Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Koprodukcije šansa za opstanak bh. filma


Sa snimanja filma Belvedere Ahmeda Imamovića, 2010.
Bosanskohercegovačka kinematografija može se pohvaliti kako je među najnagrađenijim na zapadnom Balkanu. BH autori osvojili su od 90-ih i Oskar i Feliks, pobijedili u Berlinu, ranije u Canu i Veneciji. Posljednje ostvarenje oskarovca Danisa Tanovića bio je Cirkus Columbija.

Danas BH kinematografija, kao uostalom i ukupna kulturna djelatnost, kleca pod teretom besparice, a filmski se radnici, s različitim uspjehom doduše, dovijaju da prežive i požive. Uglavnom, a zavisno od trenutačne kurentnosti, različito i ocjenjuju stanje u ovdašnjoj kinematografiji.

Veoma uspješna selektorica regionalnog programa Sarajevo film festivala, Elma Tataragić, inače glavna sekretarka Udruženja filmskih radnika BiH-a, smatra kako nema previše razloga za brigu.

„Na programu u okviru Sarajevo film festivala, koji organizira Udruženje filmskih radnika, a to je BH film festival, prikazali smo 61 ostvarenje i to su filmovi koji su snimljeni od prošle godine u avgustu do ove godine u julu. Dakle, u samo 12 mjeseci“, navodi Elma Tataragić.

Iskusni režiser Nenad Dizdarević, inače profesor na filmskoj Akademiji, ponudiće jedno oprečno mišljenje:

„Nikakav konkurs od strane Fondacije za kinematografiju nije objavljen već više od godinu dana i nijedan igrani film nije snimljen. Postoje očigledno problemi i neka želja da se spriječi dalji razvoj kinematografije u BiH.“

„Naša produkcija nije tako stabilna kao produkcije u drugim državama. Recimo 2008. godine smo imali samo dva filma, 2009. ponovo nismo imali nijedan, a 2010. godine smo imali četiri filma. Ove godine ne bih rekla da nismo imali nijedan zato što smo imali nekoliko igranih filmova u koprodukciji“, tvrdi, pak, Elma Tataragić.

Novca nizašto nema

Mada se baš i ne slažu, ispada kako su naši sagovornici i jedno i drugo - u pravu. Ko se snađe njemu valja, ko ostane kratkih rukava, neka pati. Jedno je istina, Fondacija za kinematografiju još nije ni objavila konkurs, a godina je na izmaku. Zašto je tako, niko ne može s previše argumenata tvrditi, osim ako se ne povinuje saznanju kako novca nizašto nema, a za kulturu ponajmanje.

Zatvaranje Sarajevo Film Festivala, juli 2011.
Zatvaranje Sarajevo Film Festivala, juli 2011.
„Koliko sam čuo, ono o čemu se govori je pitanje nekih sukoba interesa, ali ništa to neopravdava da se neobjavljuju konkursi i da se jednostavno učini jedan korak naprijed“, navodi Nenad Dizdarević.

Ipak, ko hoće da preživi, možda čak i doslovno, mora se dovijati na najrazličitije načine. Refresh je najvitalnija producentska kuća u BiH, a i za nju su vezani najgledaniji igrani projekti ovdašnje kinematografije. Prvi čovjek, i sam provjereni režiser, Ademir Kenović kaže:

„Mi smo prisiljeni da se bavimo raznim stvarima, pored toga što pokušavamo praviti igrane filmove. Radimo kratke filmove, radimo industrijske filmove, radimo reklame, radimo promocije, radimo razne stvari u medijima da bismo mogli preživjeti. Nažalost, mi nemamo rezerve od pravljenja jednog igranog filma, kao što ga imaju u drugim zemljama, da bi mogli na miru spremati drugi ili treći film.“

Ipak, nije sve posve bez izgleda. Bosanskohercegovačka kinematografija je, čak i kad bi se angažovali svi finansijski potencijali koje je država voljna dati, presiromašna da bi sama opstala na tržištu. Odatle, kaže Kenović, jedina šansa su zajednički projekti:

„Jedino je moguće naći izlaz u udruživanju i regionalnih, i evropskih, i svjetskih sredstava iz svih mogućih izvora. Ne zato što ti ljudi hoće da budu finansijeri, već zato što imaju interesa. To je ono čime se mi jednim velikim dijelom i bavimo.“

Bosanskohercegovački filmski radnici, barem oni sa međunarodno priznatim imenima, barem kratkoročno neće ostati gladni. Kooprodukcioni projekti, sudeći prema trenutačnom stanju, neće izostati. Ali, ima još previše posla da bi kinematografija, kao organizovana djelatnost, stala na čvrste noge i kako bi filmska industrija postala upravo to - industrija, a ne mašinerija za trošenje jedva isprošenog novca.

Generalna sekretarka matičnog Udruženja, Elma Tataragić, nudi recept:

„Ono zbog čega sada produkcija u suštini pati je nedostatak dobrih pravila, dobrih pravilnika, jednog razmišljanja – šta je to bosanskohercegovačka kinematografija u narednih pet godina. Dakle, moramo sada da razmišljamo o onome o čemu najmanje razmišljamo i volimo da razmišljamo, a to je zapravo o Zakonu, o legislativi, o poreskim olakšicama i nekim drugim stvarima koje će nam pomoći da razvijemo našu kinematografiju. Mi kinematografiju ne možemo samo razvijati imajući na umu da imamo, recimo, milion eura godišnje na nekom generalnom nivou za filmove. Mi moramo razmišljati kako da taj milion, koji daje država, postane nešto više, naravno, uz pomoć države i uz pomoć cijelog tog audio-vizualnog sektora.“
XS
SM
MD
LG