Dostupni linkovi

Kako se kao društvo odnosimo prema ljudima drugačije seksualne orijentacije? Šta su uzroci homofobičnosti, koja je ispoljena u svim državama regije? Kako homofobična društva mogu biti demokratska i tolerantna ako nisu spremna da omoguće poštovanje prava na seksualnu različitost?

Saradnja: Marija Arnautović, Ankica Barbir Mladinović, Biljana Jovićević, Želimir Bojović

Neke zapadne države, uključujući i izrazito katoličke - Španiju i Italiju, legalizovale su istopolne brakove. Među njima su Danska, koja je to prva učinila još 1985. godine, zatim Holandija, Belgija, Velika Britanija, Kanada i Južna Afrika, kao i pojedine države SAD - poput Konektikata, Masačusetsa, Vermonta i Ajove. U pojedinim zemljama gej parovima je dozvoljeno i usvajanje dece. Holandija je bila pionir po tom pitanju još 2001. godine. Zatim su to učinile Španija i Švedska, a onda, 2005. godine, Engleska i Vels. Prva osoba koja je sklopila isto-polni brak u Britaniji je poznati pevač Elton Džon.

U državama regije sporovi se vode čak i oko toga treba li ljudima sa isto-polnom seksualnom orijentacijom omogućiti pravo na jednakost kroz Antidiskriminacione zakone? Tako je bilo u prethodnih mesec-dva u Bosni i Hercegovini i Srbiji.

U Bosni i Hercegovini homofobija je vrlo ukorenjena u socijalnim vrednostima i stavovima javnosti. Često se koristi u svrhu političkih manipulacija, a strah od drugačije seksualne orijentacije, kao retko šta drugo, može ujediniti celu zemlju.

Homoseksualne osobe pod stalnim pritiskom


Bez obzira gdje homoseksualne osobe žive, pod stalnim su pritiskom činjenice da su po nečemu drugačije. Najglasniji su, kao i svuda u svijetu, ultranacionalisti i njihova udruženja - pod motom odbrane nacionalnog ili vjerskog identiteta. Koliko je ukorijenjena mržnja prema homoseksualnim osobama i ko je propagira - najbolje je pokazalo nasilje na otvaranju Queer festivala u Sarajevu.

"Dobićete batine! Dobićete batine!"

Logo sarajevskog Queer Festivala
To su samo neki od povika sa otvaranja festivala, a mržnju su propagirali i plakati na stajalištima gradskog prevoza, ali i pojedini mediji, intelektualci i političari, igrajući na kartu širenja straha. Pokazao je taj festival, koji je odmah zatvoren, i kako ljudi obično mrze ono o čemu ništa ne znaju. U posljednjem izvještaju u organizaciji Amnesty International, posebna pažnja posvećena je napadima na lezbijsku i gej populaciju.

Svetlana Đurković, predsjednica udruženja Q, napominje kako nije urađeno ništa da se jezik mržnje zaustavi:

"Jedna stvar je kada imate zakone i ljude koji rade na njima, kada potencijalno govorimo o situaciji, kada se ide u tom smjeru gdje bi stvar trebala biti, a drugo je kada imate otvorenu retoriku nasilja. Nakon toga se ne dolazi do nekog većeg pomaka vizavi govora mržnje, vizavi zločina i mržnje, vizavi zabrana određenog tipa, da se ono, što se već desilo, ne ponovi."

Zbog činjenice da su samo dvojica napadača na učesnike privedena Kantonalnom sudu u Sarajevu, u Amnesty International smatraju da ne postoji politička volja da se ovi slučajevi procesuiraju.

Mislim da zakonska regulativa, koju Bosna i Hercegovina ima i koju smo u međuvremenu u fazama usvajali, omogućava da sve grupe, vezano za njihove različitosti, budu na adekvatan način zaštićene.
Saliha Džuderija
iz Ministarstva za ljudska prava Bosne i Hercegovine:

"Pitanje samog Queer festivala je jedan određeni događaj na osnovu kojeg ne možete definisati stvarnu sliku u vezi stanja zaštite pojedinih, osjetljivih grupa. Mislim da zakonska regulativa, koju Bosna i Hercegovina ima i koju smo u međuvremenu u fazama usvajali, omogućava da sve grupe, vezano za njihove različitosti, budu na adekvatan način zaštićene."


Husein Oručević
Društveni i politički sistem ne omogućava ljudima drugačije seksualne orijentacije u Bosni i Hercegovini da kroz obrazovanje, kulturu ili umjetnost iskažu svoju orijentaciju, podsjeća Husein Oručević iz mostarskog udruženja Abrašević:

"Problem homofobičnosti, koji se pojavljuje kod naših susjeda, ali i kod nas, je pitanje toga da nismo dovoljno sazrjeli u razumijevanju demokracije, niti bi smo mogli živjeti u jednom pluralnom sistemu, da nismo prostor koji se uči živjeti sa drugim i drugačijim."
Problem homofobičnosti, koji se pojavljuje kod naših susjeda, ali i kod nas, je pitanje toga da nismo dovoljno sazrjeli u razumijevanju demokracije.

Posljednji u nizu primjera homofobičnosti bilo je usvajanje Zakona o zabrani diskriminacije. Kada ga je konačno usvojio Zastupnički dom državnog Parlamenta, reagovale su vjerske zajednice. Tvrde da ovaj Zakon ostavlja mogućnost sklapanja isto-spolnih brakova, te da diskriminira vjerske zajednice.

Emir Kovačević, predstavnik Međureligijskog vijeća u Komisiji za izradu Zakona, tvrdi da je potrebno Zakon dopuniti zaštitom institucije braka, kao zajednice muškarca i žene:

"Iako se u samom prijedlogu Zakona o zabrani diskriminacije ne spominje eksplicitno da se legalizuje isto-spolni brak, smatramo da to predstavlja pravni osnov da ubuduće određene grupacije zatraže izmjenu Porodičnog zakona i da zatraže legalizaciju isto-spolnog braka, što mi smatramo da je nepotrebno za bosansko-hercegovačko društvo."


Zakon o zabrani diskriminacije nema terminologiju koja uključuje seksualnu orijentaciju, kaže Svetlana Đurković iz udruženja Q:

"Mi već imamo Zakon o ravnopravnosti spolova, koji je usvojen početkom 2003. godine. Nicanje tih diskriminacijskih zakonskih odredbi se trebao desiti od 2003. godine pa naovamo, što se nije desilo. Da ovaj Zakon i uključuje seksualnu orijentaciju, pitanje je koliko bi uopšte uticao na Porodični zakon."


Srdjan Dizdarević , Foto: Marija Arnautović
Za predsjednika Helsinškog komiteta Bosne i Hercegovine, Srđana Dizdarevića, reakcija vjerskih zajednica, kada je i samo pominjanje homoseksualnih brakova u pitanju, nije iznenađujuća:

"Nije novost da su se neke vjerske instance, posebno na Balkanu, podigle protiv zakona koji respektuju različitu spolnu orijentaciju i rodnu orijentaciju. Ono što je za mene neprihvatljivo, to je da se nije shvatila suština o čemu se radi. Ovdje je zabranjeno diskriminisati osobe zbog spolne i rodne orijentacije. Ne smije im se uskratiti pravo koje imaju svi ostali građani."

Upravo mogućnost sklapanja isto-spolnih brakova odgodila je potvrđivanje Zakona o zabrani diskriminacije u Domu naroda bosansko-hercegovačkog Parlamenta. Pritisci, prijetnje, pa čak i batine kojima su izloženi pripadnici gey populacije, sa sobom nose mnogo težu poruku - poruku o ograničavanju osnovnih ljudskih prava i prava izbora da budemo drugačiji.

