Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Nacionalno blago u raljama politike


Sarajevska Hagada
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:02:54 0:00

Jevrejski rukopisno-oslikani kodeks, nastao u drugoj polovini 14. vijeka na području sjeverne Španije. Na tlo Bosne i Hercegovine Hagadu su donijeli protjerani Jevreji Sefardi. Smatra se jednom od najljepših knjiga ove vrste, a čuva se u Zemaljskom muzeju

Kako se čuva nacionalno blago u državama regije? Zašto se tim blagom „igra“ politike i zašto je lako njim manipulirati ? Koliko smo bogatstvo koje predstavlja i identitet neke nacije pretvorili u mitove radi političke zloupotrebe?

Autor:
Mirjana Rakela; Suradnja: Žana Kovačević, Radovan Borović,Esad Krcić, Ankica Barbir Mladinović i Amra Zejneli
.

BiH: Dejtonsko nacionalno blago


O viševjekovnoj tradiciji Bosne i Hercegovine svjedoče na stotine kulturnih dobara, pokretnog i nepokretnog naslijeđa, koje je proglašeno nacionalnim spomenicima. O njima se uglavnom brine državna Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, ali sa skromnim i ograničenim financijskim sredstvima.

Tako su tisuće stećaka, dvorci i tvrđave bosanskih kraljeva, te paleolitska i ilirska nalazišta vrlo često ostavljena zubu vremena, ali i nerazumijevanju politike i političara, koji u njima ne vide vrijednosti i bosanskohercegovačku tradiciju.

Stećci, maj 2009, foto: Midhat Poturović

Kao i sve u Bosni i Hercegovini, nacionalno blago i šta ono predstavlja, definisano je Dejtonskim mirovnim sporazumom i po prvi put u savremenoj istoriji svijeta kulturno nasljeđe se tretira kao faktor uspostave mira.

O zaštiti kulturnog nasljeđa i nacionalnog blaga Bosne i Hercegovine brine istoimena državna komisija, a više od 500 kulturnih dobara, pokretnog i nepokretnog nasljeđa, proglašeno je nacionalnim spomenicima, od praistorijskih nalazišta, do industrijskih kompleksa rudnika soli u Tuzli, kaže član Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine, Amra Hadžimuhamedović.

„U kulturno nasljeđe spada paleolitsko nalazište u Pećini i Pripečku u Stocu, zatim lokaliteti iz rimskog razdoblja, kao što su različiti hramovi, sve do helenističkih nalazišta, različitih srednjovijekovnih crkvi, stambenih kompleksa graditeljskih cjelina, ruralnog i urbanog karaktera, kao što je istorijska jezgra Jajca, Mostara i Počitelja. Potom imamo narodnu arhitekturu, koja je u cijelim kompleksima proglašena nacionalnim spomenicima, kao što su vodenice u Jajcu, mostovi i mlinice na Bregavi u Stocu, do monumentalnih objekata koji iskazuju najviše domete u arhitekturi u Bosni i Hercegovini do savremenog doba“, kaže Hadžimuhamedović.

Stećak je svakako jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih kulturno istorijskih spomenika, iako ih ima i u susjednim zemljama (video prilog iz magazina TV Liberti iz maja 2009):

Kako su izumrli Rimljani
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:03:26 0:00


Na području Bosne i Hercegovine nalazi se oko 66.000 stećaka. Hercegovina ih ima najviše (Bileća, Stolac, Trebinje, Gacko, dolina Neretve). Najpoznatija je nekropola Radimlja kod Stoca. Najslavniji pojedinačni stećak je Zgošćanski stećak, nađen u okolini Kaknja.

Za istoričare, stećci predstavljaju najoriginalniju kulturnu tvorevinu kroz istoriju Bosne i Hercegovine, ali su istovremeno i pisani spomenici koji svjedoče o vremenu u kome su nastali:

„Legoh 1094. ljeta kad bješe suša, pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.“

Ovo je jedan od preko 300 poznatih epitafa sa stećaka koji govore o ljudima i običajima, kaže istoričar Dubravko Lovrenović.

„Za evropske, pogotovo srednjovjekovne kulturološke prilike, neuobičajena je činjenica da su se pod stećcima u isto vrijeme sahranjivali pripadnici triju kršćanskih konfesija - pravoslavne, katoličke i crkve bosanske. To nam daje osnova za tezu da se u srednjovjekovnoj Bosni radilo o jednoj vrsti mekoga multikulturalizma, gdje granice između određenih kultura i konfesionalnih identiteta nisu bile tako oštro iscrtane, kao u ostalom dijelu srednjevjekovne Evrope“, pojašnjava Lovrenović.

Priprema nominacije stećaka za upis na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, zajednički je projekt Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore, pokrenut ove godine.

Za očuvanje nacionalnog i kulturnog nasljeđa u Bosni i Hercegovini brinu se i u Fondaciji Mozaik, koja je organizator manifestacije pod nazivom „Tragovima bosanskog kraljevstva“. Sedam dana, „kralj, kraljica i njihova svita“ pohodili su 10 kraljevskih gradova: Maglaj, Kakanj, kraljevu Sutjesku, Vareš, Fojnicu i druge:



„Posjetili smo 10 bosanskohercegovačkih gradova sa jednom poveznicom koja se odnosi na srednjovijekovnu Bosnu. Radi se i na restauraciji spomenika, onoliko koliko smo bili u mogućnosti, obzirom da su sredstva koja su došla u protekle tri godine bila u vrijednosti od 550.000 eura. Potrebno je puno više sredstva da bi smo obnovili sve naše tvrđave. Treba zaštiti kulturno nasljeđe, a sa druge strane pripremiti jedinstven turistički proizvod“, kaže Una Mesić iz Fondacije Mozaik.

Iako Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine raspolaže sa minimalnim finansijskim sredstvima, ove godine dobila je prestižnu evropsku nagradu za predanost u radu na zaštiti kulturnog nasljeđa, ali ta vrijednost kod domaćih političara, na žalost, nije prepoznata, kaže Amra Hadžimuhamedović.

Banjalučka tvrđava Kastel, arhiv
„Kada dođemo do određenih razina političkog odlučivanja, tu nailazimo na probleme. Očigledno je još uvijek nasljeđe u Bosni i Hercegovini predmet ideološkog nadmetanja i očigledno postoje vrlo jasne političke strategije koje ne žele da bosansko-hercegovački identitet bude prepoznat, istraživan, zaštićen, koji žele taj identitet razdvojiti na jednostavne, ekskluzivističke komponente, a to je nemoguće. Oni žele na silu to pocijepati na ono što je neodrživo, na te čiste, zatvorene komponente tog kompleksnog identiteta. S druge strane, imamo na žalost političare koji su potpuno nekompetentni, koji nisu svjesni značaja kulturno-istorijskog značenja za postizanje onih ciljeva koji oni deklarativno, vrlo glasno, ističu u javnosti“, navodi Hadžimuhamedović.

A kako kulturno i nacionalno blago doživljavaju i prepoznaju građani Banja Luke i Sarajeva:

„Stari most, piramide, Kastel.“
„Sloga i razumijevanje.“
„U Banja Luci – Kastel, a u Sarajevu - Vrelo Bosne, Igman, Treskavica, Bembaša.“


Srbija: Nacija i nacionalna baština

Nacionalno blago ima neprocjenjivu vrednost u identitetu nacije, slažu se ugledni stručnjaci u Srbiji, koji se bave očuvanjem kulturnih i nacionalnih vrednosti.

Identičan stav iznose i istoričari, ali uz napomenu da se nacionalno blago još uvek definiše na vrednostima srednjeg veka i mitovima koji i danas predstavljaju glavno uporište za dnevno političku upotrebu.

Molitva u Crkvi Svetog Save u Beogradu, 2010

Svaka nacija poželela bi da u svom nacionalnom blagu ima kulturno i tehničko dostignuće u vremenu. To je za istoričare, arheologe i ostale javne radnike, stav oko kojeg jednostavno nema dileme.

Jedna od važnih nacionalnih institucija je Nacionalna biblioteke Srbije, čiji je zadatak da sačuva sve što je na srpskom jeziku ikada proizvedeno, objavljeno i stvoreno, kako u Srbiji, u srpskoj kulturi, tako i van Srbije, kaže Sreten Ugričić, upravnik Narodne biblioteke u Beogradu.

Nacionalna biblioteka Srbije, avgust 2010
„Neki od rukopisa, koje smo čuvali, su zauvek izgubljeni 6. aprila 1941. godine, u potpunom uništenju Nacionalne biblioteke. To su najvrednije zbirke srednjovekovnih rukopisa. Bili su to unikatni primerci koji su nepovratno izgubljeni. Od onoga što se posle toga prikupilo, mogao bih da izdvojim Zakon srpskog cara Dušana iz XVI veka, Zbornik srpskog žitija iz XIV veka, biografiju i istoriografiju na pergamentu iz XIII veka i druge, ali to nije sve. Kaže se da je ono najstarije i najvrednije, ali mi se ponosimo i drugim našim zbirkama”, kaže Ugričić.

Istovremeno, pod svodovima Nacionalnog muzeja nalaze se najvrednija sačuvana dela velikana srpske umetnosti, umetničko blago i duhovna riznica, od Hilandara, preko Srpske pravoslavne crkve i ostalih kulturnih institucija.

Jedna od takvih je i Jugoslovenska kinoteka, koja predstavlja muzej pokretnih slika. Direktor Kinoteke, Radoslav Zelenović, o tome šta se smatra pokretnim nacionalnim blagom:

„Ono što ima za nas status nacionalnog blaga, a sve je manje-više nacionalno blago, su filmovi. Prvi sačuvani film, koji se vodi pod rednim brojem jedan, je krunisanje kralja Petra I Karađorđevića snimljen 1904. godine. Tu ima materijala iz Žice, Studenice, Raške, Novog Pazara, Cetinja, Zadra i Šibenika. To je najznačajniji materijal koji čuvamo. Nacionalno blago je sva filmska arhiva do 1945. godine, trke na Banjici, 1911. godine, ili jedna srpska seoska slava iz 1911. godine. Pre neki dan smo pronašli film iz 1914. godine, koji se ne vodi ni u jednom katalogu, a koji prikazuje Beograd zimi 1914. godine, kada je bila jedna od najstrašnijih zima i kada se preko leda peške moglo preći u Zemun. Pod jednim krovom imamo uvid u sve najznačajnije filmove koji su nastali u istoriji kinematografije. Vrlo značajan deo naše projekcije su samo-zapaljive trake. To su filmovi koji su nastali u periodu od 1895. do 1952. godine”, pojašnjava Zelenovi.

Jugoslovenska kinoteka, avgust 2010
Očuvanje nacionalnog blaga i njegovo sabiranje na jednom mestu prioritet je za svaku naciju, slažu se istoričari. U odnosu na nedavnu prošlost Srbije i zloupotrebu nacionalnih simbola, istoričarka Ljubinka Trgovčević navodi da i danas postoje takve tendencije.

„Ne treba osporavati da se i ono nacionalno blago, koje je bilo zloupotrebljeno u političke svrhe, ovde mora pohranjivati. Tu je uvek dosta onoga što savremenici ne bi želeli da vide, ili što ne žele da se zloupotrebljava. I to mora da bude sačuvano u naučni ustanovama. Problem za narod u Srbiji uopšte je što nema neki vizualni simbol koji bi ga povezivao sa svojom nacijom. Zastava, ili grb, nisu dovoljno jasni za današnji trenutak, obzirom na menjanja koja su doživeli, a to nije ni himna. Ono što imaju Francuzi ili Amerikanci, mi u Srbiji nemamo. Pojam nacionalnog blaga je nešto što je nastalo u periodu procvata srpske države, u neka davna vremena. Nacionalno blago može da bude i nešto što je potpuno savremeno, kao čitava serija filmova, koja je bila identifikacija Srbije u svetu tokom 70-tih i 80-tih godina”
, kaže Trgovčević.

Jugoslovenska kinoteka čuva neprocenjivo kulturno blago.

„Pored filmova, mi čuvamo i sve ono što se zove filmska građa, plakate i fotografije, predmete iz istorije filma. Na jednom mestu možete da sagledate kako se film razvijao i zašto je film obeležio vek za nama, zašto su pokretne slike novi jezik naše civilizacije”
, kaže direktor Biblioteke Radoslav Zelenović.

Zloupotreba mitova, kao nacionalnog blaga, u izvesnoj meri dominirala je u nacionalističko-političke svrhe, na većini prostora bivše Jugoslavije. Istoričarka Ljubinka Trgovčević se ne osvrće na taj period, ali ističe kriterijum koji određuje i definiše nacionalno blago.

„Pogledajte knjigu koju je spremilo Ministarstvo kulture kao blago Srbije. To je kompletan srednji vek, Kosovo kao pojam, ono što je među običnim svetom najprisutnije. Ne mislim da je to dobro jer je to jedan stari mit, koji u sebi ima mnogo negativnog sadržaja. Taj mit otvara nove rane. Ne može da se završi onako kako se završavaju bajke. Baština nije samo ono što je vezano za srednji vek i ona mora da se proširi i na kompletan XX vek”, zaključuje Trgovčević

Crna Gora: Ugroženo 70 posto naslijeđa

Nacionalno blago u Crnoj Gori, prema ocjenama stručnjaka, nema zadovoljavajući tretman države, čiji je odnos prema najvrjednijim prirodnim i društvenim resursima, isključivo politički motivisan.

Ikona Filermosa čuva se u kapeli cetinjskog manastira, avgust 2010


Nacionalno blago su predmeti od izuzetne vrijednosti, ali ovakav status mogu imati i razni prirodni resursi, pa čak i ljudi.

Zajednički imenitelj svima mora biti da su od izuzetne važnosti za jednu naciju.

Kulturno-istorijsko naslijeđe obuhvata vrijedne predmete, čija vrijednost može biti u materijalnoj, umjetničkoj i simboličkoj ravni.

Dobar primjer ove vrste nacionalnog blaga predstavlja ikona Bogorodice Filermose, svetinje Malteških vitezova, koja je uslijed burnih istorijskih događaja, sa Malte, preko Rusije, stigla u Crnu Goru. Sada se nalazi u Plavoj kapeli Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju.

Ikona Filermosa, arhiv
„Mala Crna Gora, inače, raspolaže izuzetno bogatim kulturno-istorijskim naslijeđem“, kaže istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov, koji smatra da odnos države prema kulturnom nacionalnom blagu nije zadovoljavajući, ali da postoji određen napredak.

„Napravljena je detaljna stručna analiza koja govori da je 70 posto kulturnog blaga ugroženo“, kaže Čilikov, dodajući da su usvojeni i neki, za kulturu, važni zakoni.

„Bojim se da se to kod nas ne završi onako kao što se ranije završavalo, da napravimo zakonske okvire i strategije, a kada dođe do realizacije, ništa se ne desi. Nadu mi daje informacija koju sam skoro pročitao u novinama, da je u nekom prvom turnusu određeno oko 250 miliona eura za najugroženije spomenike kulture. Krenulo se u neku akciju. S druge strane sam veliki protivnik raznih elektrana na Morači jer dolazimo u situaciji da kulturno blago, kao što je manastir Morača, uništimo“, kaže Čilikov.

Manastir Morača je važan dio kulturno-istorijskog blaga Crne Gore, kome prijeti opasnost da će biti ugrožen budućim elektranama koje će se graditi na rijeci Morači, koja se takođe može smatrati nacionalnim blagom.

Kanjon Morače, arhiv
Saglasnost će se lako postići oko teze da se prirodni resursi moraju eksploatisati, međutim, način njihovog iskorišćavanja može biti veoma sporan.

Prije nekoliko godina, cijela domaća javnost se usprotivila namjeri Vlade da potopi kanjon rijeke Tare, koji je pod zaštitom UNESCO-a, pa je, pod pritiskom, projekt i odbačen. Želja građana da se Tara eksploatiše kao ekološko-turistički resurs je nadjačala želju za njenom energetskom eksploatacijom.

Na pitanje - da li prirodni resursi u Crnoj Gori imaju tretman nacionalnog blaga od strane države - ekolog Darko Pajović daje jednostavan odgovor.

„Retorički da, a u suštini apsolutno ne, jer bi u tom slučaju imali potpuno drugačiji odnos prema donošenju zakona i prema njihovoj implementaciji, koji trebaju da čuvaju to prirodno blago, ali i da omoguće njihovo racionalno korištenje. U Crnoj Gori, kao i u svakoj drugoj državi, postoje veoma jaki finansijski lobiji, ali je sasvim sigurno da je njihov uticaj daleko veći, nego što bi trebao biti. Dolazi se do određenih političkih odluka koje ne idu u korist društva, već u korist pojedinih finansijskih struktura. Naravno da su određene manipulacije sa ovom tematikom najviše izražene u vrijeme izbora, predizbornih kampanja i slično“, kaže Pajović.

U nacionalno blago mogu spadati i ljudi, na primjer vrhunski stručnjaci i umjetnici, a crnogorska država se, prema ocjeni sociologa Srđana Vukadinovića, neodgovorno odnosi prema vrijednim ljudskim resursima, što se najbolje oslikava upravo kroz odnos prema umjetnosti i umjetnicima, koji je, prije svega, politički motivisan.

„Često se odnos države prema umjetnicima svodi na sporadičan odnos, bilo prema nekom djelu, bilo prema nekoj umjetničkoj instituciji, bilo prema nekom umjetniku. Iz toga proizlazi i cjelokupan odnos države prema cjelokupnoj umjetnosti. Država Crna Gora, kada je u pitanju pomoć umjetnicima, koja ima različite vidove, kao što je pomoć u obezbjeđenju radnog prostora ili ateljeu, ili u nekim materijalnim prinaležitostima i otkupu nekih djela, taj odnos duboko uslovljava karakterom umjetničkog djela i odnosom umjetnika prema društvu i državi. Ako je on u duhu onoga za šta se zalažu vladajuće elite, onda takvi umjetnici zaista imaju određenu podršku“, kaže Vukadinović.

Hrvatska: Alkarske i političke igre


Najočigledniji primjer politizacije kulturne baštine u Hrvatskoj je Sinjska Alka, stoljetna viteška igra u čast obrane od Turaka 1715. godine, koja živi u srcima cijele Cetinske krajine i čijom su se slavom oduvijek željele okoristiti razne političke struje i vlasti, od kojih se ta časna slobodarska igra, kandidirana i za UNSESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine, nije nikad dovoljno ni distancirala. Ovogodišnja Alka prošla je mirno, no u biti, Alka zadnjih desetljeća nije bila pošteđena političkih igara i manipulacija.

Alkari, arhiv, foto: zoomzg
Unatoč svojevrsnom „pomirenju“ i prihvaćanju pokroviteljstva, bivšem hrvatskom predsjedniku, Stjepanu Mesiću, i lani se, na 294. Alci, i pljeskalo i zviždalo, a pokojnom Franji Tuđmanu skandiralo i pljeskalo. Dio tamošnje politike i ljudi, Mesića i danas smatra „veleizdajnikom“ zbog svjedočenja u Haagu u slučaju generala Tihomira Blaškića.

Dio dragovoljaca i hrvatske desnice, 2001. godine, grubo je iskoristio Alku za obračun s Mesićevom politikom, pa je Uprava Viteškog alkarskog društva zabranila čak slavodobitniku, Ivici Periću, da, nakon osvojene Alke, tradicionalno primi dar i od izaslanika predsjednika države:

„Meni je izaslanik trebao dati te darove, ali mi to nisu dozvolili. To je mimo Statuta i prvi put u povijesti Alke. Nigdje nije zapisano da je neko uzeo riječ sa počasne lože i održao politički govor, gadeći predsjednika“
, kaže Perić.

Razočarani alkar Ivica Perić se zbog političkih kuhinja i povukao iz Alke. Dvadeset godina je bio u Alci, a 13 godina je trčao za Alku.

„Ona je uvijek imala neki politički patronat, ali je ovo otišlo u krajnost. Sa Alke se htjela mijenjati vlast na najvišem nivou. Oni to mogu zataškavati koliko god hoće, ali to se sve zna. Mate Jukić zna kako ga je Sanader zvao po 20 puta dnevno da se dogovore kako će se izvršiti napad na Mesića. Ako se tako nastavi, doći će Alka u situaciju da više neće biti nikoga briga za nju jer šta će nekome nekakav seoski politički dernek. Trčao sam Alku za sebe, svoju familiju i za svoj grad. To je ogromna ljubav“
, navodi Perić.

Mnogi upozoravaju i na kršenje alkarskog Statuta, činjenicom da je general Mirko Norac i dan danas punopravan član Viteškog alkarskog društva, iako je već devet godina u zatvoru, osuđen za ratni zločin protiv srpskih civila u Gospiću 1991. godine i Medačkom džepu.

„Čim je osuđen, trebao je biti isključen iz Društva, samo niko o tome s njim u tom pravcu ne razgovara“, kaže Ivica Perić.

O slučaju Norac i kršenju alkarskog Statuta, koji iznad svega izdiže čast i poštenje, pitali smo i novog alkarskog vojvodu Antu Vučića, koji je i osobno, na početku suđenja u Rijeci, pružao Norcu potporu.

Alkari, arhiv, foto: zoomzg
„On je obični član Viteškog alkarskog društva. Koliko sam informiran, uplatio je i članarinu. Bio je alkarski vojvoda, ostao je hrvatski general. Stvar je Upravnog odbora, Skupštine i časnog suda da odluči o ovakvim iznimnim situacijama. Ipak je to hrvatski general, vrlo značajan za Domovinski rat. Mislim da će se Viteško alkarsko društvo držati Statuta i svojih propisa“, kaže Vučić.

„Alka je igra slobodarskog duha. Ona je pokretni spomenik nulte kategorije i muzej pod vedrim nebom. Morala bi biti lišena svake politike. Alka je upravo bila podesna za svaku politiku, da oni od toga naprave neke špekulativne priče i da se s narodom manipulira“, kaže rođeni Sinjanin i dugogodišnji novinar, Braco Vuković.

„Kako Alka predstavlja i povijesnu pobjedu nad Turcima, 1715. godine, onda ona ima i sociopolitički naboj. Alkarima trebaju političari, kao što i političarima trebaju Alkari. Alka je dragocjena, ali oni drže neke svoje vitezove koje su osudili hrvatski sudovi, a znamo i zbog čega su suđeni. Bilo je tih groznih čina, koje su ti ljudi uradili, a koji su za najgoru osudu. Sve su to samo glupe politizacije“
, zaključuje glavni konzervator Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Miljenko Domijan.

Kosovo: Rudnici i sakralni objekti

Kako najmlađa država u regiji štiti nacionalno blago?

Prizren, novembar 2009
Evo šta građani smatraju da je nacionalno blago Kosova:

„Nacionalno blago Kosova su rudnici koji ne funkcionišu. Ljudi koji su nekada radili u njima treba bolje da se tretiraju. Trepča je glavno nacionalno blago i u svoje vreme je držala celu državu. Danas nema ništa od nje. Pored ovog rudnika, tu je i Šar planina i Rugova“.

„Po meni, u nacionalno blago Kosova spadaju džamije i mnoge crkve koje su se odavno izgradile na Kosovu i koje trebaju da se čuvaju jer one predstavljaju istorijsku našeg naroda. Na žalost, naša država i dosadašnja Vlada nije uradila puno toga kako bi zaštitila kulturno nasleđe na Kosovu.“

„Kulturno nasleđe su verski sakralni objekti i jedne i druge vere koje su zastupljene na teritoriji Kosova. Kulturno nasleđe je i ekonomsko bogatstvo, kao što su velike zalihe lignita, koje bi trebale da budu neka energetska sirovina za naše buduće termocentrale. Tu su sigurno i velike zalihe olova i cinka, ako Trepča ikada ponovo proradi. Mislim da se dovoljno ne poklanja pažnja i da se šumska bogatstva i verski objekti prilično uništavaju. S druge strane, mislim da se radi na tome i da će svakim danom biti sve bolje. Verovatno na to utiče i politička situacija, ali trebalo bi vremenom i to da bude u redu.“


Većina građana Prišine smatra da u nacionalno blago Kosova spada Trepča, rudnik olova i cinka u Mitrovici, a nekadašnji privredni gigant, koji je 80-tih godina zapošljavao 20.000 radnika i koji je činio 70 odsto svih mineralnih bogatstava u Jugoslaviji. Rudnik je sada podeljen, kao i sama Mitrovica, na južni i severni deo, te je pod mnogim ekonomskih, tehničkim i politički problemima.

Profesor na prištinskom univerzitetu Zećir Vesei smatra da je jedno od najvećeg bogatstava Balkana, koje se delimično nalazi na Kosovu, Šar planina, koja pripada južnom Kosovu, severozapadnoj Makedoniji i severoistočnoj Albaniji. Na toj planini, najpoznatiji turistički centar je Brezovica, ali država nije uspela dovoljno da zaštiti ovu planinu:

Brezovica na Šar planini, arhiv
„Na račun države imam bezbroj kritika jer ni približno ne radi koliko bi trebala. Država Kosova je ta koja je izgradila turističko selo, koje se može zvati svim, ali ne i turističkim selom, koje treba da pripada Nacionalnom parku. U oblasti zakonodavstva je bilo poboljšanja, stvoreni su zakoni, ali je problem što oni nisu sprovedeni.“

Što se kulturnog nasleđa na Kosovu tiče, u maju mesecu ove godine, šef OEPS misije na Kosovu izrazio je zabrinutost zbog rušenja džamije u Prištini, zato što to predstavlja pretnju kulturom nasleđu starog grada Prištine. Rekao je da je rušenje džamije drugi slučaj, nakon rušenja hotela Union, gde institucije Kosova nisu uspele da sprovodu Zakon i obezbede njihovu zaštitu.

Zakon o kulturnom nasleđu na Kosovu, usvojen je 2006. godine i predviđa pripremu liste kulturnog, arheološkog i arhitektonskog nasleđa, koja još uvek nije sačinjena.

Kosovski ministra za kulturu, omladinu i sport Ljutfi Haziri izjavio je za naš program da je ovo ministarstvo preduzelo određene radnje za registraciju kulturnog nasleđa, što je predviđeno po Zakonu o kulturnom nasleđu. U toku je tek prva faza za registraciju objekata. Do sada je registrovana 5.000 objekata za koje će eksperti, na osnovu 40 kriterijuma, odličiti koji će od tih objekata biti zaštićeni od strane kosovskih institucija.

Oni će zauzeti mesto na listi kulturnog nasleđa Kosova. Ovaj projekt pomažu Vlada Velike Britanije, Evropski savet, međunarodne civilne kancelarije, kao i institucije Kosova:

„Nadam se da će se još u ovoj godini normalizovati situacija i da će se uvesti red, koji će omogućiti Vladi Kosova da na kraju usvoji listu svih objekata koji ispunjavaju 40 kriterijuma za zaštićene spomenike od strane naše zemlje. Ovo Ministarstvo radi na nepokretnim objektima koji datiraju iz ilirskog, rimskog, vizantijskog i otomanskog perioda, obuhvaćajući i kosovski period, što uključuje režim Titove Jugoslavije. Na Kosovu svakim danom arheološka iskopavanja daju nove podatke. Jedan od takvih je i stari grad još iz rimskog carstva, a koji se proteže između Prištine i Gračanice“, kaže Haziri.

Vlasti na Kosovu se ne brinu dovoljno o zaštiti nacionalnog blaga, a to je zbog nedostatka finansijskih sredstava. Preostaje da se radi po Zakonu o kulturnom nasleđu:

„Kosovo je arheološko blago. Kosovo ima spomenike koji se moraju zaštiti i Kosovo ima šta da pokaže svetu. Kulturni turizam biće glavna grana turizma Kosova u budućnosti“, zaključuje ministar Haziri.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG