Dostupni linkovi

Razlozi falsificiranja vlastite prošlosti


Sa jednog od antifašističkih protesta u Beogradu

Dana 8. maja 1945. godine saveznici su prihvatili bezuvjetnu predaju njemačke vojske. Bio je to kraj nacističkog Trećeg rajha i rata u kojem je život izgubilo više od 70 milijuna ljudi, civila i vojnika. Antifašistička koalicija je pobijedila naciste. U svijetu to nije upitno, no u pojedinim državama regije, to se ponekad želi zaboraviti.

Zašto se i više od 60 godina od pobjede antifašizma nad fašizmom, neke države zapadnog Balkana toliko strasno žele ugurati među poražene i falsificirati vlastitu prošlost?

U svijetu se Dan pobijede slavi uz glazbu, parade, druženja. Antifašizam je pobijedio fašizam, kratka je ocjena povjesničara. Zašto se na jugoistoku Evrope i povijesna činjenica o pobjedniku i poraženom može različito tumačiti?

U Srbiji se Dan pobjede nad fašizmom posljednjih godina obilježava simbolički, čak ispod razine očekivanog. Istovremeno je sve prisutnija rehabilitacija suradnika i pripadnika četničkog pokreta. Da li je antifašizam ustuknuo pred agresivnijim nastupom onih koje povijest smatra gubitnicima? Radovan Borović se pita koliko vladajuće elite u Srbiji doprinose tihoj negaciji antifašističkih vrijednosti i zašto se u državama regije pokušava revidirati povijest:

Doprinos borbi protiv fašizma nesporna je istorijska činjenica za pobednike u 2. svetskom ratu. Međutim, u zemljama bivše Jugoslavije, te stvari se u delu javnosti na neki način pokušavaju revidirati. Srbija tu nije izuzetak, kaze Đorđe Stanković, šef Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu:

Draža Mihailović
„Ne radi se o izjednačavanju, već o potpunom potiranju jednog dela prošlosti na celokupnom prostoru. Pa i u Tuđmanovim paradama su šetali zajedno domobrani, ustaše i partizani. A rehabilitacija Draže Mihailovića u Srbiji je u toku. U siromašnoj zemlji kao što je Srbija, gdje imate milion gladnih i milion nezaposlenih, treba narodu dati nešto čime će da se zabavi, tako da već tri meseca tragaju za grobom Draže Mihailovića.“


Društveni ambijent pojačane negacije antifašizma upotpunjuje i podatak da Arhiv Srbije i grada Beograda ima preko 3000 zahteva za rehabilitaciju:

„Rekli su mi da im je u početku promaklo čak 11 ratnih zločinaca. A onda sud jednostavno donosi odluku o rehabilitaciji. To je urađeno iz ideološko-političkih razloga.“
U siromašnoj zemlji kao što je Srbija, gdje imate milion gladnih i milion nezaposlenih, treba narodu dati nešto čime će da se zabavi, tako da već tri meseca tragaju za grobom Draže Mihailovića.

U situaciji intenzivnog stvaranja javnog mnijenja i preispitivanja uloge pojedinaca u 2. svetskom ratu, pokušava se staviti jednakost. Mladen Lazić, sa Filozofskog fakulteta, iščitava još jednu dimenziju ovakve društvene slike u Srbiji:

„U odnosu te dve struje – antifašizma i fašizma, ova struja koja implicitno zastupa stavove fašizma time što rehabilituje njegove saradnike, ona je već dosta godina u ofenzivi, i to izrazitoj ofenzivi. Dok ova druga struja, za koju ne verujem da je manjinska, za koju verujem da je čak i većinska, ona je u defenzivi, odnosno uopšte ne nastoji i ne pokušava da dobije prostor u javnosti, odnosno pokušava sasvim marginalno. Dakle, s tog stanovišta se može steći utisak da je rehabilitacija kolaboracije ono što je trenutno dominantno prisutno u javnosti, dok je ova druga struja prilično marginalizovana.“

Deo javnosti nastupa sa tezom da je antifašizam kompromitiran zbog monopolizacije od jedne stranke i svoj antikomunizam izjednačavaju sa anti-antifašizmom. Sociolog Zagorka Golubović kaže da lično može posvedočiti o tome ko su pre šezdesetak godina bili antifašisti:

„Antifašizam se povezuje s komunizmom, nekim nepostojećim komunizmom. Oni smatraju da su nosioci antifašizma bili komunisti, to jest partizani u vreme 2. svetskog rata. Pošto se sve to ocenjuje sve više negativno, a na površinu isplivava četnička organizacija, koja postaje antifašistička, što je nonsens. Nazivi svih ulica koji imaju neku povezanost sa antifašizmom su izbrisani.“

Antifašizam nije komunistička, već građanska vrednost, jer se na Zapadu o antifašizmu ne govori previše, jer je to dio političke misli:

„Prema tome, mislim da je reč o nesposobnosti odnosno nesigurnosti onih koji su danas na vlasti da će, ako se ne prilagode onome što zastupa većina, a većina zastupa negativno shvatanje antifašizma, izgubiti vlast. U tome je problem.“


Neka od otvorenih pitanja za raspravu, kao što je uloga partizana i četnika, u velikoj meri su opteretila srpsko društvo. Opasnost ne leži toliko u postupcima koliko u reakciji političke elite:

„To je kod jednih nešto čemu teže, dok je kod drugih to nešto što im se čini da bi bilo bolje da prećutno prihvataju nego da se tome odupiru. A mislim da je to potpuno pogrešno.“
Nacionalni stroj

U Srbiji je zabeleženo nekoliko neonacističkih pokreta. Svedoci smo sve češćih okupljana, koje mahom čine mlađi ljudi. Đorđe Stanković, šef Katedre za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu:

„Ti mladi ljudi nemaju neku modernu socijalnu ideju za koju bi se mogli uhvatiti, koju bi ovaj politički establišment mogao da formuliše, da osmisli, i ta omladina onda te ideje traži u tradiciji. Ali pogrešnoj tradiciji. Imate ,Obraz‘, imate ,Nacionalni stroj‘, imate Srpski nacionalni pokret 1389, imate tih pokreta koliko hoćete. To je totalna isključivost. Toga je mene kao intelektualca strah.“

Ustaše postaju dobri momci, a partizani negativci

Iako se Hrvatska ne voli u mnogočemu porediti sa Srbijom, neke pojave posljednjih godina su slične. Antifašizam se povezuje s komunizmom, ustaše postaju dobri momci, a partizani, uglavnom negativci i zločnici. Zašto i otkuda ta strast da se Hrvatska ugura u glib u koji joj njena antifašistička borba nije dozvolila upasti? Goran Vežić o vremenima u kojima je nastajao fašizam i antifašistička borba:

Najprije je bio teror:

„Svaki dan je dolazio jedan transport Židova. Djeca i bolesni su odvajani od ostalih na jednu stranu, mlađi i zdravi ljudi na drugu. Poslije sat-dva djeca i bolesni su se već pušili u krematoriju. Dizao se veliki plamen i dim.“

„Pored mene su bili Danica Miloš, dijete od godinu dana Vesela Miloš i njen jedanaestogodišnji brat Božidar. Ovu malu od godine dana su bacili i dočekali je na nož.“


Zatim je bio otpor:

„Nismo imali ništa, ni odjeće, ni obuće, ni puške… Kad smo oslobađali Nevesinje, od četiri metka smo jedan morali dati za mitraljez.“

„On je bio u 2. dalmatinskoj. Bio je ranjen, ja sam ga nahranila i brinula se o njemu. Poginuo je u njemačkoj ofenzivi, u bombardovanju. Vlado Šegrt je povuknuo: ,10. hercegovačka, juriš!‘ i ja sam ga ostavila da leži. Rekao mi je: ,Sestro, idi‘ i ja sam otišla. Danas sam za njega položila par ruža.“

Poslije otpora, došla je i pobjeda, poslije pobjede bilo je i osvete pobjednika o kojoj se – istina – nije govorilo kad je govoriti trebalo. I poslije svega je došla demokracija i umjesto da se poslože povijesne kockice – povijest se počela brisati i dopisivati. Država koja je pretendirala biti demokratska, postala je zaklon onima koji su zazivali aveti prošlosti.