Negativo raspoloženje prema homoseksualcima

Uprkos izvesnim pomacima, Srbija je i dalje negativno raspoložena prema homoseksualcima.

Boris Milićević, predsednik Gej-strejt alijanse, kaže da istraživanja njegove organizacije pokazuju da je stanovništvo u Srbiji i dalje u većinskom slučaju homofobično, da još uvek ima negativan stav prema LGBT populaciji i da je obeleženo predrasudama:

"Od toga da su gej i lezbijke bolesni ljudi, do toga da građani ne bi želeli da rade sa gej osobama, ne bi želeli da im oni budu šefovi, da im budu učitelji i vaspitači deci. Postoji jedna velika mržnja i homofobija. Razvijeni su stereotipi i postoji velika socijalna distanca."


Borci za ljudska prava ističu da je danas bolje nego pre, ali da stare matrice ponašanja i dalje žive.

"U osnovi svega leži, sa jedne strane, anahrono, gotovo, konzervativno i primitivno shvatanje odnosa među ljudima", kaže Saša Gajin, pravnik i predstavnik Koalicije protiv diskriminacije:

"A sa druge strane čini se da je naše društvo, društvo u kome osnovne vrednosti poštovanja različitosti i tolerancije, respekta za ljudska prava drugih, nisu vrednosti koje se štite od strane većine stanovništva i nisu vrednosti do kojih je većini stanovništva posebno stalo."


Istorija gej i lezbijskih organizacija u Srbiji nije duga. Prvi borci za prava tih manjina pojavili su se tokom devedesetih, ali su njihovi dometi bili gotovo nevidljivi. Nakon promene režima Slobodana Miloševića, deo gej aktivista poverovao je da je vreme da se u Beogradu održi prvi Gaj prajd. Taj pokušaj 2001. godine završio se krvavo, a jedan od aktivista skoro da je i preminuo od batina. Te stravične slike batinanja nezaštićenih mladića i devojaka pratila su četnička i pravoslavna obeležja, ali i navijačke pesme sa stihovima upućenim homoseksualcima:

"Neće proći, ne samo u Beogradu, nego u celoj Srbiji. Ubij, ubij pedera, pedera!"

Da li bi u sličnim okolnostima slike bile identične, ili se nešto menja?

Saša Gajin naglašava da je nasilje prema najranjivijim manjinama, kao što je LGBT populacija, uvek moguće:
Veoma lako je u ovim našim pravno nerazvijenim kulturama preći taj put od nesimpatije, od privatno izražene mržnje, do zagovaranja diskriminacije i nasilja, do neposrednih akata nasilja i diskriminacije koji se sprovode prema pojedinim pripadnicima manjina u društvu.

"Veoma lako je u ovim našim pravno nerazvijenim kulturama preći taj put od nesimpatije, od privatno izražene mržnje, do zagovaranja diskriminacije i nasilja, do neposrednih akata nasilja i diskriminacije koji se sprovode prema pojedinim pripadnicima manjina u društvu."


Predstavnice lezbijskih udruženja naglašavaju da su i socijalno okruženje, kao i pravila odrastanja, veoma važni faktori bez kojih je teško razumeti fenomen nasilja prema drugom ili drugačijem.

Dragana Vučković iz Labrisa kaže:

"Seksualne manjine pomeraju i izmeštaju taj seting koji se tiče rodnih uloga, muškog i ženskog, striktne podele identiteta. Šta znači biti pravi muškarac, šta znači biti prava žena? Prvo što nas nauče kada se rodimo je da dečaci nose plavu garderobu, a devojčice roze i crvenu. Onda malo gubimo tlo pod nogama i ne osećemo se dobro ako živimo u društvu koje se inače ne bavi manjinama na dobar i kvalitetan način, koje ne uspostavlja mehanizme kojima bi većina mogla da se otvori ka manjini. Imamo homofobije, imamo ogromnu mržnju prema toj populaciji i u krajnjoj liniji svakodnevnu diskriminaciju i nasilje."

Marko Karadžić, Foto: Vesna Anđić
Za Marka Karadžića, državnog sekretara Ministarstva za ljudska i manjinska prava, postoji još nekoliko razloga koji u mnogome utiču da većina i dalje bude netolerantna prema manjinama:
Imamo veliku odgovornost nekih od medija koje neskriveno promovišu ideju netolerancije prema seksualnim manjinama. Nedostatak je što sami udžbenici i dalje ne obuhvataju poštovanje ljudskih prava i tolerancije svih manjinskih kategorija koje su ugrožene u našem društvu.

"Imamo veliku odgovornost nekih od medija koje neskriveno promovišu ideju netolerancije prema seksualnim manjinama. Nedostatak je što sami udžbenici i dalje ne obuhvataju poštovanje ljudskih prava i tolerancije svih manjinskih kategorija koje su ugrožene u našem društvu. I dalje je to neka tabu tema. Jedan od velikih nedostataka jeste što postoji slabost na strani određenih političara kada se govori o poštovanju ljudskih prava LGBT populacije, da stanu u odbranu svakog pojedinca u ovom društvu, bez obzira na lična svojstva."


Iako se svi slažu da je sa dolaskom aktuelne srbijanske Vlade učinjen značajan pomak u pogledu zaštite prava LGBT populacije, aktivisti za zaštitu prava ovih osoba ističu da se mora još puno toga učiniti.

Ministar za ljudska i manjinska prava, Svetozar Čiplić, kaže da je Srbija spremna za Paradu ponosa i ističe da bi taj događaj mogao biti izvestan lakmus papir za utvrđivanje u kakvom se položaju nalazi manjina u odnosu na većinu:

"U suštini, to je jedan od momenta koji će legitimisati Srbiju koliko je spremna da ono drugo poštuje. Legitimisaće je na taj način da pokaže da li u pogledu ljudskih prava ima mogućnosti da neko ispoljava Ustavom i Zakonom garantovane slobode, te da te slobode zaista nesmetano ispuni na ovaj ili onaj način."


Tolerancija društva na nivou zapadnih zemalja sedamdesetih godina

U nedelju je u Sao Paulu u Brazilu održana trinaesta gej parada na kojoj je bilo tri miliona ljudi. Ta parada je drugi veliki turistički događaj u gradu posle Grand prixa Formule 1. Oko 400.000 turista je učestvovalo u defileu i paralelnim manifestacijama, što je donelo zaradu od 98 miliona dolara.

"Plaćate porez, građani ste kao i drugi, zaslužujete više", izjavio je jedan od organizatora pred okupljenom masom. Kada je elektronska muzika zamenila govore, avenija je postala ogroman plesni podijum pod otvorenim nebom.

Potpuno drugačija atmosfera od ove u Sao Paolu bila je u Zagrebu. Samo dan ranije, iako već osmu gej paradu, pratio je i antigej protest uz mnoge pogrdne reči. Oko 500 učesnika različite polne orijentacije - lezbijke, gejevi, biseksualci, transrodne, transeksualne, interseksualne i queer osobe - prošetali su u povorci, pod jakom policijskom zaštitom, središtem glavnog grada Hrvatske, gde ih je zvižducima i pogrdama dočekalo oko 100 pripadnika hrvatskih nacionalista i Hrvatske čiste stranke prava u antigej protestu. Policija je sprečila mogući sukob u gradu, no jedan je gej mladić teško pretučen na povratku kući. Hrvatska ima čak solidne zakone o pravima isto-spolnih zajednica, no samo društvo u toleranciji prema drukčijoj seksualnoj orijentaciji stiglo je tek do nivoa na kome su mnoge zapadne zemlje bile sedamdesetih godina prošlog veka - ističu pripadnici gej udruženja, liberalno orijentisani političari i građani.
Sa gay parade u Zagrebu, Foto: zoomzg

"Nemamo ništa protiv njih, ali neka svoju seksualnost zadrže za sebe i ne produciraju se njome na javnim mjestima" -najčešće su, u našoj anketi, odgovarali slučajno zaustavljeni Zagrepčani:
"Nemam ništa protiv homoseksualaca, ali nije u redu da hodaju po cesti i grle se. Ako to već rade, neka rade u stanovima, neka si nađu neku mjesto."
"Njihova stvar neka bude zatvorena u njihova četiri zida i onda imaju pravo na to."
"Nemam ništa protiv njih, ali ..."
"Nemam ništa protiv, ali mislim da nije u redu da rade gay parade."
"Nemam ništa protiv da oni imaju tu svoju ljubav, ali iako mi, koji smo heteroseksualci, ne iskazujemo svoju ljubav na paradama, zašto bi oni to radili?"
"Neka oni budu ono što jesu, ali bez pokazivanja po ulici, bez slikanja kako bi oni pokazali da su oni to što na žalost jesu. Ne moram ih gledati."


Franko Dota, Foto: Enis Zebić
Upravo to je i maksimum do kojeg je većina građana u Hrvatskoj zasad stigla po pitanju homoseksualnosti, ističe jedan od organizatora ovogodišnjeg gay pride-a u Zagrebu, Franko Dota:

Takva vrsta kritike - sve je to u redu, ali ne i javno iskazivanje vlastitog identiteta - jeste bilo najraširenije mišljenje nakon prvih povorki ponosa sedamdesetih godina u zapadnoj Evropi i Americi. Mi smo, po tom kronološkom mjerilu, u sedamdesetim godinama.
"Takva vrsta kritike - sve je to u redu, ali ne i javno iskazivanje vlastitog identiteta - jeste bilo najraširenije mišljenje nakon prvih povorki ponosa sedamdesetih godina u zapadnoj Evropi i Americi. Mi smo, po tom kronološkom mjerilu, u sedamdesetim godinama."


Zbog takvog stava velikog dijela javnosti gay udruge su ovogodišnjim "Zagreb pride-om" upravo željele ponudili koncept sudjelovanja, a ne samo toleriranja:

"Nama nije dovoljna tolerancija. Tolerancija vrlo često znači podnošenje - Dobro neka, ali u njihova četiri zida. Nije čak dovoljno niti prihvaćanje jer prihvaćanje može vrlo često značiti i prihvaćanje uz šutnju - Znam, ali nemoj mi govoriti o tome. Želimo sudjelovanje u našim pravima, u našim životima, u životima naših obitelji, naših sugrađana, naših susjeda, naših kolega na poslu. Stvari se mijenjaju na bolje, ali presporo i nedovoljno. Gotovo svaki mjesec je pretučen jedan gey mladić u Zagrebu, lakše ili teže. Homofobija je još uvijek prisutna u hrvatskom društvu."

Dio hrvatskog društva nije na žalost stigao ni do razine toleriranja, a kamoli sudjelovanja u homoseksualnoj povorci, pa se prošle subote zagrebačkim Trgom bana Jelačića orilo: "Pedere u logore" i "Ubi, ubi pedera". Zviždalo se i pljuvalo na sudionike povorke.

Uz predstavnike nevladinih udruga, podršku gay paradi i ove su godine osobnim sudjelovanjem u koloni pružili i neki oporbeni zastupnici, među njima i SDP-ovka, Mirela Holy:

Sa Anti-gay parade u Zagrebu, Foto: zoomzg
"Pa svašta se uzvikivalo - Ubi pedera, pedere na vrbe, ogavni ste. Meni su dovikivali - Kurvo četnička i slične stvari. Osobno su mu pljunule tri osobe, jedna gospođa i dva muškarca, jedan mlađi, drugi stariji - i to pred očima policajaca koji su hodali uz kolnu, koji nisu uopće ni na koji način reagirali na to."


Mnogi mladi, koje smo zaustavili, tvrde da su za homofobiju najviše krivi:

"Desničari."
"Politika i crkva."
"Vani je to sve normalno, ali kod nas ne. Ovo je i dalje Balkan, primitivizam."


SDP-ovka Mirela Holy smatra da je općenito riječ o nezrelosti društva:

Kao država ne činimo dovoljno na edukaciji javnosti o nužnosti poštivanja prava na različitost. Često volimo odgovornost za takve situacije prebaciti na nekakav katolički mentalitet, katolički moral i slično.
"Kao država ne činimo dovoljno na edukaciji javnosti o nužnosti poštivanja prava na različitost. Često volimo odgovornost za takve situacije prebaciti na nekakav katolički mentalitet, katolički moral i slično. Španjolska, koja je izrazito katolička država, je vrlo liberalna u pogledu nekih zakonskih rješenja i u nekim drugim pravcima. Zato mislim da se ne može sve svaliti na crkvu i odgovornost crkve, nego mislim da tu prvenstveno treba određena politička volja."


Hrvatska ima solidne zakone, ali kaska s primjenom - ističe pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Gordana Lukač-Koritnik. Podsjeća i na Rezoluciju Europskog parlamenta kojom se upravo države pozivaju na osvještavanje po tom pitanju:

"Mislim da je vrijeme da se krene u jednu kampanju na tu temu jer čekajući da se eventualno kroz edukaciju i obrazovanje to postigne, čekat ćemo još dugo. Dugo ćemo čekati da postanemo jedno tolerantno društvo."

Većina Zagrepčana u našoj anketi ponavlja da načelno nema ništa protiv homoseksualaca, ali bi se teško pomirili s činjenicom da im je vlastito dijete lezbijka ili gay:

"Strašno bi me to pogodilo jer kod mene su svi normalni. Odobravam to i pustio bi ih na miru, sa svim pravima koji oni imaju, ali ne bih dao da se baš puno vide i čuju."

Homoseksualnost tabu tema


Homofobija je u Crnoj Gori - problem o kojem se, za razliku od drugih sredina, poput Beograda, Sarajeva i Zagreba, čak i ne govori. Pre četiri - pet godina dogodio se incident u kojem su navijači jednog podgoričkog fudbalskog kluba pokušali da nasrnu na nekolicinu ljudi koji su hteli da skrenu pažnju da i u Crnoj Gori, kao i drugde, živi LGBT populacija, nakon čega je sve utihnulo. Tako je do danas.

Crnogorski mediji uredno i redovno prenesu kad god se u okruženju ili negdje u svijetu održi gay parada, kao i anti gay protesti. Takođe, redovno izvijeste o tome šta se u Americi ili u Evropi događa sa pravima isto-spolnih zajednica. Međutim, o LGBT populaciji u Crnoj Gori i njihovim pravima, ili o evidentnoj homofobiji ovdašnjeg društva, nikad se, ili gotovo nikad, ne govori.

Razloga ima na pretek - nema NVO koja se time bavi, osim generalno, u sklopu priče o pravima manjina ili zabrani diskriminacije. Sama LGBT populacija postoji, ali se nikad ne oglašava. Naprosto, ljudi različite seksualne orijentacije u crnogorskom su društvu primorani da se prave kao da ne postoje.
Crna Gora: Logo prvog oficijalnog portala homoseksualaca

Izuzetak u tom pogledu dogodio se nedavno, kada je jedan homoseksualac pristao da za IN TV javno govori o svom životu, naravno uz uslov da se ne vidi, da mu se glas, kao i lični podaci, izmijenjene. U svakom slučaju, njegova javna ispovijest prva je te vrste u Crnoj Gori i govori sama za sebe:

"Prvi homoseksualni odnos sam imao sa 15 godina, sa osobom koja je starija od mene. Moja uža porodica ne zna za moje opredjeljenje. Ne zna niko, osim prijatelja."

"Igor ima 24 godine, živi u Podgorici i homoseksualac je. Kaže da je naučio da živi s provokacijama i osudom okoline."
"Ubiti, zaklati, spaliti - ne znam ni ja šta sve ne. Sve su to osudili. Treba svako živjeti svojim životom i uživati u svom životu. Ne znam zašto se drugi u sve to upliću. Svi su protiv homoseksualca, pogotovo u ovoj sredini. Kao da smo životinjska rasa. Takav je odnos. Dolče i Gabana su javno homoseksualci, ali svi ti koji ih psuju, idu da obuku njihovu odjeću."


Suočavanje sa činjenicom da u Crnoj Gori živi LGBT populacija, prije toga se neslavno dogodila samo jednom. Sada već ugašena NVO organizacija, Duga, dovela je u Crnu Goru Atilu Kovača, gay aktivistu i urednika časopisa Dečko iz Novog Sada, koji je putem medija sručio u lice "mačo naciji" da se njegov časopis čita i u Crnoj Gori i da ovdje postoji homoseksualna zajednica, što je rezultiralo prijetnjama navijača Budućnosti, zvanih "Varvari", i pokušajima napada na zgradu RTV CG, koju je obezbjeđivala policija dok se emitovala emisija, u kojoj se prvi put javno govorilo na ovu temu.

Ne zna se gdje je bilo mučnije, ispred zgrade tog medija, ili u studiju, gdje je goste pitanjima zasipala prisutna publika, ali i gledaoci kraj malih ekrana. Treba li reći da je većina pitanja bila uvredljivog sadržaja. Nakon što se bura stišala, sve je utihnulo i nikada se više nije ponovilo. A stav građana prema LGBT populaciji i danas je isti:

"Sve najgore. To nije prirodno."
"Nekako sam po strani. Ne razmišljam o njima."
"Držim ih dalje od sebe. Mislim da to nije prirodno. Da je prirodno, imali bi djecu. Ovako mi to nije normalno."


Naravno, mi smo zatvoreno društvo, koje ne otvara ni jednu temu. Ne otvara temu o suočavanju sa prošlošću, bez koje ne možemo da idemo dalje, a ne da otvori temu o pravima i slobodama LGBT osoba. Mi nemamo elementarni konsenzus oko ženskih i ljudskih prava u društvu, a kamoli oko LGBT osoba.
Zanimljivo je da i pored toga što ni u drugim sredinama regiona odnos prema LGBT populaciji nije mnogo bolji, u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu se makar o tome priča, govori, pokušava izboriti za neka prava. U Podgorici se ćuti.

Zašto je to tako - pitamo pshihološkinju Ervinu Dabižinovih, koja kaže da mjesta iznenađenju naprosto nema:

"Naravno, mi smo zatvoreno društvo, koje ne otvara ni jednu temu. Ne otvara temu o suočavanju sa prošlošću, bez koje ne možemo da idemo dalje, a ne da otvori temu o pravima i slobodama LGBT osoba. Mi nemamo elementarni konsenzus oko ženskih i ljudskih prava u društvu, a kamoli oko LGBT osoba. Jedino znam da se u Crnoj Gori govori o pravima manjina, samo zato što je to sada aktuelno političko pitanje. Ne govori se o ženskim pravima, ali se govori o pravima manjina, a da ne pričamo kako se ne govori o pravima seksualnih orijentacija. Ovdje je kolektivni stav da toga kod nas nema. Tom temom se ljudi ne žele baviti jer je ona, kao i sve druge, tabuizirana."
  • 16x9 Image

    Ljudmila Cvetković

    Novinar sa diplomom Fakulteta političkih nauka u Beogradu. Radno iskustvo sticala u Asocijaciji nezavisnih elektronskih medija i Radiju B92. Na RSE radi kao novinar, uređuje i vodi dnevne informativne emisije.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG