Dostupni linkovi

Autistična reakcija na zbivanja u arapskim zemljama


Radnici preduzeća "Geofizika" na terenu
Prvo su se morali zbrinuti i evakuirati hrvatski građani, koji su živjeli i radili u Libiji i ostalim arapskim zemljama zahvaćenim revolucijom. Treba misliti i na započete poslove koje hrvatske tvrtke tamo rade.

Sve bi to, ističe državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova, Mario Nobilo, oštra politička retorika, samo ugrozila:

„Mislim da razmišljamo slično kao međunarodna zajednica koja radi različiti scenarij u pogledu mogućih daljnjih komplikacija u Libiji sa aspekta humanitarnog prava, moguće gladi i velikog broja žrtava, kao i osude načina na koji je sadašnji režim reagirao i pokazao spremnost da se obračuna sa vlastitim narodom. Naravno da će Hrvatska poštovati postojeće sankcije koje su učinjene prema režimu“
, navodi Nobilo.

Nobilova ocjena same revolucije:

„Mislimo da je ova, kao i sve druge arapske revolucije, autentična demokratska revolucija, ali ne znamo hoće li moguće komplikacije, u bilo kojoj od tih zemalja, radikalizirati i vlasti i javnost. To je ta dodatna opasnost jer se može dogoditi da se umjesto demokratizacije u nekim od tih zemalja, instaliraju radikalni režimi koji bi dodatno zaoštrili međunarodnu situaciju. Sa zabrinutošću gledamo i koordiniramo svoje akcije. Nećemo biti suzdržani.“


Osnovno je, naglašava profesor na Fakultetu političkih znanosti, doktor Damir Grubiša, da Hrvatska podrži demokratske promjene u Libiji i zemljama Magreba i njihovo što skorije uključivanje u Euro-mediteransku uniju, a o tome se, kaže, službeni Zagreb još nije jasno očitovao.

„Libija je bila stanovit trgovački partner, gdje su hrvatske tvrtke dobivale neke poslove. Sada je to u krizi jer je u krizi i cijeli sustav. Potrebno je vidjeti koji će biti ishod ovih sukoba, da li će prerasti u građanski rat, hoće li se Gadafi zadržati na vlasti, što će biti novi ustroj u Libiji, hoće li pobijediti demokracija ili će pobijediti autoritarni vođa. Iz toga će proizaći jedna nova orijentacija za Hrvatsku koja tu mora biti vrlo pažljiva i mora analitički pratiti i zaključivati što se zbiva u Libiji. Mi nemamo te kapacitete jer se niti jedna naša institucija na bavi Bliskim Istokom, islamom, arapskim zemljama, niti istraživački, niti teorijski. Mi tu totalno zaostajemo za drugim mediteranskim državama“
, ocjenjuje Grubiša.

Građani nezainteresirani


Slično razmišlja i potpredsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku i nekadašnji ministar vanjskih poslova u Račanovoj Vladi, Tonino Picula.

Tonino Picula
„Čini mi se da je to posljedica jedne orijentacije službenog Zagreba na Brisel i pitanja koja još treba riješiti u ovoj finalnoj fazi pregovaranja članstva u Evropskoj uniji, što jeste za razumjeti, ali to je jedan deficit koji traje već godinama i koji se upravo iskazuje u ovakvim trenutcima kao što su nemiri u cijelom nizu zemalja na južnim obalama Mediterana. Oni su na neki način i naši susjedi. Mi smo zaista poprilično autistično društvo koje se zanima isključivo za svoje probleme i eventualno za probleme koji nastaju, ili nisu još riješeni, u našem neposrednom zemljopisnom susjedstvu“, smatra Picula.

Jedina konkretna izjava o libijskoj revoluciji koja je u hrvatskoj javnosti odjeknula, ali uglavnom negativno, jest izjava bivšeg predsjednika države, Stjepana Mesića, kako ne vjeruje da bi Gadafi mogao izdati naredbu da se puca po vlastitom narodu.

„Ocjena je potpuno legitimna. Zašto netko ne bi mogao reći da ne vjeruje da će netko treći nešto napraviti. Uostalom i obujam vojnih operacija, koje se vode u Libiji, je krajnje diskutabilan. Podatak iz ruskih obavještajnih izvora kaže da nikakvih značajnih borbenih operacija libijskog zrakoplovstva nije bilo. Jedan ili dva aviona su negdje nešto bombardirali. Gadafi je pozivao UN da pošalju misiju u Libiju koja će utvrditi što se doista događa. Bivši predsjednik je izrazio svoje mišljenje, koje u ovom momentu nije, niti demantirano, niti potvrđeno“
, kaže Mesićev savjetnik za vanjsku politiku, Tomislav Jakić.

Prema našoj uličnoj anketi, obični hrvatski građani vrlo površno prate situaciju u Libiji i vrlo malo znaju što se tamo zapravo događa, ali većina načelno podržava sve što bi vodilo demokratskim promjenama u tom dijelu svijeta i ne osuđuju izlazak naroda na ulice:

„Nezadovoljni su ljudi.“

„Slabo pratim što se dole dešava i ne zanima me.“

„Možda smo zbog situacije koja se dešava kod nas više koncentrirani na to, nego na ono što se događa u nekom daljem susjedstvu.“

„Što će šeicima, u naftom bogatim zemljama, takvo ogromno bogatstvo? Život je samo jedan.“

„Podržavam i ove naše proteste jer ako nam nešto ne paše, onda se mora mijenjati, makar i na ulici, mada ne opravdam nasilje.“

„Uvijek se ponavlja ista stvar da kada diktator počinje silaziti sa vlasti, onda on uporno tvrdi da se ništa ne događa i da je sve u redu. To je već viđen scenarij, ali se bojim da će to obit biti novi fundamentalizam i novo ropstvo.“
XS
SM
MD
LG