nemarnosti i svesnog pokušaja da se uklone spomenici iz vremena komunizma, kako bi se selektivno prikazala istorija tog doba.

Spomenici iz drugog II rata u Bosni i Hercegovini, nekada kultna ideološka mjesta, danas su uglavnom pretvorena u smetljišta. Primjera je bezbroj. Jedan od njih je i spomen park Vraca. Ovaj simbol antifašističkog otpora u Sarajevu, izgrađen na staroj utvrdi koja datira još iz II vijeka, danas je potpuno zapušten. Primjer ovog spomenika, koji je državna Komisija za zaštitu spomenika proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, dovoljno govori o odnosu prema prošlosti, ali i o činjenici da spomenici i simboli traju onoliko koliko traje društveni sistem u kom su izgrađeni.

Svaki šesti stanovnik Sarajeva dao je život za oslobođenje u II svjetskom ratu, podsjećaju nekadašnji borci. Spomenici koji podsjećaju na to vrijeme moraju biti sačuvani, kaže Josip Bilić Pepo iz udruženja pripadnika NOB-a:

„To je istorija II svjetskog rata. Svaki šesti stanovnik Sarajeva je dao svoj život za oslobođenje tadašnje Jugoslavije, Sarajeva i Bosne i Hercegovine. To se ne smije zaboraviti.“

Dubravko Lovrenović
Pitanje simbola socijalizma i komunizma i odnosa prema spomenicima iz II svjetskog rata mora se posmatrati u jednom širem kontekstu političkih i društvenih zbivanja koja su pratila raspad Jugoslavije, kaže istoričar Dubravko Lovrenović:

„Na način kako je kod nas stara istoriografija odbačena u najvećoj mogućoj mjeri i kako se povijest ponovno počela pisati od početka, na taj isti način je zapravo cijela jedna kulturna tradicija dobila mjesto kakvo ne zaslužuje. U tom kontekstu je i sudbina spomenika, o kojima govorimo, vrlo žalosna.“


I dok se prave novi spomenici, simboli novog vremena i novih ljudi koji vladaju, veliki je broj onih iz II svjetskog rata koji imaju izuzetnu istorijsku, ali i umjetničku vrijednost, a koji su uništeni ili zapušteni. Istoričari ocjenjuju da na ovim prostorima vlada teza „sve što je bilo prije nas, nema nikakvu vrijednost“. Ni lokalne zajednice nemaju previše sluha za očuvanje simbola iz prošlog vremena.

Amra Hadžimehmedović iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine:

Društva u tranziciji su i društva u traganju za identitetom. Često se znaju surovo odnositi prema svojoj prošlosti.
„Na žalost, u nekim sredinama još uvijek postoji otpor lokalnih vlasti koje su, blago rečeno, tvrdolinijaške prema zaštiti simbola antifašizma. Nasuprot tome imamo borbu sa novim simbolima ili ispražnjenim starim simbolima, sa novim značenjima i nastojanjem da se podignu novi spomenici, naizgled, bez ikakvog reda. U suštini postoji red, a to je nadmetanje koje predstavlja nastavak rata koji je završen 1995. godine.“


Poslanici Narodne skupštine Republike Srpske nedavno su usvojili odluku o utvrđivanju spomen-kompleksa Tjentište kulturnim dobrom od izuzetnog značaja. Istovremeno, spomen-kompleks Mrakovica na Kozari još neće dobiti takav status.

Ministar prosvjete, nauke i kulture Republike Srpske, Anton Kasipović:

„Društva u tranziciji su i društva u traganju za identitetom. Često se znaju surovo odnositi prema svojoj prošlosti. Veoma je zanimljivo da se pojedine situacije, pojedinci ili grupe odnose destruktivno prema spomenicima iz NOB-a, prema antifašizmu, prema jednoj ideji na kojoj počiva i dosadašnja i sadašnja i buduća Evropa. Ako imate sreću da ste pripadnik naroda koji može govoriti o svom antifašizmu, onda ste privilegiran i sretan čovjek.“

Istoričar Dubravko Lovrenović:
Zgrada ZAVNOBIH-a

„Dovoljno je pogledati danas u kom se stanju nalazi zgrada ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu ili u Sanskom Mostu, ili pak zgrada AVNOJ-a u Jajcu, koja je u relativno pristojnom stanju, ali samo zahvaljujući naporu jednog ili nekolicine pojedinaca. Na osnovu stanja spomenik iz II svjetskog rata možemo vidjeti da je cijela jedna epoha, sa vrlo značajnim kulturološkim i društvenim dostignućima zapravo gurnuta u stranu.“

Radikalno odbacivanje prošlosti svojstveno je prostorima Balkana. Stoga ne iznenađuje nemar prema simbolima i spomenicima iz vremena komunizma, navodi profesor sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Senadin Musabegović:

„Na koji način jedan sistem utiče na drugi sistem je vidjeti u tom radikalnom odbacivanju. Upravo treba imati svijest o nekom kontinuitetu sa vlastitom prošlošću, gdje ne treba robovati samo principima iz prošlosti, gdje to nije neki imperativ koji treba samo poslušno slijediti.“


Bosna i Hercegovina obilježena je ideološkim sistemima. Na isti način na koji se javlja netrpeljivost prema ideološkom protivniku, javlja se i netrpeljivost prema pamćenju i uspomenama, kaže književnik Ivan Lovrenović:

„Jedina stvar u kojoj su ovi sadašnji sistemi pamćenja suglasni je odnos prema simbolima prošlog ideološkog sustava. Tu su suglasni jer bilo kakvo afirmiranje i očuvanje prošlih simbola opasno je za svaki od ovih današnjih - oni ih osjećaju kao opasnim. To znači da oni sami nisu čvrsti, ni stabilizirani, i da mi danas živimo ideološki svijet, kao što smo ga živjeli i jučer. Najbolji znak da izlazimo iz ideološkog sistema mišljenja i predstavljanja bio bi kada bi nam prestali smetati stari spomenici. Na žalost, mislim da ćemo još dugo čekati na to vrijeme.“


Sudbina petokrake u Hrvatskoj


Sudbina petokrake u Hrvatskoj je bila dodatno otežana jer su pod njom počinjeni razni zločini. Kritičari komunizma ukazuju na stradanja domobrana u Blajburgu 1945. godine, a tokom poslednjeg rata petokraka koju je nosila Jugoslovenska narodna armija (JNA) je ostala u gorkom sećanju, pre svega stanovnicima Vukovara.


Crvena petokraka u Hrvatskoj nije imala izgleda ostati ni kao dio povijesnog naslijeđa, a da ne kažemo kao simbol borbe naroda za slobodu. Jedan dio Hrvatske je nije htio, a drugi dio je nije mogao obraniti - s tom zvijezdom na čelu nastupali su rušitelji i Vukovara i Dubrovnika i drugih mjesta koja su im se našla na udaru. Činjenica da se i agresorska JNA ubrzo odrekla zvijezde, nije je spasila od kompromitacije. Ona je nestala - od državne zastave do sportskih dresova, kao što je nestala s Hajdukova dresa.

Skinuli su je s dresa 1990. godine na turneji po Australiji. To su teško primili oni koji su se borili protiv fašizma pod tom zvijezdom, kao legendarni golman Vladimir Beara:

„Kada su otišli u Australiju, poskidali su zvijezdu. To je nenormalno. Ali takvo je vrijeme došlo i ne možeš ništa reći.“


Neki su pokušali govoriti, kao Baldo Šutić iz Gradca, kad su hrvatski vojnici usred bijela dana rušili spomenik vjekovnoj borbi naroda za slobodu, rad kipara Antuna Augustinčića:

„Lega sam ispod ploče. Kaže ovaj meni - Jesi li ti lud. Ma šta lud, ja kažem. Ubij me! Imam tri sina a dva su na fronti. Doći će oni i osvetit će ćaću.“


Bio je to nastavak jednog rata za kojeg se mislilo da je završen 1945. godine.

Spomenik u Gradcu je srušen i skoro će 18 godina da leži pod vlastitim postoljem. Mate Peko je jedan od onih koji ga od prigode do prigode ukrase cvijećem:

„Ima jedne jezive simbolike u tome kako su ti nesretni ljudi njega srušili i kako je srušen taj spomenik.“


Srušen je i spomenik u Opuzenu, spomenik Stjepanu Filipoviću, čovjeku koji je stisnutih pesnica i visoko uzdignutih ruku klicao borbi i slobodi pod njemačkim i četničkim vješalama u Valjevu, u svibnju 1942. godine. Rušiteljima je promakao jedan detalj - nisu srušili klupu na kojoj je stajao heroj.

Nisu znali da je ona instrument hrabrosti ovog partizana. Naime, kad je počeo svoj hrabri govor, Filipović je sam poskočio na klupicu za vješanje da ga tri tisuće okupljenih Valjevaca bolje vide i čuju. I danas se ta klupa dobro vidi na križanju jadranske magistrale i bosanske transverzale.

Danas se srušenim spomenicima u Hrvatskoj ne bavi nitko do antifašističkih udruga. No, oni su predmet interesa u inozemstvu. Tako troje mladih povjesničara, doktoranata iz Berlina: Marija Vulesica, Nils Mueller i Bernd Robionek istražuju kulturu sjećanja u Dalmaciji između partizanskog kulta i reprezentacije nacionalne državnosti.

Oni, potpomognuti od zaklade „Sjećanje, odgovornost, budućnost“, proučavaju kako korespondiraju mahom porušeni spomenici borcima iz II svjetskog rata s novopodignutim spomenicima na ljude i događaje iz Domovinskog rata.

Marija Vulesica je iz rodnog Posedarja blizu Zadra ponijela sa sobom u Berlin uspomene iz djetinjstva kojima se vraća kroz znanstveni rad. Nekad je recitirala uz spomenik palim partizanima, koji je početkom devedesetih podosta oštećen:

„Već dugo godina se pitam kako društvo gleda na taj spomenik? Da li se pitaju hoće li ga srušiti ili obnoviti i što to njima predstavlja? Spomenik se nalazi u centru grada i svi svaki dan prolaze pored njega. Iz tog jednog malog kozmosa za mene postavila sam si pitanje - Što se dešava sa svim spomenicima diljem Hrvatske i Dalmacije i kako hrvatsko društvo na to gleda, kako ti stari spomenici funkcioniraju ili ne funkcioniraju uz nove spomenike. Pored tog starog, dignuta je spomen ploča Franji Tuđmanu. Ta dva spomenika se gledaju, ali ta dva sloja ne funkcioniraju. Zato me to zanimalo.“


Bernd Rodionek će doktorirati na temi hrvatske političke emigracije nakon II svjetskog rata. On smatra da se tragovi povijesti ne bi trebali brisati, ni u Hrvatskoj, ni igdje drugdje:

„Mislim da je važno pokazati kako je bilo u prošlosti.“
Arhivski snimak: Pad Berlinskog zida, 1989.

Nills Mueler tu tezu potkrjepljuje primjerom iz svog grada - Berlina:

„I tamo je srušen Berlinski zid. Tek kada je potpuno srušen, u Berlinu su počeli razmišljati o tome da bi ga trebalo očuvati kao spomenik za budućnost. Rušenje je bila greška.“

Maja Vulesica u mnogim dalmatinskim mjestima nalazi sličnosti sa svojim Posedarjem. Spomenici iz dva posljednja rata nisu ni u kakvoj korespondenciji, ni u kakvom suodnosu, ni u kakvom preklapanju, nalaze se tek primjeri njihove nekakve koegzistencije:

„U brodogradilištu Split nalaze se dva spomenika, jedan je posvećen palim braniteljima, a drugim palim borcima II svjetskog rata. Ta dva spomenika nisu daleko jedan od drugog, ali žive jedan kraj drugog.“


U Hrvatskoj je od devedesetih godina srušeno, oštećeno ili uklonjeno 3.500 spomenika i spomen obilježja.

Iskreno uvažavanje ili ravnodušnost?


U Crnoj Gori, osim retkih incidenata, nema očiglednih primera nepoštovanja i skrnavljenja komunističkih simbola, koji sećaju na poluvekovnu istoriju socijalizma u ovoj zemlji. Ipak, pitanje je - da li se radi o iskrenom uvažavanju, ili ravnodušnosti?

U Crnoj Gori, komunistički simboli, kao zaostavštini iz II svjetskog rata i perioda socijalizma, ne izazivaju agresivni otpor i negodovanje, ali pitanje je da li to znači da se država i društvo prema njima odnose sa dužnim poštovanjem i brigom za njihovo održavanje, ili se radi o nezainteresovanosti države i ravnodušnosti građana?

Samostalni savjetnik za nepokretnu kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, Lidija Ljesar, kaže da je odnos države prema komunističkim simbolima korektan:
Donijeli smo 2008. godine novi Zakon o spomen obilježjima i mislim da taj zakon na korektan način reguliše tu oblast.

„Donijeli smo 2008. godine novi Zakon o spomen obilježjima i mislim da taj zakon na korektan način reguliše tu oblast. Ne samo zbog donošenja novog zakona, nego i našeg odnosa uopšte prema tom dijelu istorije, koji držimo jako značajnim, odnos prema kulturnoj baštini je bio na nivou.“


Slučaj koji se nedavno dogodio, ipak govori da se dio društva ne miri sa činjenicom da je Oslobodilački pokret Crnu Goru svrstao u zemlje pobjedničke antifašističke alijanse iz II svjetskog rata, a da je poluvjekovni socijalistički period vrijeme najvećeg progresa Crne Gore u njenoj istoriji. Na području Katunske nahije, na potezu od Ćeklića do Čeva, nadomak Cetinja, za sad nepoznati počinioci su oskrnavili više spomenika posvećenih borcima Narodno-oslobodilačke borbe (NOB).

Mihailo Martinović, sekretar opštinske uprave Cetinje:

Udruženje boraca, kao vlasnik tih spomenika, su odgovorni da vrše održavanje i oni treba da saniraju te spomenike.
„Na tri spomenika su oskrnavljena petokrake. To je prijavljeno. Udruženje boraca, kao vlasnik tih spomenika, su odgovorni da vrše održavanje i oni treba da saniraju te spomenike. Jedino ako oni nemaju sredstva, sanacija prelazi u nadležnost Cetinja.“


U Ministarstvu kulture smatraju da skrnavljenje spomen-obilježja nije odraz opšteg stanja, već izolovan slučaj.

Lidija Ljesar, savjetnik za nepokretnu kulturnu baštinu:

„Mislim da je to incident i da to nije nešto što je često u našem društvu. To su rijetki slučajevi koje bi trebalo potpuno iskorijeniti. Memorijalni spomenici i spomen obilježja, koja su posvećena tom periodu istorije, itekako su bitna u našem društvu.“


Direktor Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, Đorđije Vušurović, naglašava da po novom Zakonu spomen-obilježja nisu u nadležnosti ove ustanove, ali i dodaje da kao građanin, i čovjek koji se bavi istorijskom baštinom, nije zadovoljan odnosom društva prema simbolima komunizma:

„Tu je ovaj događaj, pa staranje o svjedočanstvima iz tog perioda, vokabular koji se upotrebljava na javnoj sceni vezan za taj period i ostali događaji. Kao građanin sam svjedok poistovjećivanja određenih događaja, ljudi i ličnosti i pokreta koji se ne mogu poistovjetiti.“


Bjelopoljski advokat Hajrudin Lukač je veteran radnih akcija, koje su organizovane u vrijeme nekadašnje SFRJ, i ponosno ističe da je 14 puta ponio udarničku značku. Lukač nije zadovoljan odnosom države i društva prema simbolima komunizma:

„Mislim da je neki revanšizam u pitanju. Smatram da to nije dobro jer današnja omladina nema saznanja o tom vremenu, niti ovi današnji iz vlasti hoće da pričaju o tome.“

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG