Dostupni linkovi

Svakodnevna politika negiranja genocida



(Fotogalerija: Ukop Srebreničana, 10. juli 2010)

Dženana Halimović

Republika Srpska već tri godine finansira NVO „Istorijski projekat Srebrenica“, čiji je cilj poništiti nalaze o broju ubijenih, koje je 2004. godine iznijela Komisija za Srebrenicu, također formirana od strane Vlade ovog entiteta.

Komisija je utvrdila da je na ovom području nakon 10. jula 1995. godine nestalo ili ubijeno više od 7.000 osoba – uglavnom Bošnjaka. Iako je i Haški tribunal objavio procjene o stradanju preko 7.000 muškaraca i dječaka, „Istorijski projekat Srebrenica“ ima namjeru dokazati da ih je upola manje, uključujući među žrtve i civile i borce i ranjene.

Ovo je tek jedan u nizu primjera negiranja događaja u i oko Srebrenice, jula 1995. godine, a za koje su osuđeni i optuženi najviši srpski vojni i politički zvaničnici. Ono što skupština manjeg bosansko-hercegovačkog entiteta finansira, politički je nastavak negacije koju već godinama propagira predsjednik ovog entiteta Milorad Dodik:

„Ne mogu nerođena srpska djeca biti kriva za nešto što je bilo prije 10, 15 godina. Ne mogu i neće biti. I nije bio genocid ovdje. I nećemo prihvatiti da je bio genocid jer nije bio genocid. Više je Bošnjaka tih mjeseci izašlo iz Srebrenice i otišlo putem Tuzle i Sarajeva, nego što ih je ovdje poginulo. To onda nije genocid.“

Međunarodni sud u Hagu okarakterisao je genocidom zločin u Srebrenici. Sve negacije o masovnim ubijanjima porekli su svjedoci, kaže Ričard Godston, bivši glavni tužilac Tribunala, koji je podigao prvu optužnicu protiv Ratka Mladića i Radovana Karadžića.

„Kad su prvi izvještaji stigli iz Srebrenice, masakr je negiran od strane onih koji su govorili u ime vojske bosanskih Srba. Rekli su da se to nije desilo, da je to dio propagande SAD-a i antisrpske propagande. Istrage i ekshumacije masovnih grobnica na području oko Srebrenice uspostavile su šta se desilo. Satelitski snimci, koje su ustupile SAD, su podupirale priču svjedoka i žrtava, ali i dokazi Erdemovića, koji je bio jedan od članova bataljona koji je bio dio odreda smrti u rejonu Srebrenice“, navodi Goldston.

Za razliku od sudskih procesa, na političkom nivou negiranje nikada nije prestalo. Rijetki su zvaničnici iz RS koji su svjesni onoga što se dogodilo i koji su priznali, te uputili izvinjenje za ono što je počinjeno u njihovo ime, poput bivšeg predsjednika RS, Dragana Čavića, što ga je dobrim dijelom koštalo buduće karijere i političkih pozicija.

Upravo ovaj vid poricanja kriv je što je BiH jedna od rijetkih u Evropi koja nema usvojenu Rezoluciju o genocidu, koji se, da paradoks bude veći, dogodio na njenom teritoriju, niti ima Zakon o zabrani negiranja genocida.

Rezolucija o genocidu se mora usvojiti

Izložba Amela Emrića - Srebrenica 1995-2010, Sarajevo, juli 2010

Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, u Srebrenici je u direktnim vojnim dejstvima od 1991. do 1995. godine ubijeno ili nestalo 8.945 osoba. Od toga je 8.460 Bošnjaka i 480 Srba.

Direktor Centra, Mirsad Tokača, kaže da su stavovi, poput Dodikovih, samo pokazatelji podijeljenosti BiH, no usvajanje Rezolucije je imperativ.

„Zločin genocida je zločin sivih zločina. Bilo šta da bi se upoređivalo s tim zločinom, značilo bi relativizirati taj zločin. Rezolucija o genocidu se mora i treba usvojiti. To je test da li je zemlja raskrstila sa zločincima ili nije, prije svega sa onima koji su počinili genocid“, kaže Tokača.

Predsjednik Helsinškog odbora RS, Branko Todorović, kaže kako su podjele u BiH, koje prati negiranje zločina, koje dolazi iz RS, cementirane, dodaje Todorović:

„Mi smo svjedoci da je vrh vlasti u RS negirao i neke druge zločine koji su počinjeni nad civilnim stanovništvom, gdje je očigledna odgovornost oficira Vojske RS. Prema tome, to negiranje je nastavak te politike i ideologije koja se može očitovati i u mnogim drugim problemima, koji su u ovom trenutku u BiH itekako uočljive.“

Negiranje genocida je dno civilizacijske ljestvice, poručio je još prije godinu dana i visoki predstavnik u BiH, Valentin Incko:

„Vjerujem da će časni ljudi pobijediti nad onima koji dovode u pitanje genocid u Srebrenici. Oni nemaju budućnosti, oni nisu dio naše civilizacije.“

No, poricatelji su i dalje prisutni i politički aktivni, te i finansijski putem svojih predstavnika u vlasti podržavaju istrage i organizacije koje bi umanjile broj žrtava ili samu kvalifikaciju zločina u Srebrenici. Žrtve negiranje najviše i pogađa jer ne traže više od toga da se istina prizna.

„Niko nama sinove ne može vratiti ali bar priznati mogu, da imamo vjeru u ljude koji nastavljaju život u ovoj BiH, da osuđuju ono zlo koje je bilo“, kaže Kada Hotić iz Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa.

No, zašto se iz najviših struktura RS konstantno negira ono što je cijeli svijet osudio?

„Kud i kamo je lakše suočavati se sa tuđim zločinima, baveći se sopstvenim žrtvama, a negirajući sve ono što su pripadnici naših naroda uradili. Sve dok politika ne promijeni svoj odnos prema genocidu i pitanjima zločina, mislim da ćemo imati jedno opšte stanje negiranja - i genocida i zločina“, ocjenjuje analitičarka Tanja Topić.

Ono o čemu se ne govori, jesu efekti poricanja. Stalna negacija vodi mnogo opasnijim putem.

„Jedna od stvari koju smo kao naučnici proučavali jesu efekti poricanja. I istina je da je poricanje najbolji prethodnik budućih genocida“, navodi direktor organizacije Genocide watch, Gregori Stenton.

Pogledajte komentare (8)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG