Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Djeca žrtve seksualnog zlostavljanja


Statistike kazuju o zanemarljivom broju, ali stručnjaci tvrde da bilo koja brojka nije pravi pokazatelj seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja djece, među kojima su i dječaci i djevojčice, jer mnogo njih nije spremno govoriti...
Posljednjih smo dana ponovno svjedoci jedne u nizu priča o tihom, porodičnom čovjeku, ocu dvoje djece, koji je zapravo masovni ubojica. Ispod krinke tihog i uvijek ljubaznog susjeda godinama se krio seksualni zlostavljač djece koji je svoje žrtve uvijek na kraju ubijao.

Koliko je Balkan „zaštićen“ od ovakvih pojava? Je li toga manje, ili se samo o tome ne priča? Kakva je kaznena politika prema onima za koje se utvrdi da su zlostavljali djecu?

Suradnja: Gordana Sandić-Hadžihasanović, Ankica Barbir-Mladinović, Zoran Glavonjić, Predrag Tomović


I na Balkanu se sve češće piše i priča o zlostavljanoj djeci. Statistike kazuju o zanemarljivom broju, ali stručnjaci tvrde da bilo koja brojka nije pravi pokazatelj seksualnog iskorištavanja i zlostavljanja djece, među kojima su i dječaci i djevojčice, jer mnogo njih nije spremno govoriti zbog straha, stida ili predrasuda. Osim toga, pokazaće i naše istraživanje, jedan od važnijih problema jeste i pitanje primjene zakona u praksi, a pogotovo male kazne. Za krivična djela polnog nasilja ili silovanja, počinioci mogu biti kažnjeni od nekoliko mjeseci do godinu, najviše dvije?!

Seksualno zlostavljanje djece, odnosno maloljetnika, sve je izraženiji problem u Bosni i Hercegovini. Pouzdanih podataka nema - zbog komplikovane strukture države i činjenice da je to još uvijek tabu tema. Potresne priče o djevojčicama i dječacima - žrtvama nasilja, pedofilije ili pornografije, ipak se probijaju u javnost. Nedavno je nevjericu izazvala vijest o trudnoj 12-godišnjoj djevojčici iz Tuzle. I neki drugi naslovi iz dnevnih novina svjedoče o tome da je zlostavljane djece sve više.

„Trinaestogodišnja djevojčica rodila živo muško dijete. Otac je 73-godišnji susjed koji je djevojčicu pozvao u kuću i silovao.“
„Podignuta optužnica protiv M. A. iz Sarajeva, zbog krivičnog djela iskorištavanja djeteta ili maloljetnika radi pornografije.“
„Za silovanje retardirane maloljetnice u okolici Tuzle, tri mladića osuđena su na po tri godine zatvora”.
„Četiri osobe uhapšene zbog seksualnog zlostavljanja četrnaestogodišnje djevojčice, koja je usluge pružala na raznim mjestima.“

Doktorica Senija Tahirović:

„Bez obzira na formu nasilja i bez obzira na to kada se nasilje desi, seksualno nasilje uvijek ostavlja ozbiljne posljedice na žrtvu. Djeca, koja su bila žrtve seksualnog nasilja, imaju probleme koji se odnose na njihov identitet, na osjećaj krivice za ono što im se desilo, na osjećaj odbačenosti od okruženja u kome žive i na osjećaj da su osuđeni od drugih.“

U Bosni i Hercegovini je ipak najpoznatiji slučaj hodže iz Gluhe Bukovice, kod Travnika, koji je bludničio nad djevojčicama. Slučaj je dobio sudski epilog - Rešad Omerhodžić će u zatvoru odležati 18 mjeseci. Razmjera ovog zlodjela je u tome što je cijelo selo branilo hodžu, a uz njega je stala i Islamska zajednica. Niko od njih nije razumio optužbu djevojčice, koja je smogla snage da kaže:

„Govorio nam je da ga držim za polni organ. Rekao mi je da ako to kažem da će mi mama umrijeti.“

Otac djevojčice iz okolice Brčkog, koja je bila žrtva polnog nasilja od strane starije osobe, kaže:

„Doživio sam dramu koju nisam nikada zapamtio. Dijete je malo, aktivno dijete, i u školi i svugdje.“

Saliha Đuderija: Zabrinjavajući faktor je i dužina trajanja, način na koji su djeca izložena seksualnom iskorištavanju, kao i počinioci samog seksualnog nasilja - neko od užih članova obitelji ili poznanika unutar okruženja u kojem se kreće dijete.
Kako kaže Saliha Đuderija, iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, sve je niža životna dob djece izložene polnom nasilju:

„Zabrinjavaju nas dob djece i novi oblici seksualnog iskorištavanja djece, kojima u prošlosti djeca nisu bila izložena na prostoru Bosne i Hercegovine. Zabrinjavajući faktor je i dužina trajanja, način na koji su djeca izložena seksualnom iskorištavanju, kao i počinioci samog seksualnog nasilja - neko od užih članova obitelji ili poznanika unutar okruženja u kojem se kreće dijete. To su svakako faktori na osnovu kojih svako mora voditi računa kako i na koji način suzbiti ovu pojavu.“


Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, u protekle dvije godine registrovano je oko 50 slučajeva napastvovanja maloljetnika. Godina 2009. pokazuje izmijenjenu sliku žrtava, ističe ombudsmen za djecu ovog entiteta, Nada Grahovac:

„Zlostavljanje djece, kako stručnjaci navode, je zlo koje moćnici nanose nemoćnima zbog potrebe da odbrane svoju bolest, svoje bolesno ja. U 2008. godini je 22 djece bilo žrtva tih djela, od čega samo jedan dječak. U prvih devet mjeseci 2009. godine, broj djece je 21, od čega 16 djevojčica. Sada, prvi put, imamo krivična djela iskorištavanja djece zbog pornografije, te je povećan i broj dječaka.“


U 2009. godini, Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo dostavljeno je osam prijava protiv 14 osoba za bludne radnje „počinjene na štetu maloljetnih osoba“, te tri prijave protiv četiri osobe za silovanje maloljetnika. U Sarajevu je otkriven slučaj iskorištavanja dječje pornografije. Naime, D. V. je pritvoren i protiv njega je pokrenuta istraga jer je, kako navodi glasnogovornica Kantonalnog tužilaštva, Jasmina Iftić, osumnjičen da je:

„U periodu od 8.2.2005. godine do 24.11.2009. godine koristio Internet i IP adrese koje je više puta mijenjao, te na taj način pristupao ilegalnim stranicama sa dječjom pornografijom i fotografijama seksualnog zlostavljanja djece, a zatim takav sadržaj snimao na dijelove računara, na koje je moguće izvršiti zapis (na hard disk, CD i DVD), koje je potom distribuirao putem Internet stranica, koje je sam izrađivao. Na taj način je pomenuti materijal nudio na prodaju drugim licima. Do sada je Kantonalno tužilaštvo povodom ovog događaja, a u suradnji sa Federalnim MUP-om, došlo u posjed 20.000 fotografija pornografskog sadržaja, gdje se kao oštećeni pojavljuju djeca ispod pet godina. Prema dosadašnjim rezultatima istrage pretpostavlja se da će se raditi o broju od 100.000 fotografija ovakvog materijala.“


Ko su nasilnici spremni da pokvare nečije djetinjstvo i upropaste cijeli život?

O tome, docent doktor Senija Tahirović, direktorica psihološkog savjetovališta za djecu i omladinu „Iskre odrastanja“ u Sarajevu:

„Vanjski profil takvih osoba je vrlo sličan mnogim ljudima koji žive u našem okruženju, a to su vrlo često osobe koje su vrlo bliske žrtvama. Unutrašnji lični profil zlostavljača pokazuje značajne psihološke i socijalne devijacije.“


DJECA KOJA PROGOVORE ČESTO OSTAJU SAMA

U Hrvatskoj se tek u posljednjih desetak godina počelo više javno govoriti i pisati o seksualnom zlostavljanju djece. No, većina obitelji, uglavnom zbog srama, i danas o tome šuti, a dijete koje prijavi zlostavljanje, nerijetko ostane samo, s vlastitim osjećajem krivice.

„Seksualno zlostavljana djeca jako su traumatizirana i ponekad ih možemo doživjeti doslovno kao mrtvu djecu“,
ističe doktorica Gordana Buljan-Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba:

„Nedavno je kod mene bila jedna curica kojoj je 14 godina. Ona je sedam puta pokušavala samoubojstvo jer je seksualno zlostavljana, od vrlo bliskog člana obitelji, od četvrte godine pa na dalje. To dijete se zaista željelo ubiti. Često puta se pokušala uništiti alkoholom i drogom. Ona, ili ima jaku psihičku bol, ili je toliko mrtva iznutra, da želi taj život završiti.“

Hrvatska se, ističe doktorica Buljan-Flander, po raširenosti seksualnog nasilja nad djecom ne razlikuje puno od razvijenih zapadnih zemalja:
Od ukupnog zlostavljanja djece u Hrvatskoj, 16 posto otpada na seksualno zlostavljanje.

„Otprilike svaka četvrta curica i svaki šesti dječak do 14 godine dožive neki od oblika seksualnog zlostavljanja. Ne govorim o seksualnom odnosu, nego o raznim oblicima seksualiziranih ponašanja od strane odraslih osoba prema djeci.“


Stravična obiteljska priča otkrivena je upravo ovih dana u Zagrebu, u kojoj je 42-godišnji očuh silovao i snimao seks sa 17-godišnjom pokćerkom, te pri tome uživao pomoć i potporu njezine 35-godišnje majke.

I doktorica Buljan upozorava da su zlostavljači najčešće iz redova bliske rodbine i bliskih prijatelja obitelji:

„Najčešće, jedna trećina seksualnih zlostavljača, su mama, tata, očuh, maćeha. Ostatak, do 50 posto, čini bliska rodbina. Dalje, do 80-85 posto, to čine bliski prijatelji obitelji, a tek 10-15 posto su to nepoznate osobe.“


Hrvatska je javnost proteklih godina bila osobito zgranuta vijestima o seksualnom zlostavljanju retardirane djece u Caritasovom Centru za nezbrinutu djecu u zagrebačkoj Brezovici, zbog čega je 52-godišnji domar osuđen na 6,5 godina zatvora. Slično nasilje otkriveno je i u Domu za odgoj djece u Puli.

Mediji su se proteklih godina dugo bavili i slučajem župnika zagrebačkoga kvarta Šestine, Ivana Čučeka, koji je seksualno napastovao 16 djevojčica. Prvo je osuđen na tri i pol godine zatvora, ali mu je kazna preinačena u uvjetnu. Crkva se o svemu nikad nije službeno izjasnila.

Krajem prošle godine, riječki je Županijski sud, 65-godišnjem svećeniku i vjeroučitelju, Dragi Ljubičiću, potvrdio trogodišnju zatvorsku kaznu zbog bludničenja nad dječacima, koje je zlostavljao u vremenu od 2003. do 2007. godine, dok je bio župnik na otoku Rabu. Iste optužbe na njegov račun iznio je, danas već 18-godišnji mladić iz Novalje, na otoku Pagu, gdje je Ljubičić ranije službovao.

Pravobraniteljica za djecu, Mila Jelavić, smatra stoga strašno važnom mjeru koja je nedavno unesena u hrvatsko zakonodavstvo:

„U Kazneni zakon je ušla jedna odredba, na našu inicijativu, da rokovi zastare za progon počinitelja spolnih delikata na štetu djece ne teku kao i svi drugi rokovi, već da oni počinju teći tek s punoljetnosti djeteta. Ako neko dijete doživi spolno nasilje sa osam ili 10 godina, i iz ne znam kojih razloga ga ne prijavi, ono može, kada napuni 18 godina, otići na policiju, ili u Centar za socijalnu skrb, u Državno odvjetništvo i prijaviti što mu se dogodilo. Prije toga smo bili svjedoci da neki delikti odu u zastaru.“


Siniša Švast iz Udruge za pomoć žrtvama nasilja i SOS telefona u Rijeci kaže da se u Udrugu javlja sve više takvih žrtava:

„Mi smo još uvijek jako konzervativno i patrijarhalno društvo. Tek u par zadnjih godina su se te teme počele otvarati, pojavile su se na vidjelu. Masa ljudi ih pokušava sakriti iz razloga da susjedi ne saznaju, da ne bude bruke u obitelji. Otuda potiče razlog da jedan od partnera to skriva ili jednostavno to negira zbog srama.“

Zbog toga, kaže doktorica Buljan-Flander, djeca koja o tome progovore, često ostaju sama:

„Ako majka djetetu ne povjeruje i stane na stranu zlostavljača, dijete se mora izdvojiti iz obitelji, mora u dom. Majka ga posjećuje samo zbog toga da bi mu rekla da povuče iskaz, kako bi tatu pustili iz pritvora. Rodbina vrši pritisak da bi se vratila obitelj na okup. Kada dijete to kaže, kada očekuje da će mu se pomoći, tek onda počinje doživljavati razne pritiske.“


Od ukupnog zlostavljanja djece u Hrvatskoj, 16 posto otpada na seksualno zlostavljanje. Riječka je udruga zbog toga krajem prošle godine pokrenula veliku akciju pod nazivom „Stop seksualnom zlostavljanju djece“, te otpočela s brojnim radionicama po osnovnim školama, kako bi ohrabrili djecu da o tome govore.

Psihologinja Tijana Petrović:

„Kod nas je problem što se to voli zataškati. Mi smo u biti sa tim radionicama htjeli potaknuti djecu da, i ako ne naiđu na razumijevanje, ne odustaju da govore o tome jer neko će ih ćuti.“


Naši sugovornici smatraju da bi i zakonske kazne za seksualno nasilje nad djecom morale biti puno strože. Pravobraniteljica za djecu, Mila Jelavić:

„Na žalost, neki slučajevi prolaze sa nekim blažim kažnjavanjem. Imali smo u Hrvatskoj nedavno slučaj gdje je otac, koji je spolno napastvovao i zlostavljao svoju kćer, osuđen na 27 godina zatvora. Mislim da je to bila najviša kazna koja je izrečena u Hrvatskoj, ali ju je Vrhovni sud smanjio na 22 godine.“


BLAGE KAZNE

Seksualno zlostavljanje djece u Srbiji rasprostranjeno je više nego se to u javnosti misli. Ipak, o ovom problemu poslednjih godina sve se otvorenije priča, pa su i mogućnosti za pomoć žrtvama veće. Ono što u većini slučajeva predstavlja skoro konstantu, i što bi država mogla odmah ispraviti, jeste blaga kaznena politika.

Seksualno nasilje nad decom u Srbiji je u porastu poslednjih godina, kao i svi oblici zanemarivanja najmlađih, govori zvanična statistika. Prema podacima socijalnih centara, u Srbiji se godišnje beleži od 75 slučajeva seksualnog nasilja nad decom, do čak 132, koliko je registrovano u 2006. godini.

Ljiljana Lučić
, državna sekretarka u Ministarstvu rada i socijalne politike Srbije, rekla je da je država svesna velike ozbiljnosti tog problema i da čini sve kako bi pomogla žrtvama:

„Tu je jako važno obezbediti podršku deci žrtvama, obezbediti im adekvatne psiho-terapeutske tretmane. Mi to, u saradnji sa nadležnim institucijama, pre svega iz oblasti zdravstva, radimo. Imamo i mogućnost smeštaja u urgentnim prihvatilištima kao prvu, interventnu akciju sistema, kada je reč o detetu sa sumnjom da je seksualno zlostavljano.“


Od 4.880 SOS poziva Savetovalištu zbog nasilja u porodici, u 2009. godini, 0,2 odsto bilo je zbog seksualnog zlostavljanja dece
Međutim, pre nego što se žrtve obrate nekome za pomoć, najčešće prođe deset godina od prve situacije seksualnog nasilja, ili do momenta kada neko prijavi počinioca. Od deset žrtava, devet su devojčice, a u 40 odsto slučajeva, seksualni nasilnici su njihovi očevi. Prvo seksualno nasilje deca najčešće dožive u uzrastu od šest godina.

Vesna Stanojević
, koordinatorka Savetovališta za borbu protiv nasilja u porodici, rekla je da se seksualno nasilje nad decom u Srbiji najčešće događa u malim i seoskim sredinama, koje su po prirodi tradicionalne i zatvorene:

„Zašto se to dešava? Ne bih znala odgovoriti i nisam sigurna da bilo ko može da vam odgovori na to pitanje. Mogu da kažem da je u pitanju patologija, da su to bolesnici. Nisu oni uvek bolesni, niti je bolest ta koja ih na tako nešto nagoni. Često je razlog to što znaju da neće biti otkriveni, da se to krije, da će on ostati nekažnjen, da je to stvar koja će ostati u okviru te porodice. Nekada, čak i kada majka ima tu informaciju, ne kaže je iz straha da će time njen brak propasti i da će se nešto desiti, što ne bi odgovaralo takvoj zajednici. To iz tih zajednica često nikada i ne izađe.“


Najčešći vidovi incesta dešavaju se u odnosu otac - kćerka, od strane osoba koje su poznate detetu van porodice, u odnosu deda - unuka i hranitelj - kćerka. Od 4.880 SOS poziva Savetovalištu zbog nasilja u porodici, u 2009. godini, 0,2 odsto bilo je zbog seksualnog zlostavljanja dece, kaže Vesna Stanojević:

„Dete nikada ne okrene samo telefon da prijavi nasilje, već je majka ta koja to prijavi. Imali smo primer gdje je majka pozvala policiju i rekla da je dete žrtva seksualnog nasilja od strane oca, a dete je imalo samo četiri godine. Dete je pokazivalo majci šta joj se dešavalo. Odvela je dete u Ginekološko-akušersku bolnicu u Beogradu. Doktorka ih nije primila i vratila ih je kući. Mi još uvek nemamo svest da taj problem ovde postoji.“


Zabrinjava i podatak da je samo pet odsto ljudi van porodice, a koji znaju za zlostavljanje, spremno da progovori o incestu jer još preovlađuje svest da ono što se događa unutar neke familije, treba tu i da se razreši. Ali, najveći problem je to što, i kada tako užasan slučaj, kao što je seksualno zlostavljanje deteta, i dođe do suda, upozorava Vesna Stanojević, nasilnicima najčešće izriču blage kazne:

„Najčešće otac ili očuh u nekoj krajnjoj instanci to prizna. Na žalost, tu se uzima kao olakšavajuća okolnost to što on izdržava porodicu. Mislim da nemamo mehanizme i da nedostatak tih mehanizama dovodi do toga. Mi smatramo, ako nekoga osudimo zbog jednog takvog krivičnog dela, da ćemo ošteti porodicu na drugoj strani. Ako on ima četvoro dece, a seksualno zlostavlja jedno dete, ovo troje će ostati bez hleba jer će on da izgubi posao. I kada je kazna bila tri godine zatvora, onda se nikada nije izricala u punom iznosu, nego su to bile uslovne ili umanjene kazne.“


Pitanje nasilja nad decom u Srbiji praktično je otvorio nevladin sektor, što je uticalo da država kroz Porodični i Krivični zakon sankcioniše seksualno zlostavljanje, a doneta je i Nacionalna strategija za zaštitu dece od nasilja. Državni sekretar Ljiljana Lučić smatra da nasilnici moraju biti najoštrije kažnjeni:

„Jako je važno da kao društvo počnemo biti osetljivi na ovu vrstu najtežih oblika zlostavljanja. Na žalost, naša kaznena politika u ovoj oblasti je takva da ne deluje dovoljno preventivno. Sigurno da tu ima prostora i za pooštravanje te kaznene politike, tim pre što nema bespomoćnije žrtve od deteta, naročito ako je žrtva ovako jednog teškog zločina.“

Ključ borbe protiv seksualnog nasilja nad decom, zaključuje Vesna Stanojević, jeste hitno pooštravanje kaznene politike i to do maksimuma koji postoji u Srbiji - 40 godina zatvora:

„Čin seksualnog zloupotrebljavana svog deteta je isto kao i ubistvo. Ona ceo život ne može da funkcioniše kako treba. To su psihičke posledice koje ostavljaju trajne tragove. Te žene najčešće nikada ne zasnuju porodicu, nikada nemaju emotivnu vezu, imaju večito probleme, i sa samom sobom, i sa raznim traumama koje su doživljavale. Za mene je to isto što i ubistvo.“


Prema zakonu u Srbiji, za seksualni odnos sa decom predviđena je kazna od tri do 12 godina zatvora. Ako se kao posledica javi teška telesna povreda žrtve, počiniocu sleduje pet do 15 godina, dok je za činjenje tog krivičnog dela sa smrtnom posledicom propisana najmanje desetogodišnja zatvorska kazna.

TABU TEMA

„Neka djeca o tome govore. Neka djeca o tome crtaju. Neka djeca počinju da se ponašaju na način koji je sličan tom devijantnom ponašanju.“

Ovako psihološkinja Aida Perović Ivanović opisuje prve susrete i iskustva sa djecom koja su seksualno zlostavljanja i kojima je potrebna stručna pomoć.

Za razliku od mlađe, starija djeca najčešće ne žele da govore o događaju sa neizbrisivim slikama nasilja i sramote kojih se mnogi ni kao odrasli ljudi ne mogu osloboditi, kaže Perović Ivanović. Ipak, postoje načini da se od djeteta dobije iskaz o tome što mu se desilo:

„Ako je dijete manje, ono vrlo jasno o tome govori. Ono zna da se desilo nešto loše, ali nije uplašeno od okoline da se o tome ne treba govoriti. Postoji i mogućnost crtanja šta se djetetu dešavalo. Mi čak imamo slučajeve gdje su majke, koje su prijavile seksualno nasilje nad svojom djecom od strane bivšeg partnera, supruga ili očuha, na mobilnom telefonu snimile čitavu izjavu djeteta, u nekom spontanom razgovoru kroz igru i u nekim spontanim kućnim situacijama. Majka je započela razgovor i tako dobila vro valjane iskaze djeteta.“


O seksualnom nasilju se u Crnoj Gori ćuti. To je jedan od tabua, u društvu gdje se takvi slučajevi gotovo i ne prijavljuju, kaže Maja Raičević iz Sigurne ženske kuće (SŽK):

„Jako se malo o tome govori. To je tema pred kojom se zatvaraju oči, koja je veoma neprijatna, pa ljudi imaju potrebu da se ne bave njome, naročito kada je incest u pitanju. To je ipak nešto što se tiče sfere porodičnih odnosa, a kao što znamo, oni su u Crnoj Gori prilično obavijeni velom tajne. Čak je i porodično nasilje u Crnoj Gori nešto o čemu se doskora nije mnogo govorilo, a kada je u pitanju incest, to je istinski tabu. Zato je broj prijavljenih slučajeva zaista izuzetno mali.“

Da je seksualno nasilje nad djecom još tabu, pokazuje i to što zvaničnih podataka o takvim slučajevima nema, kao i da su SŽK-u prošle godine prijavljena svega dva:

„Veliki broj tih slučajeva se najčešće nikada ne prijavi. To što je prijavljeno, je problematično, jer nemamo specijalizovane službe koje se bave podrškom djeci koja su žrtva seksualnog zlostavljanja i incesta, a sami sudski postupci su vrlo komplikovani i dugotrajni.“


I dok društvo ćuti, a većina porodica prikriva seksualno nasilje, djeca su prepuštena uspomenama sa kojima se ponekad teško izboriti.

U kakve ljude odrastaju djeca žrtve seksualnog nasilja?

Psihološkinja Aida Perović Ivanović:

„Djete žrtva nasilja može i najčešće izrasta u sasvim uobičajenu, normalnu osobu, koju srećemo na ulici. Ne vidi im se na licu, ili u ponašanju, da su bili, ili da jesu, žrtve nasilja. To govori o čvrstini karaktera tih ljudi, o sposobnostima da su izgradili takve mehanizme obrane da prevaziđu traumatsku situaciju, da se u svakodnevnim događanjima ponašaju uobičajeno. Neki ipak vuku posljedice, koje se mogu ogledati u specifičnim situacijama, kao što je nemogućnost uspostavljanja prave, dugoročne bliskosti sa drugom osobom, partnerom ili partnerkom, ili pak može da se ogleda, što je druga krajnost, u promiskuitetu.“


Priznanje da je seksualno zlostavljanje djece naša realnost, predstavlja prvi korak u slučajevima kada postoji sumnja u zlostavljanje. Način na koji će dijete ispričati da je seksualno zlostavljano, zavisi od uzrasta djeteta, sposobnosti verbalne komunikacije ili snalaženja u društvu, te kako razumije svijet u kojem živi. Treba da nas, kao društvo, zabrine i to što bol koji djeca nose u sebi može da se pretvori u ljutnju i agresiju preusmjerenu na druge.
  • 16x9 Image

    Sabina Čabaravdić

    Rođena u prošlom stoljeću. Sasvim slučajno, umjesto pravo završila novinarstvo, već sa 17 se zaljubila u radio i ostala radijski novinar, usprkos izazovima i ponudama s TV-a. Najprije Radio Sarajevo, a potom Radio Slobodna Evropa, koji se 31. januara 1994. godine prvi put oglasio upravo njenim glasom.

XS
SM
MD
LG