„Za dom!“
Marko Perković Thompson

I nisu u pitanju pojedinci. Publika na Thompsonovom koncertu:

„Za dom spremni! Za dom spremni!“


I nije da se ne da oduška ustašlucima. Opet Thompson:

„Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara…“

Zašto i otkuda ta strast da se Hrvatska ugura u glib u koji joj njena antifašistička borba nije dozvolila upasti? Historičar dr. Tvrtko Jakovina:

Koketiranja sa fašizmom imate i u društvima koja su puno zrelija, čije je stanovništvo puno obrazovanije. Međutim, problem je nastao ili nastajao u onom trenutku kada se smatralo da je jugoslavenska država isključivo i jedino negativna i da je imala jedan jedini cilj, a to je iskorištavanje Hrvatske i Hrvata, dakle da su u njoj isključivo dominirali Srbi, da su Hrvati imali jedino i samo podčinjen položaj u takvoj zajednici
„Koketiranja sa fašizmom imate i u društvima koja su puno zrelija, čije je stanovništvo puno obrazovanije. Međutim, problem je nastao ili nastajao u onom trenutku kada se smatralo da je jugoslavenska država isključivo i jedino negativna i da je imala jedan jedini cilj, a to je iskorištavanje Hrvatske i Hrvata, dakle da su u njoj isključivo dominirali Srbi, da su Hrvati imali jedino i samo podčinjen položaj u takvoj zajednici. Iz takve polazišne točke je lako zaključiti da je svaka hrvatska država i svako nastojanje da se prekine jugoslavenska država, barem u nečemu pozitivno. Iz te osnovne točke se, po mom mišljenju, došlo do zaključka da je ustaška država možda bila loša, ali da su joj namjere bile dobre. Taj obrazac da je stvaranje države ključni, konačni, jedini i najsvetiji cilj i tako dalje, ušao je u našu historiografiju u 19. stoljeću i onda se naprosto učitao u sve ranije događaje. Imate bizarnih stvari da se recimo u povijesti vatrogastva govori da je vatrogastvo u vrijeme Ljudevita Posavskog bilo po franačkom modelu, kao što se u nekim brošurama o povijesti vatrogastva u Hrvatskoj može pronaći, iako nema nikakvih dokaza ni o Ljudevitu Posavskom, a kamoli o tome kako se tada gasila vatra. Od zrinskih Frankopana do dana današnjeg postoji ta misao stvaranja države. To smo imali i u Jugoslaviji, samo što je u Jugoslaviji ta država bila socijalistička, uređena zajednica bratskih naroda i narodnosti. A kasnije, i prije toga, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske (NDH), to je bila hrvatska država. To sve skupa pokazuje ,neprorađen‘ povijest. Mi nismo sposobni suočavati se s onim što se dogodilo i odnositi se prema tome kao nečemu što se zbilo, razumijevati ljude u onom vremenu i sa ondašnjim motivima. Pa se smatra da je pozitivnije čak i prešutjeti ili slagati one stvari koje se ne uklapaju u ukupnu sliku ili današnju sliku prošlosti. Hrvatska od toga boluje. Kasnije su političke elite, koje same nisu načisto s nekim stvarima, prepoznale zgodan izlaz u tome da se ne raspravlja o aktualnim nerješivim sadašnjim stvarima. A stanovništvo, koje nije previše demokratski svjesno (da ne budem pregrub), takvu jednadžbu vrlo često može preuzeti ili ,kupiti‘.“

Ni BiH nije imuna na oživljavanje fašističkih ideologija

U Jajcu, u Bosni i Hercegovini (BiH), u jeku antifašističkog otpora, stvorena je jedna država. Potrajala je do devedesetih i raspala se tokom krvavog rata na kraju 20. stoljeća. I kada se okupljaju u Jajcu, preživjeli partizani ističu da ne dolaze u taj grad kako bi stvarali neku novu Jugoslaviju, već zaštitili tekovine svoje antifašističke borbe. Ima li i u Bosni I Hercegovini retuširanja povijesnih činjenica? Iz Sarajeva, Mirna Sadiković:

Jajce
Upravo u Jajcu, na obilježavanju godišnjice zasjedanja AVNOJ-a, rodila se ideja za formiranje Lige antifašista jugoistočne Evrope. Predsjednik Lige Hakija Abdić iz Bihaća kaže kako ideja nije pokušaj ponovnog stvaranja Jugoslavije nego zaštita tekovina antifašističke borbe na ovim prostorima:

„BiH je prozvana da pokrene jednu takvu inicijativu – saradnju jugoslovenskih naroda odnosno jugoslovenskih republika, a sada država. Mi nemamo namjeru da podstičemo obnovu stare Jugoslavije, već obnovu veza među narodima i rušenje granica.“

No, uprkos brojnim udruženjima antifašista, ni BiH nije ostala imuna na oživljavanje fašističkih ideologija i veličanje nekadašnjih zločinaca, ocjenjuje Branko Todorović iz Helsinškog komiteta Republike Srpske:

Danas imamo samostalne države na prostoru nekadašnje Jugoslavije, odnosno zahvaljujući afirmaciji nekih ekstremnih nacionalnih odnosno nacionalističkih vrijednosti. Tako da smo svjedoci toga da se vrlo često u medijima, u politici, pa i u istoriografiji pokušavaju na neki način retuširati istorijske činjenice.
„Ono što nas može na ovim prostorima bivše Jugoslavije svakako zabrinuti, to je pokušaj revizije istorije kroz veličanje, prije svega ustaškog i četničkog pokreta. Radi se, zapravo, o pokušaju da se ti pokreti predstave kao državotvorni i da zahvaljujući njima danas imamo samostalne države na prostoru nekadašnje Jugoslavije, odnosno zahvaljujući afirmaciji nekih ekstremnih nacionalnih odnosno nacionalističkih vrijednosti. Tako da smo svjedoci toga da se vrlo često u medijima, u politici, pa i u istoriografiji pokušavaju na neki način retuširati istorijske činjenice. Ovi pokreti su, svakako, zajedno sa nacističkim i fašističkim snagama Njemačke i Italije, nanijeli nemjerljivu štetu na ovim prostorima – koncentracione logore, ubijanje civila, već tada je začetno etničko čišćenje… Tako da je pogotovo poražavajuće da danas u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini imamo pokušaj relativizacije svega onoga zločinačkog što su ti pokreti sadržavali.“


U BiH, upravo zbog oživljavanja fašističkih ideologija, već godinama SDP nastoji privoliti parlamentarce da usvoje zakon o zabrani neofašističkih organizacija u BiH. Svetozar Pudarić, SDP:

„Problem suočavanja sa fašizacijom svijesti u vrijeme novih balkanskih ratova, koje je poveo Slobodan Milošević u procesu raspada Jugoslavije, problem je izjednačavanja fašizma i nacionalizma, koje su vodeće, takozvane nacionalne stranke izvršile radi rušenja internacionalnog socijalizma i na taj način ih, zloupotrijebivši žrtve fašizma, iskoristile za podjele među narodima. Zarobljeni u toj klopci u kojoj je ,fašista dobar kad je naš, a komunista loš je njihov‘, oni su ostali do danas. Odbacujući socijalizam, oni su odbacili i antifašizam. Imaju veliki problem kako se opravdati sami pred sobom za odbacivanje nečeg što cijeli svijet smatra jednom od temeljnih tekovina savremene civilizacije, a to je borba protiv isključivosti, borba protiv zločina u ime vjere, nacije, države. Upravo taj koncept podjela, koji je još uvijek dominantan i koji još uvijek vlada u BiH, na kraju čini BiH taocem fašizacije svijesti njenih građana.“

Iz ugla povjesničara Dubravka Lovrenovića, pojava povijesnog revizionizma ima duboke korijene:

...heroji i junaci iz jednog razdoblja, u drugom razdoblju, u kojem mi sad živimo, zapravo postali simboli svega zla i svega negativnog.
„BiH, a sa njom i gotovo cijeli južnoslavenski prostor, nikada nisu izgradili demokratsko društvo. Mnogi ljudi su vodili dvostruki život i imali dvije vrste povijesti. Jedna je bila za kućnu upotrebu, a druga je bila ideološka, za javnu upotrebu. Kada je ideologija pala, ostala je samo ova jedna – kućna, koja je u isto vrijeme postala javna. Tako da su zapravo heroji i junaci iz jednog razdoblja, u drugom razdoblju, u kojem mi sad živimo, zapravo postali simboli svega zla i svega negativnog.“


Pojedinci ili marginalne grupe koje veličaju fašističke ideje nisu problem ukoliko država ima mehanizme da ih spriječi u zaživljavanju tih ideja u praksi. No, malo koja država pokazuje interes za tako nešto, kaže Branko Todorović iz Helsinškog komiteta Republike Srpske:

„Mislim da današnje društvo u BiH ili u Hrvatskoj nema uvijek adekvatne odgovore. Mada, treba biti objektivan. Govor hrvatskog predsjednika Mesića od prije nekoliko dana, prilikom komemoracije u Jasenovcu, mislim da bi trebao biti primjer drugim političarima u regionu, kako treba biti vrlo jasan kad je u pitanju osuda pokreta i ideologija koje su stotine hiljada ili milione ljudi koštale života i koje su se zasnivale upravo na jednoj brutalnoj diskriminaciji i zločinu.“


CG: Bez tendencije za izjednačavanjem antifašista sa četnicima


Regionalne tendencije o izjednačavanju antifašista ili bolje rečeno partizana sa – u crnogorskom slučaju – četnicima, nikad nisu imale izgleda u Crnoj Gori. Glavni razlog je, bez dileme, bio taj što 20 godina nepromijenjena vladajuća struktura, čak i devedesetih – u vremenu svog najvećeg posrnuća, nije baštinila četničku tradiciju. Iz Podgorice, Biljana Jovićević:

Istoričari kažu da je u vrijeme procvata u Crnoj Gori, četnički pokret brojio 20 hiljada vojnika, 1943. godine, na primjer. Ta ideja, međutim, ni nakon konačnog sloma komunizma devedesetih godina prošlog vijeka, koje je pratio krvavi raspad bivše Jugoslavije, u kojem je zvanična Crna Gora bila na strani takozvanih „loših momaka“, nije uspjela da dobije podršku koja bi mogla otvoriti pitanje nacionalnog pomirenja četnika i partizana, iako je tu i tamo bilo sporadičnih pokušaja. Razlog je što 20 godina nepromijenjena vladajuća garnitura, iako je često mijenjala, shodno prilikama, svoja politička uvjerenja, na temu antifašizma je uvijek imala jasan stav. Na to je obavezuje prvi oružani antifašistički ustanak u porobljenoj Evropi 13. jula 1941. godine. Istoričar Zvezdan Folić:

„U velikoj mjeri je to diktirano samom oficijelnom politikom. Ne želim da budem apologeta, ali su, ipak, korijeni antifašizma u Crnoj Gori duboki. U Crnoj Gori je buknuo najmasovniji i najsilovitiji udar protiv fašizma u Evropi 13. jula 1941. godine. Taj datum je jedinstveni fenomen 2. svjetskog rata. Crna Gora je od 1945. pa do danas konstantno baštinila te vrijednosti koje su danas utkane u evropske vrijednosti. Druga vrlo važna dimenzija koja je bitna za Crnu Goru jeste to što je antifašizam utkan u ,državnu zgradu‘ Crne Gore. Jer, na talasima antifašističkog otpora Crne Gore u 2. svjetskom ratu je obnovljena crnogorska državnost. Odluka Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja (CASNO) u Kolašinu 14. jula 1944. godine povraćena je crnogorska državnost, doduše u okviru jugoslovenske federacije.“


Dugo godina, bukvalno podijeljeno društvo po srpsko-crnogorskoj liniji, ipak, bez obzira što je ponekad djelovalo tako, ne i po četničko-partizanskoj. Naime, treba reći da dugogodišnji predvodnik srpskog bloka u Crnoj Gori, opoziciona SNP, nikada nije baštinila četničku tradiciju, ili se to bar nije moglo reći za njeno stranačko rukovodstvo. No, pod talasom ili uticajem političkih zbivanja u Srbiji, bilo je tu i tamo sporadičnih pokušaja rehabilitovanja četničkog pokreta i njihovih vođa, pod firmom potrebe za nacionalnim pomirenjem, ali bez većeg uticaja u javnosti. Veća prašina se podigla prilikom pokušaja podiznaja spomenika četničkom vojvodi Pavlu Đurišiću u nekoliko navrata (2002. i 2003. godine) u Gornjem Zostru kraj Berana, na porodičnom imanju Dobrašinovića. Ali su, nakon žestokih reakcija javnosti, nadležne državne institucije brzo regovale i uklonile plato onemogućivši podizanje četničkog spomenika u Crnoj Gori. Potom je u Pljevljima propao pokušaj da se u partizanskom spomen kompleksu na Stražici izgradi crkva pomirnica. Jedan od inicijatora, poslanik Nove srpske demokratije, Novica Stanić:

U vremenu kad se razne nevladine organizacije bore da se obezbijede groblja za kućne ljubimce, valjda je došlo vrijeme da budemo ljudi i da sahranimo ostatke onih koji su bacani u jame iz ideoloških razloga. Nažalost, ta naša inicijativa nije prihvaćena ni od strane vladajuće stranke (DPS), a ni od strane SNP-a, i u stanju je mirovanja.
„Vjerovali smo da je došlo vrijeme za nacionalno pomirenje, da budemo konačno ljudi. Jer, valjda je danas jasno da su u Crnoj Gori postojala dva antifašistička pokreta – jedan na čelu sa komunistima, a drugi na čelu sa monarhistima, koji su se borili za ono u što su bili zakleti, po važećim zakonima i po važećem ustavu. U vremenu kad se razne nevladine organizacije bore da se obezbijede groblja za kućne ljubimce, valjda je došlo vrijeme da budemo ljudi i da sahranimo ostatke onih koji su bacani u jame iz ideoloških razloga. Nažalost, ta naša inicijativa nije prihvaćena ni od strane vladajuće stranke (DPS), a ni od strane SNP-a, i u stanju je mirovanja.“


Istoričar Folić je pak uvjeren da je o takozvanom nacionalnom pomirenju u Crnoj Gori besmisleno govoriti. Objašnjava zašto:

„Nema nikakvog razloga za nacionalno pomirenje u Crnoj Gori, jer je proces pomirenja između članova porodica čiji su najugledniji ljudi pripadali četničkom pokretu započeo već 1945. godine.“

O današnjim pokušajima da se zločinima koji su počinili partizani i iskopavanjem jama, svi stave u istu ravan i izjednače, Folić kaže:

„To vodi obesmišljavanju istorije, jer nema pomirenja između antifašista i onih koji su sarađivali s okupatorom. Ako su partizani – kao što jesu – u određenim periodima svog djelovanja pravili izvjesne zločine, to ih ipak nikako ne može dovesti u istu ravan s onima koji su neprestano, od 1941. godine pa sve do završetka rata, sarađivali sa raznim okupatorima.“

Zbog ratnih sukoba se zaboravlja na zajedničku borbu protiv fašizma

Predsednik Evropskog pokreta Kosova i politički analitičar Beljulj Bećaj izjavio je da se zbog ratnih sukoba iz devedesetih godina na Kosovu i regiji zaboravlja na zajedničku borbu protiv fašizma na prostoru bivše Jugoslavije. Bećaj u razgovorima s Anamari Repić ocjenjuje da se zajednička prošlost može iskoristiti za zajedničku evropsku budućnost i objašnjava zašto se prošlost na ovim prostorima zaboravlja:
Beljulj Bećaj

„Verovatno je osnovi razlog to što su se narodi u ovom regionu u nedavnoj prošlosti više bavili međusobnim sukobima i zaboravili vremena kada su se zajednički borili protiv fašizma. Mislim da je to razlog zbog čega se danas o toj prošlosti zajedničke borbe protiv fašizma nedovoljno priča i zbog čega se danas ta antifašistička ideja potiskuje u drugi ili treći plan, i to ne samo u okviru institucija sistema, ne samo u okviru školstva nego i u ostalim segmentima društva, a pogotovo u medijima i u politici.“

Verovatno je osnovi razlog to što su se narodi u ovom regionu u nedavnoj prošlosti više bavili međusobnim sukobima i zaboravili vremena kada su se zajednički borili protiv fašizma.
Osvrćući se na nedavne ratove, Bećaj ističe da se može naći neka osnova koja ukazuje da je nekadašnja fašistička ideologija zamenjena nacionalnim ekstremizmom. Ipak dodaje da su politička i ekonomska stabilnost odlučujući u kontrolisanju postojanja nacionalnih ekstremnih grupa:

„Ideologija fašizma na ovom prostoru ide u pravcu iskorenjivanja. Pri tome ne smemo da zanemarimo činjenicu da postoje i ekstremne grupe, koje se jasnije ispoljavaju u Srbiji i u nekim drugim sredinama, ali sto tako postoje ekstremne grupe koje se sa svojim ekstremnim nacionalističkim ciljevima oglašavaju tu i tamo i na Kosovu, iako trenutno nemamo u regionu ekstremne političke vlasti koje bi mogle da se dodvoravaju klicama fašističke ideologije.“
  • 16x9 Image

    Mirjana Rakela

    Od 1995. godine stalni je član redakcije na RSE u Pragu, a pored tema iz Hrvatske, bavi se i širim prostorom Balkana. Dobitnica novinarske nagrade 'Lorenzo Natali'  2008. koje dodjeljuje Evropska komisija u saradnji sa Reporterima bez granica i Svjetskim udruženjem novinara. 

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG