Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Da li je antifašizam ustuknuo?


Poljska: Evropski lideri na obilježavanju 70 sedamdesete godišnjice od početka Drugog svetskoj rata u Gdanjsku, 01. septembar 2009.
U sedmici za nama Evropa je obilježila 70. godišnjicu od početka II svjetskog rata, u kojem je, kako se procjenjuje, poginulo između 50 i 60 miliona ljudi.

Iako je tadašnji Sovjetski Savez jezikom brojki izgubio 20 miliona ljudi, najveće žrtve Hitlerove nacističke Njemačke bili su Jevreji, nad kojima je, i to nad njih šest miliona, izvršen holokaust.

Rat je počeo upadom Njemačke u Poljsku, a prethodio mu je pakt Molotov-Ribentrop, koji su u noći između 23. i 24. avgusta u Kremlju potpisali nemački ministar inostranih poslova, Joahim Ribentrop, i šef sovjetske diplomatije, Vjačeslavom Molotov. Riječ je o dokumentu poznatom kao Pakt o nenapadanju, koji je sadržao i tajne protokole o uspostavljanju sfera uticaja u centralnoj Evropi. Sporazum je bio za mnoge šokantan, a njegove posljedice su se dugo osjećale. Jedino je Hitler njime posebno bio zadovoljan.

Saradnja: Dragan Šavljanin, Sabina Čabaravdić, Ankica Barbir-Mladinović, Radovan Borović, Marija Arnautović


"Ime našeg partijskog druga Ribentropa, nemačkog ministra inostranih poslova, biće zauvek povezano sa političkim usponom Nemaca i nemačke nacije", kazao je Hitler.

Pakt, koji se kolokvijalno zvao Ribentrop-Molotovljev, dao je Hitleru odrešene ruke da rešava "poljski problem" i, ako bude potrebno, da se bori protiv zapadnih saveznika - Poljske Britanije i Francuske - bez pretnje od sovjetske intervencije i rata na dva fronta.

Iz Staljinovog ugla, Pakt mu je omogućavao obnovu armije koja je bila devastirana u čistkama tokom tridesetih godina XX veka i da se pripremi za neizbežni sukob sa nacističkom Nemačkom.

Sedam dana nakon potpisivanja Pakta Molotov-Ribentrop, Nemačka je, 1. septembra 1939. godine, napala Poljsku, što je označilo početak II svetskog rata.

Osuda pakta Molotov-Ribentrop

U utorak, 1. Septembra 2009. godine, dvadeset premijera iz Evrope i cijeloga svijeta okupilo se u Gdanjsku na obilježavanju sedamdeset godina od početka izbijanja II svjetskog rata. Ruski premjer, Vladimir Putin, priznao je da je potpisivanje Pakta bilo greška i podsjetio da je Ruska Duma osudila pakt Molotov-Ribentrop.

Poljska je uz prisustvo predsjednika Lecha Kaczynskog, premijera Donalda Tuska i ratnih veterana, obilježavanje njemačkog napada započela u zoru pored spomenika herojima Vesterplatea, u 4:45 sati po lokalnom vremenu, kada su prije tačno 70 godina ispaljeni plotuni na poljsko utvrđenje.
poljski predsjednik Lech Kaczynski drži govor tokom obilježavanja 70. godišnjice od početka Drugog svjetskog rata

"Okupili smo se ovdje da se prisjetimo ko je započeo rat, ko je bio napadač, a ko žrtva te agresije. Bez tih činjenica, bez istinitog sjećanja na II svjetski rat, ni Poljska, ni Evropa, ne bi bile sigurne", rekao je Tusk.

U zoru 1. septembra 1939. godine njemački bojni brod Schleswig-Holstein otvorio je vatru na poljsko utvrđenje na poluotoku Vesterplate.

Njemačka vojska je istovremeno započela invaziju Poljske na tri fronta. Ovi napadi naveli su Veliku Britaniju i Francusku da dva dana kasnije objave rat Njemačkoj.

Napad Nijemaca na baltički grad Gdanjsk, kojeg su svojatali i Nijemci i Poljaci, smatra se početkom rata koji je odnio više od 50 miliona ljudskih života.

Među dvadeset premijera svijeta, najzapaženiji je dolazak ruskog, Vladimira Putina.

U mnogim istočnoevropskim zemljama, koje su se pomirile s Njemačkom, i dalje vlada nezadovoljstvo zbog nespremnosti Moskve da u potpunosti prizna zločine koje je sovjetska država počinila tokom II svjetskog rata, kao i brutalnosti koje su pratile njenu kasniju komunističku vladavinu.

Ruski ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, u obraćanju studentima moskovskog Instituta za međunarodne odnose, posebno je govorio o Sovjetskoj armiji koja je, po njegovom mišljenju, jedina bila u stanju pružiti otpor Hitlerovoj Njemačkoj:

"Oni koji falsificiraju istoriju zaboravljaju što su dobili činjenicom da ih je oslobodila Crvena armija, uključujući i teritorijalne dobitke. Pobjeda nad fašizmom i događaji koji su uslijedili nakon rata, bez obzira šta neko o tome mislio, svim je zemljama centralne, istočne i jugoistočne Evrope, kao i zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, priskrbila granice u kojima se i danas nalaze."

Donald Tusk i Vladimir Putin tokom obilježavanja 70. godišnjice od početka Drugog svejtskog rata
Tusk je za vrijeme susreta s Putinom zatražio od Rusije dokumente koji bi rasvijetlili i pokolj koji su pripadnici Crvene armije učinili nad poljskim oficirima u Katinskoj šumi 1940. godine. Putin se, s druge strane, izvinuo zbog njemačko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju, potpisanog 1939. godine, koji je predvidio i podjelu Poljske.

Prema očekivanjima promatrača u Gdanjsku, pomirenje bi moglo biti i glavna tema razgovora ruskog premijera s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel. Markel je ipak insistirala na odgovornosti svoje zemlje za rat rekavši:

"Njemačka neće nikada pokušati izbjeći razloge i posljedice II svjetskog rata. Mi smo prouzročili neizmjerne patnje u svijetu i 60 miliona mrtvih."

Na Balkanu obrnuti proces

Za razliku od svjetskih lidera, koji neprekidno podsjećaju da ne treba zaboraviti istoriju, treba učiti iz počinjenih grešaka, te institucionalno i na svaki drugi način insistiraju na antifašističkoj tradiciji Evrope, u dijelu Balkana se dešava obrnuti proces.

Iako je II svjetski rat jedna od najsvjetlijih stranica istorije država nastalih na području bivše Jugoslavije, na čijoj je teritoriji u antifašističkoj borbi poginulo 1.023.000 ljudi, svi ga, iz različitih razloga, danas ne doživljavaju tako. Da poruka nije izvučena, bilo je jasno s početka devedesetih, kada je Balkan ponovo gorio, a mnogi tvrdili da je riječ o nastavku upravo II svjetskog rata.

Hrvatska nije "na čisto" sa svojom prošlošću?

Uprkos Tuđmanovoj ideji o pomirenju svih Hrvata, podjele na ustaše i partizane u Hrvatskoj i danas su, nakon 70 godina od početka II svjetskog rata, vrlo prisutne. Prepucavanja o zločinima jednih i drugih ne prestaju, a ustaška se zlodjela često relativizuju i pokušavaju izjednačiti obje strane. Javnog ustašovanja i simbola je znatno manje nego devedesetih, ali i danas ga je previše, iako vlast želi ostaviti utisak odlučnosti u borbi protiv veličanja NDH i ustaških obilježja.

Bivši hrvatski premijer Ivo Sanader, ovog je proljeća jasno poručio kako pozdrav "Za dom spremni" nije domoljublje. U hrvatskom Ustavu piše da je Hrvatska stvorena na antifašističkim temeljima, a ne na temeljima ustaške NDH, na što predsjednik države, Stjepan Mesić, ustrajno podsjeća.

Unatoč tome, Hrvatska još nije "na čisto" sa svojom prošlošću i, kako ističe Gordan Bosanac iz Centra za mirovne studije, stalno se miješaju kruške i jabuke o tome tko su bili fašisti, a tko antifašisti:

"Zabrinjava to da neke neofašističke vrijednosti i dalje uživaju potporu dobrog dijela stanovnika Republike Hrvatske, a indirektno i među nekim političarima i političarkama. Kao dokaz tome uvijek se spominje Thompson sa simbolikom koja u zadnje vrijeme ide sve više u smjeru oživljavanja NDH. Dok sam ovog ljeta putovao po selima zadarskog zaleđa, između Šibenika, Zadra i Splita, broj grafita vezanih uz veličanje NDH je nevjerojatan."


Prije nekoliko dana, predsjednik Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata grada Zagreba, Ivan Pandža, nazvao je NDH "uređenom i ustrojenom državom, koja je imala svoju vojsku (ustaše i domobrane)", te upitao kako je moguće da i danas ima tri puta više partizanskih mirovina od mirovina "regularne vojske NDH", nazivajući partizane zločincima i ubojicama.

Povjesničarka Zorica Stipetić:

"Čini mi se da je u Hrvatskoj situacija posve iznimna u odnosu na druge zemlje. U Hrvatskoj II svjetski rat nije dovršen i obnovljen je početkom devedesetih godina. Pad socijalističkog sustava, građanski rat i agresija koji su ga pratili, u Hrvatskoj je dovela do brutalne revizije II svjetskog rata na unutrašnjem planu i to u svim sferama, ali najviše u ideološkoj."

Podsjeća i da su neki najvažniji kadrovi u Tuđmanovoj vladi, kao ministar Gojko Šušak, direktno stigli iz ustaških emigrantskih organizacija, a i dobar dio hrvatske vojske u nedavnom je ratu imao ustaške simbole, pjesme i pozdrave. Promjenom vlasti, 2000. godine, to se promijenilo:

"Ali je kadar devedesetih ostao trajan, na neki način učvršćen u nekim sferama. On više nije oficijelan, ali u simboličnoj sferi još egzistira. Iako su obrazovni sustav, a posebno vojska, očišćeni od toga, iako i oficijelna politika ima sasvim drugačiji diskurs, podjela iz II svjetskog rata je ostala popraćena ponekim pojedinačnim ispadima. Mislim da ima malo zemalja danas, ako ih uopće ima, kod kojih je revizija II svjetskog rata toliko osjetna."

Povjesničar Ivo Banac drukčije ocjenjuje situaciju:

Ivo Banac
"Mislim da su to uglavnom marginalne pojave i da u Hrvatskoj ne postoji neka jaka, organizirana snaga, a u svakom slučaju ne postoji politička stranka koja bi zagovarala protudemokratske ideje, koja bi zagovarala uvođenje fašizma ili komunizma. Takvih pojava ima i ima ih svuda. Mislim da to ne predstavlja nikakvu veliku opasnost u ovom trenutku. Za mene je važno da je HDZ pod Sanaderom oštro ustao protiv javnih obilježavanja raznih ustaških likova i simbola. To je to bila ključna prekretnica. Mislim da oni koji neprestano viču vuk-vuk možda stvaraju upravo suprotni učinak."

U Hrvatskoj nema eksplicitne zabrane ustaških i fašističkih simbola, a većina smatra da bi trebalo zabraniti i komunistička obilježja, čemu se u Savezu antifašističkih boraca oštro protive. Ivan Fumić:

"Stavljati znak jednakosti između zvijezde i U je krajnje bezobrazno. Zvijezda je bila i ostala simbol slobode, a U je bio simbol za Upali, Uništi i Ubij. To su bitno različite stvari. Vlast podilazi desnici jer je to njihovo izborno tijelo. Zato ne žele ozakoniti zabranu nacističkih i fašističkih znamenja."

Doktorica Stipetić ističe da u određivanju prema fašizmu i antifašizmu specifičnu ulogu u Hrvatskoj i veliku snagu ima i Katolička crkva, koja svoju mržnju prema komunizmu prelijeva i na antifašizam. Upozorava da se svjesno ili nesvjesno širi i informacija kako je Europski parlament, u svojoj neobaveznoj Deklaraciji, osudio sve totalitarizme i zauzeo se za zabranu svih znakovlja:

"To je zlonamjerna insinuacija. Ne radi se o Evropskom parlamentu, nego se radi o Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe, a to je oko 200, od 800, članova Parlamentarne skupštine Vijeća Europe, ne institucija Europske unije."

Predsjednik Udruge mladih antifašista grada Zagreba, Mario Šimunković, potvrđuje da se u povijesnim udžbenicima posljednjih godina ne veliča NDH, ali se, po njegovoj ocjeni, nastoje relativizirati ili izjednačiti obje strane:

"Pokušavaju napraviti protutežu - radili su zločine ustaše, radili su ih i partizani, pokušavaju se izjednačiti ustaše i partizani. Koliko god je to puno manje od onih stvari koje su bile devedesetih, to je još uvijek jako loše za nas."

Preispitivanje istorijske uloge

O tome kako se danas u Srbiji gleda na antifašističke tekovine, govori više činjenica.

Prije par godina Zakonom su izjednačena prava partizana i četnika. Na zidu Vlade Srbije neko je nakratko bio okačio i sliku Milana Nedića. Država Srbija nije prisustvovala obilježavanju 60. godišnjice pobjede nad fašizmom u Moskvi 2005. godine, niti prethodno iste godine na obilježavanju 60. godišnjice od oslobađana Aušvica. Ove je godine propustila da u Pragu potpiše međunarodnu deklaraciji iz Terezina, kojom se 46 zemalja obavezalo da će nastaviti vraćanje oduzete imovine Jevrejima u II svjetskom ratu. Ako se tome doda da je u ovom trenutku jedan od prioritetnih zadataka Vlade Srbije potraga za grobom četničkog generala Draže Mihailovića, osuđenog za sardnju sa okupatorom i strijeljanim prije 63 godine, slika je potpuna.
Draža Mihailović

Da li je možda antifašizam ustuknuo pred agresivnijim nastupom onih koje povijest smatra gubitnicima?

Deo javnosti nastupa sa tezom da je antifašizam kompromitiran zbog monopolizacije od strane jedne ideologije, ali i pasivizacije samih nosioca te ideje. U situaciji intenzivnog stvaranja javnog mnijenja i preispitivanja istorijske uloge njenih aktera, pokušava se staviti jednakost.

Mladen Lazić, sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, iščitava još jednu dimenziju ovakve društvene slike u Srbiji:

"Sada, u odnosu te dve struje, antifašizma i fašizma, struja koja implicitno zastupa stavove fašizma, time što rehabilituje njegove saradnike, je već je dosta godina u ofanzivi, dok ova druga struja, za koju ne verujem da je manjinska, za koju verujem da je čak i većinska, je u defanzivi i ne pokušava da dobije prostor u javnosti, ili pokušava sasvim marginalno. Može se steći utisak kao da je rehabilitacija kolaboracije ono što je trenutno prisutno u javnosti."

Zašto se neretko stiče utisak da se antifašizam u Srbiji prećutkuje?

Istoričarka Branka Prpa, direktorka Istorijskog arhiva Beograda, kaže da je to deo političke arogancije, gde dominira mišljenje da sve počinje od trenutka kada određena elita dođe na vlast:

"Moramo takođe da budemo suočeni sa određenom političkom ideologijom, koja je bila ideologija rata, gde ste morali da suspendujete antifašističke tradicije da bi ste mogli ubijati ljude samo zbog njihove vere ili nacije. Ako rehabilitujete antifašizam, onda morate progovoriti o zločinima u prethodnom ratu. Morate da kažete koliko je ljudi i zašto su ubijeni, samo zato što su pripadnici jedne nacije ili jedne vere. Te stvari moraju da se kažu i ne mogu više da se graju pod tepih. Zbog toga je sve to u jednom jedinstvenom korpusu ćutanja, u koje spada i antifašistička tradicija."

Kako je antifašizam deo istorije koja se ne može izbrisati, već samo različito objašnjavati, tako su školski udžbenici postali zgodno mesto gde svako na svoj način tumači i iščitava nedavnu prošlost. Političke elite vrlo često ističu antifašizam kao civilizacijsku tekovinu i evropsku vrednost, ali ipak istoričarka Branka Prpa primećuje da upravo tihoj negaciji antifašističkih vrednosti doprinosi i pasivan odnos vladajuće elite:

"Postoji i to kao problem, problem diskontinuiteta i ne shvatanja iz čega država vodi svoj kontinuitet i svoje poreklo - a to su pre svega evropska tradicija i evropska civilizacija u koje spada i antifašizam. Drugi problem jeste politička praksa, koja funkcioniše na način - Dobro jutro čaršijo na sve četiri strane. Dakle, politički se bira opcija u kojoj treba da se dopadneš svima. Političar mora da ima stav prema tako ozbiljnim pitanjima, kao što su u evropskoj političkoj tradiciji pitanja antifašizma i fašizma."

U BiH djeluju brojne fašističke i neofašističke organizacije


Bosna i Hercegovina sa druge strane ima drugu vrstu problema - zvanično se ne rehabilituju fašistički pokreti, ali nije ni zabranjeno isticanje fašističkih simbola, pa u toj zemlji djeluju razne fašističke i neofašističke organizacije.

Da organizacije sa fašističkim predznakom djeluju u Bosni i Hercegovini, bilo je vidljivo i tokom obilježavanja stradanja Srba u Bratuncu u julu 2009. godine, kada je petnaestak pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta i organizacije Obraz skinulo zastavu Bosne i Hercegovine i na nju uriniralo, a zatim pjevalo pjesme koje su aludirale na ponavljanje 1995. godine.

Četnici u Srebrenici
molimo pričekajte
Embed

No media source currently available

0:00 0:00:54 0:00


Poslanik u Državnom parlamentu, Lazar Prodanović, tada je rekao da ove organizacije najviše štete donose srpskom narodu u Bosni i Hercegovini:

"Takav štetan način pojavljivanja predstavnika srpskog naroda, na događajima kojim su se obilježavala stradanju Srba na području Bratunca i Srebrenice, najviše šteti Srbima. Djelovanje srpskog četničkog pokreta je apsolutno minimalno i to nije odraz, niti stava, niti mišljenja Srba."

Ovaj incident osudile su nevladine organizacije. Politički savjet organizacije ACIPS tražio je hitno stavljanje u parlamentarnu proceduru Zakon o zabrani fašističkih i neofašističkih organizacija, te upotrebe njihovih simbola. Cilj je zabraniti ovim i sličnim organizacijama djelovanje na području Bosne i Hercegovine, kaže Sanel Huskić iz ACIPS-a:

"Imamo neku vrstu revizionizma kada je u pitanju II svjetski rat. Određene političke strukture blokiraju uspostavljanje sistema po kojem bi se zabranio rad ovih organizacija kako bi uspjeli da mobiliziraju stanovništvo da im da podršku za njihove nelegalne aktivnosti u smislu krađe i privatizacije. Upotreba fašističkih i nacističkih simbola, te postojanje takvih organizacija, ide na ruku određenih političkih struktura u Bosni i Hercegovini."

Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzle, jedan od članova Igmanske inicijative, podsjeća da u Bosni i Hercegovini djeluju različite organizacije, koje su u Evropi i svijetu označene kao fašističke:

"Zašto četnički pokreti mogu normalno ovdje da funkcionišu, da čak budu udruženje građana? Znači da im je Zakon omogućio da na legalan način postoje u Bosni i Hercegovini. Imamo i veličanje ustaštva i nekih drugih ideja koje su u II svjetskom ratu bile na strani fašizma. Ne treba zaboraviti da su neki pokušavali rehabilitirati ljude koji su bili u handžar divizijama. Ovdje se to radi na jedan prikriven način. Bosna i Hercegovina ima specifičan položaj jer sve što se desi u Hrvatskoj ili u Srbiji, a tiče se ekstremnog djelovanja, odmah donosi posljedice u Bosni i Hercegovini."

Svetlana Broz, Foto: Midhat Poturović
Svetlana Broz, predsjednica nevladine organizacije Garivo i unuka Josipa Broza Tita, više puta je ukazivala na potrebu donošenja Zakona o zabrani fašističkih organizacija u Bosni i Hercegovini:

"Četrnaest godina nakon što je posljednji rat završen u Bosni i Hercegovini, fašističke organizacije i fašističke simbole, neke političke partije i mnogi političari, kao pojedinci i mnogi građani, koriste da bi zastrašivali građane Bosne i Hercegovine, da bi ostvarivali vladavinu na jedan potpuno nedemokratski način, da bi bez ikakve kontrole i bez ikakvih sankcija širili međuetničku mržnju, netrpeljivost i sve ono što može dovesti samo do razaranja u Bosni i Hercegovini."

O pokušaju izjednačavanja fašista i antifašista, Fehid Šehić kaže:

"Nezgodna je činjenica da su komunisti bili antifašisti i da su u II svjetskom ratu pokrenuli oslobodilački rata i revoluciju. Devedesetih godina, kada ulazimo u sferu nekih demokratskih procesa i uvođenje političkog pluralizma u naš svakodnevni život, svi su se okomili na one vrijednosti koje su krasile narodno-oslobodilački pokret, veličajući upravo one snage koje su poražene u II svjetskom ratu. Takvih je bilo i na političkoj sceni Bosne i Hercegovine devedesetih godina na ovamo. Zbog toga ne treba čuditi zašto su se pokušali rehabilitovati određeni ljudi koji su imali fašističku i upitnu prošlost."

Na pitanje - ko su danas u Bosni i Hercegovini antifašisti - predsjednica nevladine organizacije Garibo, Svetlana Broz, odgovara:

"Antifašisti su svi oni ljudi koji prepoznaju opasnost od fašističkih organizacija i njihovih simbola, koji se bore da se tim fenomenima stane na put. Bojim se da ih je nedovoljno. Ima građana koji se jasno iskazuju i koji jasno govore o tome da prepoznaju te razlike, ali se njihov glas ne čuje dovoljno, obzirom da u institucijama vlasti postoji previše političara koji te glasove žele da ućutkaju, ili kojima takvi glasovi ne odgovaraju."

Korijeni antifašizma u Crnoj Gori duboki

Regionalne tendencije o izjednačavanju antifašista, ili bolje rečeno partizana, sa - u crnogorskom slučaju - četnicima, nikad nisu imale izgleda u Crnoj Gori. Glavni razlog je, bez dileme, bio taj što 20 godina nepromijenjena vladajuća struktura, čak i devedesetih - u vremenu svog najvećeg posrnuća, nije baštinila četničku tradiciju.

Istoričari kažu da je u vrijeme procvata, 1943. godine, u Crnoj Gori četnički pokret brojio 20.000 vojnika. Ta ideja, međutim, ni nakon konačnog sloma komunizma, devedesetih godina prošlog vijeka, koji je pratio krvavi raspad bivše Jugoslavije, u kojem je zvanična Crna Gora bila na strani takozvanih "loših momaka", nije uspjela da dobije podršku koja bi mogla otvoriti pitanje nacionalnog pomirenja četnika i partizana, iako je tu i tamo bilo sporadičnih pokušaja.


Razlog je što 20 godina nepromijenjena vladajuća garnitura, iako je često mijenjala, shodno prilikama, svoja politička uvjerenja, na temu antifašizma je uvijek imala jasan stav. Na to je obavezuje prvi oružani antifašistički ustanak u porobljenoj Evropi, 13. jula 1941. godine.

Istoričar Zvezdan Folić:

"U velikoj mjeri je to diktirano samom oficijelnom politikom. Ne želim da budem apologeta, ali su korijeni antifašizma u Crnoj Gori ipak duboki. U Crnoj Gori je buknuo najmasovniji i najsilovitiji udar protiv fašizma u Evropi, 13. jula 1941. godine. Taj datum je jedinstveni fenomen II svjetskog rata. Crna Gora je od 1945. godine pa do danas konstantno baštinila te vrijednosti koje su danas utkane u evropske vrijednosti. Druga vrlo važna dimenzija koja je bitna za Crnu Goru jeste to što je antifašizam utkan u državnu zgradu Crne Gore. Na talasima antifašističkog otpora Crne Gore u II svjetskom ratu je obnovljena crnogorska državnost."

Dugo godina je bukvalno podijeljeno društvo po srpsko-crnogorskoj liniji, bez obzira što je ponekad djelovalo tako, ne i po četničko-partizanskoj. Naime, dugogodišnji predvodnik srpskog bloka u Crnoj Gori, opoziciona SNP, nikada nije baštinila četničku tradiciju, ili se to bar nije moglo reći za njeno stranačko rukovodstvo. No, pod talasom ili uticajem političkih zbivanja u Srbiji, bilo je tu i tamo sporadičnih pokušaja rehabilitovanja četničkog pokreta i njihovih vođa, pod firmom potrebe za nacionalnim pomirenjem, ali bez većeg uticaja u javnosti.

Veća prašina se podigla prilikom pokušaja podizanja spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću u nekoliko navrata (2002. i 2003. godine) u Gornjem Zostru kraj Berana, na porodičnom imanju Dobrašinovića. Ali su, nakon žestokih reakcija javnosti, nadležne državne institucije brzo reagovale i uklonile plato, onemogućivši podizanje četničkog spomenika u Crnoj Gori. Potom je u Pljevljima propao pokušaj da se u partizanskom spomen kompleksu na Stražici izgradi crkva pomirnica.

Jedan od inicijatora te ideje, poslanik Nove srpske demokratije, Novica Stanić, kaže:

"Vjerovali smo da je došlo vrijeme za nacionalno pomirenje, da budemo konačno ljudi. Valjda je danas jasno da su u Crnoj Gori postojala dva antifašistička pokreta - jedan na čelu sa komunistima, a drugi na čelu sa monarhistima, koji su se borili za ono u što su bili zakleti, po važećim zakonima i po važećem Ustavu. U vremenu kad se razne nevladine organizacije bore da se obezbijede groblja za kućne ljubimce, valjda je došlo vrijeme da budemo ljudi i da sahranimo ostatke onih koji su bacani u jame iz ideoloških razloga. Nažalost, ta naša inicijativa nije prihvaćena ni od strane vladajuće stranke (DPS), a ni od strane SNP-a, i u stanju je mirovanja."

Istoričar Folić je pak uvjeren da je o takozvanom nacionalnom pomirenju u Crnoj Gori besmisleno govoriti. Objašnjava zašto:

"Nema nikakvog razloga za nacionalno pomirenje u Crnoj Gori jer je proces pomirenja između članova porodica čiji su najugledniji ljudi pripadali četničkom pokretu započeo već 1945. godine."

O današnjim pokušajima da se zločinima koji su počinili partizani i iskopavanjem jama svi stave u istu ravan i izjednače, Folić kaže:

"To vodi obesmišljavanju istorije jer nema pomirenja između antifašista i onih koji su sarađivali s okupatorom. Ako su partizani - kao što jesu - u određenim periodima svog djelovanja pravili izvjesne zločine, to ih ipak nikako ne može dovesti u istu ravan sa onima koji su neprestano, od 1941. godine, pa sve do završetka rata, sarađivali sa raznim okupatorima."

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG