Dostupni linkovi

Estradiziranje haških zbivanja


TV snimak sa suđenja hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku u Haškom sudu, kolovoz 2010.
Hrvatski mediji šturo i škrto izvještavaju o haškim suđenjima. Glavni izvor informacija su im advokati, pa se uglavnom zna što je rekla odbrana, ali ne i što misli tužba o „hrvatskim vitezovima“.

Nije stoga čudno što se hrvatska javnost svaki put iznova začudi visini kazne koje Tužiteljstvo traži, a sud izrekne osuđenima za ratni zločin.

„To medijski nije atraktivno, to je pase. To je bilo prije 20 godina i koga briga za to. To nije dobro jer će ljudi sada biti iznenađeni kaznama, koje će biti dosta oštre. Izneseno je jako puno dokaza koji terete optužene u oba procesa.“

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Ivan Zvonimir Čičak, pojašnjava da je riječ o dva aktualna procesa - hrvatskim generalima Gotovini, Markaču i Čermaku, za zločine u Oluji, čije se presude očekuju za koji mjesec, i šestorici bosanskih Hrvata (Praljku, Petkoviću, Prliću i ostaloj trojici), optužene za zločinački pothvat i etničko čišćenje područja Herceg – Bosne.

Ali, cjelovitije informacije o tim procesima, zaključuje Čičak, rijetko se mogu saznati iz hrvatskih medija.

„Od kada je počelo suđenje, mi zapravo uopće nismo imali izvještavanje iz Haga. Imali smo samo pojedine članke u kojima je Davor Ivanković, u Večernjem listu, prenosio poruku obrane. Objektivnih članaka bilo je vrlo malo, gotovo da ih nije ni bilo – i za suđenje Gotovini i još manje za suđenje hercegovačkoj šestorki. Bilo je sramotno kako su novine izvještavale. Svi su iznenađeni zahtjevima za kaznu. Ja nisam iznenađen jer sam to pretpostavljao. Građani nisu imali prilike doznati što se doista u sudnici događalo. Nisu bili upoznati sa detaljima svjedočenja, nego su samo slušali prepričavanje tih događaja. Na primjer, svjedočenja Markšića je za mene bilo vrlo interesantno jer to je osoba čije svjedočenje najviše tereti Gotovinu, mada svako to nastoji prikazati da je on priznao njegovu vojničku sposobnost. Ovdje se ne raspravlja o vojničkoj sposobnosti, nego o kaznenom djelu. Svjedočenje Jure Radića će biti temelj za dokazivanje zločinačkog poduhvata. Bit ćemo neugodno iznenađeni sa obadvije presude“
, smatra Čičak.

Manipulativne političke svrhe


Novinarka Jutarnjeg lista, Slavica Lukić, podsjeća da sud u Haagu nudi i mogućnost izravnog prijenosa iz sudnice, no Hrvatska je televizija, prema njezinom sjećanju, to iskoristila samo dva puta - u slučaju obrane Slobodana Miloševića, a prenosila je i svjedočenje bivšeg hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića - i ništa više.

Ante Gotovina na TV snimku iz haške sudnice, rujan 2010
„Kada sam se išla raspitivati zašto je to tako, uvjerila sam se da u Hrvatskoj niti jedna medij nije bio zainteresiran za tu vrstu prijenosa, pa mi se čini da zapravo nije postojao neki osobiti interes da se hrvatskoj javnosti pruži jedan potpun uvid u ono što se događa u haškoj sudnici. Čini mi se da hrvatski mediji neusporedivo više prostora daju završenim riječima njihove obrane, nego završnim riječima tužiteljstva. Glavne teze iz završnih riječi tužiteljstva se prikazuju u kontekstu nekakvog skandala i daje im se prizvuk – je li moguće da Haško tužiteljstvo tvrdi takve stvari?!“, kaže Slavica Lukić.

Denis Romac iz riječkog Novog lista, zadnji je put izvještavao iz Haaga krajem kolovoza prošle godine, sa završnih riječi u predmetu Gotovina – Čermak – Markač.

„Čini mi se da je još samo interesantna slučaj Gotovina. Sve ostalo je prilično usiljeno i prolazi prilično nezainteresirano“
, ocjenjuje Denis Romac.

Razumljivo da javnost sve manje zanima što je bilo prije 15 ili 20 godina, jer ljude puno više muče svakodnevni problemi, ali stječe se dojam da ovakvo izvještavanje iz Haaga, ponekad pojačano, a uglavnom površno i minorno, služi i u manipulativne političke svrhe, ocjenjuje predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, Zoran Pusić.

„U određenim trenutcima se to pojavljuje na naslovnicima i to je vijest sa selektivnim iznosima. Postoji manjak interesa šta se tu dogodilo, zbog čega, o čemu se tu radi, kakvi su to zločini. Ljudi uopće ne znaju šta je optuženi uradio. O žrtvama se gotovo uopće i ne govori. Govori se o ljubavnim avanturama generala koji su na sudu, ali ne o tome zbog čega im se sudi. O tome se ćuti“, tvrdi Zoran Pusić.

S tek nešto širim izvještajima i bombastične naslove o ukupno 220 godina zatvora, koliko je Tužiteljstvo zatražilo, prošla je ovih dana i završnica u slučaju šestorice optuženih bosanskih Hrvata.

Ali, ističe novinar Romac, i u slučaju Gotovina, hrvatska javnost više zna o generalovom dobrom i preplanulom izgledu, nego li o samom sadržaju optužnice ili iskazima svjedoka:

„Mislim da se slučaj Haga prilično estradizirao i trivijalizirao. Mi sada znamo, prema hrvatskim medijima, što optuženici rade dok su u pritvoru, čime se bave, kakvi su njihovi hobiji, znamo kako će biti dočekani kada budu pušteni na slobodu, kako se to ovdje očekuje. Znamo kakav će im se pripremiti doček, koliko će im volova i janjaca ispeći. Znamo kakve relikvije primaju u pritvoru iz Hvarske. Znamo cijelu gomilu potpuno trivijalnih stvari, dok o suštini tog predmeta ne znamo skoro ništa.“


Slavica Lukić misli da su za to, više od političkih manipulacija, krivi sami mediji.

„Nisam sigurna da je to interes bilo koje politike u ovom trenutku. Mislim da je to nastavak ratne politike hrvatskih medija. Čini mi se da većina hrvatskih medija, a pogotovo HRT, još uvijek nije izašla iz ratne formule – naši i njihovi – dobri i loši dečki -. Mislim da su mediji i medijske politike najviše odgovorne za neobjektivnu i pristranu sliku o haškim suđenjima u Hrvatskoj“, zaključuje Slavica Lukić.
XS
SM
MD
LG